Filmski događaj godine

Filmski događaj godine

Četvrta revija filmova Europske unije, održana u dvorani zagrebačke Kinoteke od 9. do 15. studenog 2000, ponudila je dosad najbolji izbor filmova i može se bez dvojbe proglasiti filmskim događajem godine u Zagrebu. Iako je praćenje cjelokupnoga festivala, na kojem je u tjedan dana prikazano trinaest dugometražnih i isto toliko kratkometražnih filmova, značilo pravi filmski maraton najrevnijim filmofilima mogao je pružiti nezaboravan filmski užitak na granici overdosea. Ovaj festival, kojemu je prethodio Tjedan češkog filma, a slijedio mu je ciklus kontroverznoga hrvatskog redatelja Lordana Zafranovića, potvrdio je i reputaciju Kinoteke kao zagrebačkog filmskog hrama, u kojem se tijekom jedne godine može vidjeti više izvrsnih filmova nego u svim ostalim kinima zajedno. Iako su filmovi imali vrlo raznovrsnu tematiku, predstavljali različite autorske poetike, a s jezičnog stanovišta bili šetnja Babilonskim tornjem, moguće je ipak izvući neke njihove zajedničke odrednice. Riječ je uglavnom o dramama koje prikazuju situacije iz života običnih ljudi, s dobro razrađenim likovima, o ostvarenjima koja ne pružaju laganu zabavu ni specijalne vizualne i zvučne efekte, nego potiču na razmišljanje i preispitivanje vlastitih stajališta, unoseći i u gledatelje kreativni nemir.

Djevojka na mostu

Atmosferu felinijevskih cirkuskih filmova, primjerice La Strade, prenosi nam prvi od dva francuska filma prikazana na ovogodišnjoj Reviji europskog filma — Djevojka na mostu, pozitivno djelo koje afirmira život. Protagonisti su Ona (Vanessa Paradise) — žena/dijete srnećih očiju, tužna i prpošna, čak promiskuitetna, pomalo borderline struktura ličnosti, koju nesređenost (koja je možda posljedica maoističkog režima), dovodi do ruba mosta (čitaj: samoubojstva). Tu uskače On (Daniel Auteuil) — čovjek umoran od života koji govori u parabolama; bacač noževa u potrazi za metom. I tako započinje neobično partnerstvo, pomalo nalik onome Belmonda i Karine u Godardovu Ludom Pierrotu, kroz eterične, inteligentne crno-bijele fotografije i podlogu napadnoga turskog popa.

S korijenima u klasičnom Hollywoodu, u najboljoj vajlderovskoj paradigmi, Leconte svoju viziju oca zaštitnika i žene kao frustrirajućeg objekta želja, maestralno podcrtava nesporno seksualno nabijenim odnosom dva junaka, koji, premda se junaci nikad ne dodiruju, pršti treperavom tenzijom (osobito pri prvom bacanju noževa — njezino drhturenje pod plahtom zrači staromodnom nevinošću).

Poema je to čistoj prirodi ljubavi — toliko jakoj da nisu potrebne riječi da bi se komuniciralo; dvojac čak ne mora biti ni zajedno. To nadilaženje prostora i vremena moglo je kao završetak svemu dati dublji smisao, no kako je ovo ponajprije film o sreći, happy-end također je pogođena alternativa.

Harry, vaš dobronamjerni prijatelj

Revija je zatvorena drugim francuskim filmom — Harry, vaš dobronamjerni prijatelj.

Balansirajući između Patricie Highsmith i braće Coen, ovo crnohumorno djelo o čovjeku s prikrivenim namjerama iza otvorene srdačnosti ponajprije odlikuje prvorazredna glumačka ekipa — Laurent Lucas i Mathilde Seigner izrazito su uvjerljivi kao mladi bračni par, Michelle i Claire, koji iscrpljen s tri male vrišteće kćerkice u automobilu putuje u posjet roditeljima. Prva slutnja jeze jest njihovo zaustavljanje na crpki, jer upravo banalnost okruženja iščitava novo značenje, uporno podsjećajući na Sluizerov Vanishing. I odista, u život im ulazi Harry (Sergie Lopez) — osoba iz Michellove prošlosti koji potpuno neočekivano preuzima stvari u svoje ruke; on doduše djeluje neplanski, pragmatično — za tuđe dobro, i bez osjećaja krivnje, te kao dobročinitelj koji najbolje zna što je u nečijem (u ovom slučaju Michellovom) najboljem interesu, prelazi granicu u sferu patološkog.

Iščitavajući reference na Nevolje s Harryjem (igra riječima u odnosu na naslov) i Nepoznati iz Nord-expressa, redatelj Dominik Moll poigrava se hičkokovskim suspenseom, spretno ga uklapajući u elemente bizarnosti i komedije.

Harry također može biti i Michellovo drugo ja — manifestacija alter ega koji ovaj želi očajnički potisnuti skrivajući spisateljske ambicije — svojevrstan katalizator njegovih sumnji i želja; projekcija ili izmišljotina (u kojoj se onda krije i Jekyll i Hyde motiv).

Rosie

Nešto sasvim drukčije donosi zasigurno najbolji film revije — Rosie, višestruko nagrađivano debitantsko ostvarenje mlade belgijske redateljice Patricie Toye, čiji je lirski senzibilitet usporediv s onim Terencea Malicka ili Krzysztofa Kieslowskog.

Nadareno opservirajući devijantno ponašanje bistre, sanjarenju izrazito sklone djevojčice, sve više nas vuče do vrhunca u završnom šokantnom obratu, u koji se kao nedostajući puzzle uklapa i jedina, kako se na prvi pogled čini, slabost filma — nedovoljna definiranost osjećaja slatkoga plavokosog autsajdera Jimmija, Roseina princa iz snova s kojim provodi sate i dane u druženju.

Na taj način bježi iz svog prenatrpanog stana u predgrađu u kojem živi s vrlo mladom majkom, koja zbog svoje parade muškaraca du jour traži da je zove sestrom, i ujakom hazarderom.

Mračni realizam radničke klase, uzrokovan modernom kulturalnom disfunkcionalnošću, podcrtava otužan, ogoljen i pust krajolik koji i kao takav nosi određenu ljepotu, a koji je proklamirajući estetiku ružnoće kao vizualni stil svojevrsna metafora svijeta u kojem Rosie živi — hladan i umrtvljen.

Čak i usred tog neumoljiva determinizma ona bježi u svoj fantasyland pop ljubavnih pjesmica i softcore porno-romana.

Opsjednutost Jimijem, ali i sretnim obiteljskim životom, dovodi do tragičnih posljedica, a tuga je registrirana ne samo kao emotivna boja, nego kao prizmatičan niz osjećaja i nezaboravnih kadrova.

Ovo izvrsno, izrazito moćno, no i duboko pesimistično djelo znači još jednu pljusku regularnoj mainstream-kinematografiji.

Princ iz snova

Potpuno različito princa iz snova (ili možda prinčeve) zamišlja Roseina vršnjakinja, ili jedva nešto starija protagonistica prvoga dugometražnog igranog filma švedske redateljice Elle Lemhagen. Dopadljivi tinejdžerski filmić govori o onom što mlade najviše i zanima — o seksu: prvim intimnim doživljajima, igrarijama, zavođenjima, prepucavanjima, pri čemu pažnja glavne junakinje Emmelie luta od jednog do drugog princa (privlačnog prijestupnika Jacoba, dečka iz susjedstva Pellea, starijega zaposlenog Dana) uz, za ovaj tip filma, tipične obrate, likove i radnje.

Sjeverno predgrađe

Smještajući u žarište zbivanja odnos dvije mlade žene, 29-godišnja Barbara Albert donosi plejadu i drugih neobičnih i dojmljivih karaktera.

Film zanimljiv naročito stoga što tretira likove s područja bivše Jugoslavije (Srbija, Bosna, ali i Rumunjska), atmosferu realnosti podgrijava upravo uporabom različitih govornih jezika. Djelo je to i o suživotu, koegzistenciji vrlo različitih ljudi, promatrano ne samo s etničkog nego i kulturološkog aspekta, socijalnog podrijetla, obrazovanja, osobnih interesa...

Film je to o odrastanju, o donošenju važnih odluka — svojevrstan oproštaj od djetinjstva. Dvije žene kažu zbogom i na završetku — kreću ususret novoj sreći.

Solidan, no svakako precijenjen film.

Lovac na štakore

Isto se ne bi moglo reći za još jedan film socijalne tematike, s mnoštvom zasluženih nagrada — dojmljivog i snažnog Lovca na štakore.

Nehotična upletenost u smrt sudruga u igri, od malog Jamesa, koji živi sedamdesetih godina u prljavom škotskom kvartu u kojem se gomilaju smeće i štakori, stvara osamljenika prepuna težnje za nečim ljepšim i boljim — kućom u polju žita. Otuđen u vlastitom okolišu (baš kao i u Rosie, postoji snažna veza između djeteta i krajolika, no za razliku od Rosie, nije sniman s motrišta protagonista), na licima ljudi koji ga okružuju (pijani, ali i brižni otac /izvrsni Tommy Flanagan/, strpljiva majka) vidi vlastitu otužnu budućnost.

Ramsey je filmašica s okom za ljepotu fotografije. Inzistira na vizualnim elementima koji dočaravaju emocije i čeznutljiv dječakov svijet, bez previše riječi. Vreće smeća kao da okupiraju svaki kadar, simbolizirajući junakov duševni teret; impresivni su indikatori socijalnog stanja. I isprane jednolične boje podupiru opću depresiju tendencije nagomilavanja. Ovaj sjajan prvenac zrači punim autorskim zanosom i jedan je od najboljih filmova s Četvrte europske filmske revije.

Zasjeda

Film Zasjeda mladoga finskog redatelja Ollija Saarela zanimljiv je ratni film s kratkim i snažnim elementima ljubavne drame. Radnja filma odvija se tijekom finsko-ruskog rata 1941. Vojnici pod zapovjedištvom mladoga pukovnika Perkole dobivaju zadaću otkrivanja ruskih postrojbi kod nekog finskog jezera. Perkolina zaručnica također je u nekoj vojnoj postrojbi, koja biva uhvaćena u zasjedu, a njezini članovi pobijeni. Ona jedina preživljava pokolj, ali Perkola to saznaje tek na kraju filma, kada je susreće u vojnoj bolnici, gdje se nalazi jer je zbog šoka izgubila razum. Film odlikuje izvrsna glazba, koja osobito dobro naglašava najveće okršaje i melodramatske elemente, dajući filmu donekle holivudski štih. Za uspjeh filma ključan je mladi glumac Peter Franzen, koji je ulogu nekonvencionalnoga ratnog junaka odigrao bez imalo patetike. U filmu se nijednom ne pojavljuju simboli ni zastave — drama je to o običnim ljudima u vojnim odorama, bez trunke ideologije i politike.

Cvijet na jezeru

Grčki film Cvijet na jezeru redatelja Stamatisa Tsarouchasa neobična je drama smještena na kraj devetnaestog stoljeća, u vrijeme grčko-turskog rata, u malo idilično ribarsko selo pored jezera. Ranjeni odmetnik koji se iznenenada pojavljuje postaje idol u očima seoskog mladića, umorna od kolotečine ribarskog života i željna borbe za ideale. Mladić se veže za odmetnika, liječeći ga, donoseći mu hranu, uprkos otporu obitelji, a na kraju filma i odlazi od kuće čamcem preko jezera kako bi sudjelovao u ratu. U liku mladićeva oca film podsjeća i na izrabljivački odnos turskih osvajača prema lokalnom grčkom stanovništvu, koje je u to doba živjelo vrlo bijedno prehranjujući se ribolovom i poljodjelstvom.

Relativno kratak (devedeset minuta), film je vjerno dočarao atmosferu teškoga vremena u grčkoj provinciji te iskreni odnos dvoje ljudi povezanih zajedničkim idealima.

Tvrdo kuhano jaje

Neuobičajen naslov ove simpatične talijanske komedije dolazi od jednog predjela u srcu Livorna, a to je i nadimak mladića Piera, koji živi otužnim životom u provinciji sa svojim retardiranim i simpatičnim bratom te maćehom, dok mu je otac na izdržavanju zatvorske kazne. Ova zabavna komedija vrlo brza ritma odlično je prikazala mladenački život na nekonvencionalan način. Film je dobio posebnu nagradu žirija na filmskom festivalu u Veneciji 1997, a nagradu za glavnu mušku ulogu na istom festivalu dobio je tumač glavne uloge Edoardo Gabbriellini.

Prijatelj na iznajmljivanje

Nizozemski film Prijatelj na iznajmljivanje nizozemskog redatelja Eddija Terstalla zanimljiva je satira suvremenog života i otuđenosti. Glavni lik, slikar Alfred, opsjednut je slikanjem meksičkih šešira, dok je njegova djevojka Moniek scenaristica sapunice u kojoj koristi njihov privatni život kao nadahnuće. Politička korektnost u toj je sapunici dovedena do apsurda time što slikarov lik u sapunici glumi crnac. Nakon što otkrije da ga žena vara sa šefom, Alfred se posvećuje vrlo originalnu biznisu: iznajmljuje svoje društvo sve brojnijim osamljenicima. Posao se razvija do velikih razmjera i pretvara malu tvrtku u korporaciju, koja se brzo suočava sa svim klasičnim kompanijskim problemima, koji kulminiraju štrajkom zaposlenika. Film bivšega roditelja sociologije i politologije zabavan je prikaz života u potrošačkom društvu, u kojem na najveću cijenu dolaze upravo stare vrijednosti i načini provođenja vremena iz predtelevizijskog doba.

Comedian Harmonists

Kao i brojni filmovi s ove revije, i njemački film Comedian Harmonists redatelja Jospeha Vilsmaiera posegnuo je u prošlost, i to u vrijeme nacističkog uspona u Berlinu 1927. Priča je to o čuvenom vokalnom sekstetu Comedian Harmonists koji postiže izvanredan uspjeh u Njemačkoj i inozemstvu, ali zbog činjenice da su neki članovi ansambla Židovi biva zabranjen. Snimljen prema istinitom događaju, film obrađuje temu antisemitizma na način već nekoliko puta viđen u sličnim filmovima, ali visokom produkcijom, vrhunskom fotografijom i izvrsnim songovima ipak doseže razinu vrsnog filmskog ostvarenja. Bavarski redatelj Vilsmaier poznat je ljubiteljima europskog filma po filmu Staljingrad iz 1992, a ovim je filmom, snimljenim 1998. potvrdio svoj glas filmskog perfekcionista.

Zlatna rijeka

Portugalski redatelj Paolo Rocha već je 1963. filmom Os Verdes Anos označio nova strujanja u portugalskom filmu. Njegov film Zlatna rijeka iz 1998. jedan je od najbizarnijih i najmorbidnijih filmova ove Revije. Zbog muževe nevjere, opaka Caroline dugo priprema i realizira krvavi obračun sa svojom suparnicom i nećakinjom. Snimljen u predivnim krajolicima, čija idiličnost predstavlja apsolutnu suprotnost s ponašenjem vještice Caroline, ovaj film o zločinu iz ljubomore originalno je ostvarenje koje ukazuje na velike potencijale portugalske kinematografije.

Djed

Španjolski film Djed redatelja Josea Luisa Garcija najdulji je film s ove filmske revije, koji se ujedno odvija najsporijim ritmom, ali sve to ne treba obeshrabriti gledatelje, jer se radi o izvrsnoj drami koja plijeni izuzetnom vizuelnom ljepotom, savršenom scenografijom i fotografijom. Grof Don Rodrigo de Artista osiromašen se vraća iz Amerike u mještace na sjeveru Španjolske, gdje otkriva da je jedna od kćeri njegova pokojnog sina u biti izvanbračno dijete. Film u hrvatskoga gledatelja nekim svojim dijelovima neizbježno priziva sjećanje na Vrdoljakove Glembajeve, samo što je u ovom slučaju grof taj koji razotkriva pokvarenost i korumpiranost lažnih obiteljskih prijatelja i čelnih ljudi gradića u kojem živi.

Kratki film

Iz izuzetno zanimljive i raznolike skupine kratkih filmova prikazanih na Reviji, treba izdojiti španjolski film Majka, o beskrupuloznoj ženi koja iz pohlepe ubija muža, a na kraju filma i sina, koji ju neuspješno pokušava likvidirati, pri čemu sva ubojstva izgledaju kao nesretni slučajevi, te belgijski film Leonie o nezgodama starog bračnog para, dok je stanovito razočaranje razvikani austrijski eksperimentalni film Outer Space, koji je gotovo negledljiv i može biti zanimljiv samo filmskim teoretičarima.

U cjelini, može se reći da je na ovoj reviji razočarao samo austrijski film (i dugometražni i kratkometražni), dok su sva ostala listom dobra i odlična filmska ostvarenja, što govori u tome da se Revija postupno pretvara u jedno od najznimljivijih filmskih događanja u Hrvatskoj, kojemu može konkurirati samo Motovunski filmski festival.

Katarina Marić