Duhom bogat nosonja

Duhom bogat nosonja

O izvitoperenim mjerilima uspješnosti i socijalne vrijednosti danas na hrvatskim scenama nema ni riječi, pa Cyrano de Bergerac Edmond de Rostanda (režija Tomija Janežiča) u toj situaciji gubi eskapistički scenski duh i postaje sukob s domaćom zbiljom

Drama o povijesnoj osobi, filozofu iz 17. stoljeća Cyranu de Bergeracu, nastaje u burnu vremenu francuskog kazališta na samom kraju 19. stoljeća, kada je scenama ovladao naturalizam.

U bučnoj polemici između simbolista i naturalista, kao grom iz vedra neba pukao je neoromantički, eskapistički Cyrano, koji će, paradoksalno, ostati jedini preživjeli komad cijeloga razdoblja.

O izvitoperenim mjerilima uspješnosti i socijalne vrijednosti danas na hrvatskim scenama nema ni riječi, pa Rostandov Cyrano u danoj situaciji gubi eskapistički scenski duh i postaje sukob s domaćom zbiljom. Da, zašto ne, na neoromantičarski način, tako potreban u vremenima kad su scene poharane tzv. nacionalnim dramama, u kojima se od silnog nacionalnog nikako nije moglo doći do drame. Zato Tomi Janežič u realizaciji splitskog Cyrana ne traži nikakve izravne znakove i ne pokušava glasno vikati: Ovo je naša priča, ovo je naša priča.

Komorna spektakularnost

Njegov Cyrano, u duhu vremena, reducira Rostandovu spektakularnost i stotine izvođača i statista svodi na svega šest glumaca, pa drama dobiva komorne elemente. Međutim, u dramaturškoj obradi, nužnoj kako bi složenu priču iznijelo samo šest glumaca, kriju se i osnovni problemi splitske produkcije.

Jer, Cyrano je u dramaturškom smislu konstruiran na temeljima melodrame, s kojom se doduše često i poigrava, ali riječ je o konstrukciji koja je, unatoč svojoj neoromantičarskoj nakićenosti u svojoj biti ipak precizna i dosljedna. Ukoliko se ta uravnoteženost poremeti netočnim dramaturškim štrihovima, priča počinje pokazivati nedosljednost i ne može izazvati efekt koji očekujemo od melodrame.

Tako opaska o čitanju stihova s vrećice iz koje je pojedeno pecivo, koju će Cyrano sugerirati Roksaninoj pratilji, gubi smisao ako je štrihan cijeli uvodni prizor o pekaru koji ljubi stih i hrani prijatelje pjesnike, a u njihove stihove, nažalost, mora umatati pecivo. Banalni primjer ponavlja se i u cijelom dramaturškom okviru. Rostandova vješta gradnja prema završnom prizoru biva okljaštrenom, pa dramaturški loše pripremljena posljednja scena ne može postići snagu koju bi morala imati sa snažnim Milanom Pleštinom u naslovnoj ulozi. Da i ne govorimo o zasijecanju u stih kojem često isključivo zbog nesuvislog dramaturškog štriha nedostaju rime.

Dramaturški nedostaci (kako nema potpisanog dramaturga, prilagodba je redateljeva) obilato su kompenzirani glumačkim iskazom. Kako je drama iz gargantuovskih Rostandovih gabarita svedena u komornost i gotovo potpuno lišena scenografije, uspjeh Cyrana položen je u ruke glumaca, oslonjenih osim na svoju vještinu jedino na majstorsku rasvjetu čovjeka koji je kazališni zanat po tko zna koji put pretvorio u umjetnost — Zorana Mihanovića.

Virtuozni Pleština

Mihanovićevo svjetlo postavlja osnovne scenografske znakove i osvaja scenske planove s lakoćom kakva se rijetko viđa i u scenski jačim tradicijama od naše. U takvu ogoljenu i reduciranu okviru Milan Pleština, glumačkim umijećem virtuoza, od početka vodi igru u rasponu od divljeg ratnika do plaha ljubavnika.

Josip Zovko kao lijepi i prazni Christian točno je pogodio notu kojom takvi ljepotani sviraju, pa je i u ljubavničkim solo pokušajima i u duetima s Pleštinom igrao vrlo sigurno, glumački uvijek duhovit do prave mjere. Ostaje nejasno zašto je Andrijana Vicković kao Roksana glumački uglavnom skrivena u loži iza leđa publike, jer ono što se vidjelo u rijetkim trenucima kad je priliku dobila na sceni nije dalo nikakve povode za takvu odluku.

Nažalost, ključna scena balkona, u kojoj ljubavni trokut zorno pokazuje kako funkcionira, zahtijevala je od publike prave akrobacije i razgibane vratove kako bi se mogla pratiti, čime je razbijena uvjerljivost. Trpimir Jurkić uspio je odigrati šest, što muških što ženskih uloga, pokazavši zadivljujuću kontrolu nad svakom od njih i kreirajući neke od najzabavnijih karaktera predstave. Samo iz njegove kreacije Pratilje mogla bi se napraviti dobra komedija.

Čedo Martinić kao Grof de Guiche još jednom je dokazao zavidno glumačko umijeće i sigurnost u kreaciji karaktera, sušte suprotnosti Cyranovoj srčanosti. Nažalost, Nenad Srdelić kao Le Bret, reduciran dramaturškim intervencijama, nije dobio dovoljno prostora na kojem bi se mogao iskazati, pa mu je jedino preostalo biti vrlo korektnim epizodistom.

Jedno od neodgovorenih pitanja predstave ostaje zašto je scenografija (koncepcija prostora T. Janežič) stilizirana i poigrava se teatralizacijom, a kostimografija (Jasmina Ferček) pokušava odgovoriti izazovu epohe u kojoj je povijesni Cyrano živio. Tako splitski Cyrano de Bergerac zbog upitne dramaturške obrade zaostaje za onim što je po glumačkim i redateljskim rješenjima mogao biti, ali ostaje kao vrijedan scenski prinos izdvojen iz mediokritetskih kazališnih rezultata godine koju, Bogu hvala, polako napuštamo.

Jasen Boko