Dobro obavljen posao

Mario Suško, Crno na bijelo — antologija afro-američkoga pjesništva 20. stoljeća, Meandar, Zagreb, 2000.

Za razliku od individualnog pjesničkog stvaralaštva, za pjesničke se antologije, bilo domaćeg ili stranog podrijetla, ne bi moglo reći da su ih izdavači ili čitateljstvo posljednjih godina (ne)pravedno zanemarivali. Uz pokoju iznimku najveći je interes izazivala pjesnička baština medijski manje eksponiranih i, za hrvatske pojmove, gotovo egzotičnih zemalja. Veću su pozornost javnosti tako u posljednje vrijeme izazvale antologije suvremenog portugalskog i kubanskog pjesništva. No, najnoviju u nizu ne bi se baš moglo opisati kao proizvod iz daleke i egzotične zemlje, jer je, naime, riječ o Americi. S druge bi strane taj proizvod ipak mogao zainteresirati i zahtjevnije čitatelje jer donosi izbor manje dostupne, a samim time i manje poznate poezije afro-američkih pjesnika 20. stoljeća. Druga stvar koja bi mogla dodatno zaintrigirati potencijalnog čitatelja jest činjenica da antologija nije tek engleski prijevod gotovog američkog izdanja, eventualno ukrašen kratkom uvodnom riječju namijenjenom domaćem čitatelju. Dakle, čitava je knjiga autorski projekt pjesnika i prevoditelja Marija Suška, podrijetlom iz Sarajeva, a posljednjih godina stanovnika Sjedinjenih Država. Uz izbor od 127 pjesama ova antologija donosi i opširan predgovor autora te kratke biografije 25 zastupljenih pjesnika rođenih između 1902. i 1954. godine.

Pitanje izbora

Kao i kod svake antologije, prva je stvar s kojom je čitatelj suočen upravo — izbor. Svaki je autor i sastavljač vođen, dakako, vlastitim i stoga, subjektivnim kriterijem. U uvodnom je dijelu, osim što je iznio političko-idejne okolnosti nužno vezane uz suvremenu američku crnačku poeziju, Suško pokušao i na neki način opravdati svoj izbor. Uvodna je riječ za antologije uvijek dobrodošla, a ovdje je čak i nužna. No, Sušku nije baš najbolje pošlo za rukom čitatelja, koji možda i nije odveć zainteresiran za političko i teorijsko-poetičko zaleđe pjesništva, informirati o općim okvirima u koje je nužno smjestiti autore i njihovu poeziju. Već je i iz naslova predgovora, Opće postavke za čitanje afro-američkoga pjesništva, vidljivo da Suškov problem čini ponajprije pomalo naporan didaktički stil te često nespretan izbor riječi poput rabim, polučiti, ćutnja, ćutim, takova i sličnih. No, donekle ga ipak može opravdati njegov predavački staž na američkim sveučilištima i podulje izbivanje iz zemlje.

Polovina su žene

Iz životopisa pjesnika na kraju knjige vidljivo je da su u antologiju uvršteni dobitnici vrijednih nagrada i priznanja američkih kritičara, zaklada i raznih stručnih vijeća, među ostalim i Gwendolyn Brooks, koja je kao prvi crni pjesnik dobila Pulitzerovu nagradu za pjesništvo. Osim još jednog očiglednog podatka — da je uz stvaralaštvo većine starijih pjesnika nužno bilo vezano i aktivno sudjelovanje u različitim crnačkim političkim pokretima i organizacijama, zanimljivo je da se velika većina autora uz pjesništvo uspješno bavila i raznim drugim umjetničkim oblicima — dječjom književnošću, plesom, dramom, glazbom, novinarstvom, a Alice Walker autorica je i ekraniziranog romana Boja grimiza. Tu je odmah uočljivo i da su polovina autora zastupljenih u antologiji žene, a njihov je, kako pjesnički tako i društveno-politički utjecaj, jednako važan kao i onaj muških predstavnika. Iako bi prilično velik vremenski raspon (gotovo stotinu godina) te brojne individualne razlike između autora mogle sugerirati da antologija sadrži izrazitu mješavinu tema, stilova i ideja — knjigom se provlači snažna zajednička crta. Svaki od pjesnika, naravno na vlastiti način, dotiče se rasne diskriminacije u američkom društvu, ili barem ističe snažnu svijest o svojem afričkom podrijetlu i precima. Zbog te je zajedničke ideje, prije svega, i bilo moguće sastaviti takvu zbirku i znakovito je nasloviti Crno na bijelo.

Rasni problemi

Dominantnoj temi rase pristupa se na različite načine — od zamalo političkih pamfleta (Crnačka umjetnost I. A. Barake, Pjesma o mojim pravima i Pjesma o policijskom nasilju J. Jordan te Pogreb Martina Luthera Kinga mlađeg N. Giovanni), preko gotovo školskih radova o nepravdi i nejednakosti (Pitanje odluke A. Walker, Ledeni sladoled C. Eadyja i S bilom jutra koju je M. Angelou čitala na inauguraciji američkog predsjednika Clintona), izrazito subjektivnih doživljaja (Ja sam ti ponovno M. N. Waniek i Krivo sparene cipele Y. Komunyakaa) pa sve do sasvim metaforičkih aluzija (Noć, N. Giovanni i Ponovno razmatranje kosa T. Moss). Malen dio pjesama koji ne dotiče ni afričku prošlost ni život crnaca dvadesetog stoljeća u svakom slučaju osuđuje tipični američki način života i američki san (najdojmljiviji su radovi J. Cortez i Das Kapital I. A. Barake) ili barem rat i okrutnosti suvremenog svijeta. Tek jedna zanimljiva iznimka o Americi govori u donekle pozitivnom svjetlu — I više pjesnikinje Ai, a Smajlijevska škola I. Reeda od ostatka se, pak, izdvaja naglašenim crnim humorom. Još je samo nekolicina pjesama, za razliku od ostalih, okrenuta općeljudskim i intimističkim temama — prije svega Sfinga, Naranča i radovi C. Eadyja.

Već sama ideja predstavljanja autohtone crnačke poezije koju danas više ni bijela Amerika ne može i ne smije ignorirati, vrijedan je potez u aktualnom kulturnom informiranju hrvatske javnosti. A Mario Suško svojom nam je antologijom omogućio i uvid u jedinstveni književni spoj kulturno-političkog nasljeđa afričke prošlosti i američke sadašnjosti crnih pjesnika dvadesetog stoljeća.

Jelena Gluhak