Filmični tekstići

R. L. Stine, Miss maturalne zabave, Algoritam, Zagreb, 2000.

R. L. Stine, Polusestra, Algoritam, Zagreb, 2000.

R. L. Stine, Vikend u divljini, Algoritam, Zagreb, 2000.

Poveznica tri bestselera za mlade — Miss maturalne zabave, Polusestra i Vikend u divljini, jest ulica — u kojoj živi barem po jedan lik iz svakog djela — Fear Street (Ulica straha).

Oni su poput vremenske kapsule koja vas nakon ulaska izbaci u osamdesete — doba dobrih starih slash horrora: Petka 13, Noći vještica ili Strave u Ulici brijestova, kojih je recentni, novi val započeo Vriskom (koji je već trostruk) i iz kojeg nas Munchovo iskrivljeno lice prati kao nijemi svjedok užasa isprazne svakodnevice. Susrećući se s današnjim problemima učestalih razvoda ove seks & nasilje & rave-trans-extacy generacije koja živi formulaično, i to upravo po toj formuli, dodajući još i globalnu mekdonaldizaciju, kao i zagađenje (na svim područjima), ne začuđavaju učestali Stineovi motivi poput nedostatka oca obitelji ili raspleti s tučnjavama (čak dva puta u tri djela!) ženskog roda — on upravo tankoćutnom psihologičnošću prodire u današnju svijest mladih, muškaraca ili društva u cjelini — prema potrebi.

Pisano je to za mladež koja je odrasla na filmovima. Knjige danas ionako nisu neka špica. Otud nevjerojatna filmičnost ove proze, koja gotovo da nam klizi pred očima u obliku filmske role. Zahvaljujući linearnosti smjene kadrova to za ljubitelje Agathe Christie sigurno nije, ali tragaoci za zabavom — samo naprijed!

Ubojice, ubojice i opet ubojice

Romani posjeduju mnoge atribute klasičnoga slash horrora — mlade i zgodne junake, ubojicu koji čuči u pritaji i mogao bi biti bilo tko te strogo jednodimenzionalne likove, samim time i nezanimljive, a bez i trunka želje ili namjere autora da formira bilo što nalik izgrađenoj ličnosti koja bi se izdvojila iz te stereotipne ljepenke. Ima i nešto krvi, baš kao i neizostavna slash-rekvizita — dojmljiva kostima ubojice. U Miss maturalne zabave to je smeđa bejzbol jakna i kapa školskog tima, a u Vikendu u divljini pilotska jakna.

Nešto je drukčija, psihološki ozbiljnija i naklonjenija umnom manipuliranju negoli običnim kriminalnim činima, Polusestra, koja neodoljivo, iako samo donekle (osobito u sceni sa psom) asocira na Single white female.

Osim eksplicitnosti slasha, u ovim teen-djelcima zapažamo specifičan podtekst — dozu humora. Ako se ima na umu činjenica iz R. L. Stineove prošlosti, njegovo zvanje urednika humorističnog časopisa i neka druga slična iskustva, to ne treba čuditi (duhovitošću se ističe lik Rickyja Schorra iz Vikenda u divljini).

Kako Stineov uzor, odnosno horor (osobni mu je favorit Tales from Crypt), nikad nije shvaćan posebno ozbiljno, tako i ovi filmični tekstići nude samo nekoliko sati opuštene klišeizirane zabave, u kojima teško da će vam srce brže zakucati.

Katarina Marić