Glupost mi je predivna

Glupost mi je predivna

Ante Tomić napisao je humoristički bestseler Što je muškarac bez brkova

Ante Tomić, književnik i novinar, napisao je humoristički roman Što je muškarac bez brkova iz suvremenoga ruralnog života, smješten negdje u Dalmatinsku zagoru, u Smiljevo, u češkom, hrabalovskom emotivnom registru. Po općoj ocjeni riječ je o bestseleru kakav dugo nismo imali.

Tvoja prva zbirka priča Zaboravio sam gdje sam parkirao od kritike je visoko ocijenjena, ali publici je ostala praktično nedostupna. Je li ta činjenica utjecala na promjenu izdavača, te spremaš li možda kakav reprint koji bi pomogao da ta zbirka doista zaživi?

— Zaboravio sam gdje sam parkirao objavljena je u malog, uglavnog dotiranog izdavača, a ja sam prekasno shvatio da ljudi obično budu tromi i neambiciozni kada imaju više ili manje zajamčenu lovu od države. Ljudima iz Književnog kruga u Splitu neobično sam zahvalan što su mi dali priliku kao književnom debitantu, zbilja su bili sjajni prema meni i bio bih prava svinja kada bih riječ kazao protiv njih, ali sam znao da za drugu knjigu trebam drukčijeg izdavača, nekoga komu štampanje knjige nije »društveno korisna djelatnost« na teret proračuna, nego da on ozbiljno živi od toga. Jer, kada je nakladniku knjiga kruh, jasno je da će on biti odgovorniji s njom: reklamirat će je i šire distribuirati, truditi se da je uvali što većem broju kupaca, utjerivat će lovu od knjižara i tako. Moj sadašnji izdavač nije ni pisac, ni sveučilišni profesor, ni prevoditelj ni... što ja znam... intelektualac. Uzeir Husković svojedobno je bio akviziter knjiga. I to mi se činilo sjajnom preporukom: od iskustva čitanja knjiga izdavaču je ipak mnogo potrebnije iskustvo njihova prodavanja. Mislim da se nisam prevario u izdavaču, uskoro, možda već u veljači iduće godine, idemo s drugim izdanjem moje prve knjige. Tada će, vjerujem, već nekako biti vrijeme i za drugo izdanje druge.

Šest Šveđanki u hramu Šaolina

Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao si scenarij za film Posljednja volja. Za razliku od prve zbirke film se uopće nije pojavio. Zbog čega? Radi li se tu, o recimo, prokletstvu A. Tomića, koje bi moglo utjecati na to da sve ostale projekte na kojima radiš producenti posebno osiguraju?

— Najprije, Posljednja volja umalo što nije montirana, premijera se, akobogda, očekuje početkom trećeg milenija. Gledao sam grubo montiranu verziju i strašno sam se zabavio. Film je vrlo nalik onim praznoglavim akcijskim komedijama s Budom Spencerom. Čisto sam se začudio kako sam uspio napisati takvo što. I zapravo sam ponosan na taj scenarij. Nemaš pojma kako sam ponosan. Ne kao autor, dakako. Upravo suprotno, ponosan sam što smo Ivica i ja uspjeli podušiti svoje autorske taštine i kao spisateljski profesionalci napisati priču za film kakav ni on ni ja ni u paklu narkotika ne bismo uzeli u videoteci. Sada bi bilo lijepo da nam naruče, recimo, kung-fu film. Ili pornić. Ili, što bi još bilo najbolje, kombinaciju kung fua i pornića. Ivica već ima spreman naslov: Šest Šveđanski u hramu Šaolina. Elem, ne postoji prokletstvo A. Tomića, film se naposljetku ipak snimio, roman se prodaje ko mutav, producenti i izdavači ne moraju se osiguravati prije nego što krenu surađivati sa mnom. Pitaš li, recimo, moga Uzeira, on će ti vjerojatno kazati da sam ja dosta pouzdana investicija.

Budući da si napisao humoristički roman, sigurno znaš što je smiješno?

— Nemam pojma što je smiješno. Nekad mi uspije nasmijati ljude, nekada ne. Nekada se strašno mučim s tim, drugi put je lako. I ne znam što to neku rečenicu čini smješnijom od neke druge rečenice. Ta je stvar izvan mojega shvaćanja i kontrole. Ovo što ću sada kazati možda će zvučati kao simptom shizofrenije: meni to nekako dolazi. Koji put napišem sjajan vic, a da ga gotovo nisam ni bio svjestan. Jednostavno mi padne pred noge i ja ga gledam, smijem se i ništa mi nije jasno. Jedino što ti mogu pouzdano kazati jest da je humor za pisanje mnogo zahtjevniji od ozbiljnog pisma. Za pisanje smiješnih stvari moraš biti posve siguran i suveren u svojem jeziku, slobodno se služiti riječima i znati u pravom trenutku izabrati pravu stvar. Koji put, bez pretjerivanja, na nekome mjestu odgovara, kao komadić slagalice, jedna jedina riječ. Ako je imaš, svi će pasti sa stolca od smijeha, ako je nemaš, svi će začuđeno dizati obrve i bit će im neugodno.

Molim te, ako već zaboravljaš gdje si parkirao, objasni kako se to pretječe naglim skretanjem udesno, kako je to dva puta napisano na stranici 177!

— Eto, što ti je hrvatski jal. Sad svi traže greške u knjizi. Jedan je frend otkrio da jedan junak ima dva srednja sina, drugi bi me izručio Tribunalu zbog oraha u svibnju, a sad mi dođeš ti kao prometni policajac koji traži dokumente i zabrinuto vrteći ćivericom ponavlja: »Ne valja vam to, moj gospodine, ne valja...« Junak je pretjecao s desne strane — pa šta? Pa ništa. Pravi se da se ništa nije dogodilo. Drugim riječima: pravi se Englez. Oni, čini mi se, pretječu zdesna.

Obožavam crnu kroniku

Ono što u romanu predstavljaš kao vijesti iz crne kronike zapravo su bizarnosti s posljednje stranice novina. Zašto si se odlučio podvaliti to kukavičje jaje?

— Ne znam da je to posljednja stranica, ja sam cijelo vrijeme imao na umu crnu kroniku. Inače, obožavam crnu kroniku: koji put je to štivo literarnije od polovice literature u devedesetima. Ili, ako hoćeš, od čitave hrvatske literature u osamdesetima.

Jedan od simpatičnijih i ispravnijih likova romana je mladi hrvatski general i ratni junak Ivica Markić. Odakle u neovisna intelektualca simpatija za generale?

— Ne znam je li ti poznat taj podatak, ali ja sam završio vojnu gimnaziju. Nisam, doduše, bio osobit đak, nadređeni su mi se uglavnom obraćali s »beži, bre, budalo jedna«, ali sam ipak savladao neke drevne vojne vještine kao što su šivanje otpaloga gumba, četkanje cipela, urlanje i jedenje govana. Svakako se smatram kvalificiranim i da sam sebe, na primjer, raznesem ručnom granatom. Nema, dakle ništa čudna u tome da se meni sviđaju generali. Volim ih ponajprije zato što su blesavi. Nedavno sam išao napraviti intervju s jednim od generala koji je ratni junak i godištem upravo nekako kao onaj moj u romanu. Zapanjio sam se koliko sam bio u pravu: kakav je to krasni blento bio, ja sebi nisam mogao doći. I, inače, volim neinteligentne ljude. Bez truna ironije, glupost mi predivna, nedokučiva je, eterična...

Kako objašnjavaš fenomen da ukras muškog lica (tri slova) krasi lica tri istaknuta diktatora: Hitlera, Staljina i Sadama?

— E, jebi ga. Nosi ih i Havel, a Milošević ih ne nosi. I di smo sad?!... Ne bih volio teoretizirati o tome. Brkovi su mi jednostavno dragi. Ni na ženama mi ih nije mrsko vidjeti.

Što je, dakle, muškarac bez brkova, kad se brkovi u romanu tako rijetko spominju (nisam siguran da li uopće)?

— Muškarac bez brkova je drek.

Kako se osjećaš kao hvaljen autor i apsolutno najozbiljniji kandidat za Gjalskog sljedeće godine?

— Joj, nemoj o tome. Ostavimo Gjalskog u njegovu posljednjem počivalištu pod čempresima. Makar mi ni nagrada, jasno, ne bi bila mrska, roman svakako nisam pisao za pet ili sedam ljudi u žiriju Gjalskog. Ili da bih ubijao u pojam nevoljne studente kroatistike. Htio sam da to bude lagano i pristupačno štivo koje će narod s veseljem čitati. To je moj apsolutno najvažniji motiv za pisanje. Bilo da je riječ o reportaži, novinskome komentaru, kratkoj priči ili romanu, kad sjednem za kompjutor, najviše razmišljam o tome kako da se svojim tekstom što više svidim što većem broju čitatelja. Ne volim novinare koji kažu da nikada ne možeš dovoljno podcijeniti čitatelja. Takvo što može kazati samo ordinarni idiot. Moj je čitatelj pametan i zahtjevan, a ja sam prema njemu obziran i smjeran. Ako netko ne kupi moju knjigu, to nije zato jer je glup i neobrazovan, nego zato jer sam ja nešto zajebao. Ovaj put, čini mi se, nisam zajebao: ljudi mi kupuju roman i to me, ne samo zbog postotka koji ja imam po svakome prodanom primjerku, neizmjerno raduje.

Razgovarao Kruno Lokotar