Erotika i nasilje

Erotika i nasilje

Retrospektiva filmova Lordana Zafranovića u Kinoteci

Lordan Zafranović svoje je filmotvorstvo započeo egzistencijalističko-meditativno-poetskim filmovima, u kojima se vrlo rano mogla zapaziti izrazita sklonost erotsko-seksualnom, nasilnom i ekscentričnom. Sve do potkraj sedamdesetih i Okupacije u 26 slika ta će orijentacija dominirati njegovim opusom. U tom je razdoblju pored tematske provokativnosti po modelu seks + nasilje, garnirane bizarnošću i morbidnošću te provučenom kroz artistički filtar, demonstrirao i drastično pomanjkanje osjećaja za narativne, kompozicijske, dramaturške, motivacijske, psihološke elemente umjetničkog djela, emanirajući posve pomaknutu psihološku i strukturalnu logiku prepunu radikalnog nesmisla i proizvoljnosti. Radi izbjegavanja mogućih nesporazuma valja naglasiti da takvo Zafranovićevo filmotvorstvo nije plod nekakve intrigantne, subverzivne poetike, nego jednostavno posljedica nezrelosti i kreativne inferiornosti. Premali je prostor određen ovom tekstu da bi bilo moguće navesti brojnije primjere, no dovoljno je zadržati se na dugometražnom igranom filmu Muke po Mati (1975) i povlačenju paralele između naslovnog lika i Krista. Amaterski boksač Mate tijekom cijelog filma psihološki je veoma plošna, posve nerazrađena i dramaturški zapravo drugorazredna figura (u sjeni je mlađega brata i njegove djevojke), da bi odjednom, doslovce niotkuda, ta prazna neinteresantna osoba u velikom finalu trebala utjeloviti Krista novog doba. Kakve bi to bile veze između njega i spasitelja svijeta, između čovjeka takoreći ispražnjena od svakog sadržaja i nadahnutog mesije koji okrepljuje duše, posve je nejasno. Možda je Zafranovića paralela bila ironična, možda se radilo o grubom izrugivanju, ali o čemu god bila riječ, ne funkcionira jer nije uspostavljen kontekst koji bi to omogućio.

Zafranovićevo se filmsko kreiranje može opisati kao nizanje međusobno slabo ili nikako povezanih jakih scena (pri čemu, mora mu se priznati, nerijetko polučuje, izolirano gledajući, doista intrigantne, sugestivne prizore odnosno pojedinačne motive), uglavnom s nekakvom važnom egzistencijalnom ili metafizičkom porukom u pozadini. S tim u vezi, on je do prelaska na povijesno-političke teme rijetko podlijegao eksplicitnom poručivalaštvu, no zato je Okupaciju u 26 slika (1978) i Pad Italije (1981) poprilično ispunio tvrdom semantikom i ideologiziranošću. Filmovi su to u kojima i dalje prakticira tek karakterne skice umjesto elaboriranih likova, a u prvi plan stavlja opću sliku nekog vremena i prostora (mediteranska Hrvatska u Drugom svjetskom ratu), otkrivajući se kao autor kojem je važnija velika tema rata, fašizma, zla uopće te otpora tom zlu, doli pojedinačni likovi i sudbine. Fraze o dobronosnoj revoluciji, izvana potaknutom bratoubilačkom sukobu, ideologiziran prikaz svećenstva i crkve, shematiziran tretman odnosa revolucije i erosa — sve su to elementi što opterećuju filmsko tkivo, koje ipak uspijeva pokazati i svoje bolje lice, poput dobro kreirane morbidne atmosfere prožete groteskom ili natruha fine erotike.

No ono što se tim filmovima nikako ne može prigovoriti, a Okupaciji u 26 slika se u (malo)građansko-nacionalističkim krugovima redovito prigovaralo, jest antihrvatstvo. Zafranović je zakleti protivnik nacionalističko-šovinističkog zla i unutar hrvatskog naroda to zlo vidi u ustaštvu. No oni koji se protiv zla bore također su Hrvati, u Okupaciji u 26 slika štoviše pripadnici građansko-aristokratskih krugova, što je u doba u koje je film nastao moglo biti i provokativno. Dakle Zafranović ne samo da hrvatstvo ne unižava, nego ga jasno afirmira (u sceni pokolja u autobusu čak maksimalno eksplicitno), i to u društvenom spektru širem od tad uobičajenog.

U opusu uglavnom ispunjenu kvalitativno prosječnim filmovima Zafranović je uspio ostvariti i dva iznenađujuće uspjela ostvarenja. Riječ je o poznatom kratkometražnom filmu Poslije podne (Puška) iz 1967. i završnom dijelu povijesno-političke trilogije, Večernjim zvonima iz 1986. U Puški je, za njegove standarde, nevjerojatno smisleno i koncentrirano uprizorio atmosferu poslijepodnevne fjake, iz koje spontano i lakonski eskalira potmulo nasilje. Žrtva je mali nemoćni vrabac, a glavni nositelj nasilja, da stvar bude gora i neugodnija, očigledno dementan dječak izražajne i zapravo privlačne fizionomije, jedna od onih kreatura od kakvih u određenim okolnostima nastaju brutalni režimski likvidatori. Večernja zvona, epska priča o čovjeku koji je istovremeno rigidan revolucionar i erotoman (zapravo autorov alter ego), još su nevjerojatniji primjer Zafranovićeve organiziranosti i usredotočenosti, jer riječ je o filmu koji traje gotovo dva i pol sata. Oba ostvarenja mogu ući u svaku antologiju hrvatskoga filma, a i međunarodna im je relevantnost zajamčena. No cjelinom opusa Zafranović je druga liga hrvatske slikopisne povijesti, što još ne znači da je taj opus nezanimljiv ili da na svoj čudan način ne može biti poticajan.

Damir Radić