Da je onda bila tiskana

Sigurno je da bi hrvatska ne samo jezična povijest bila drugačija da je Kašićeva Biblija bila objavljena kada je nastala

Ove godine imamo rijedak susret dvaju neobično važnih datuma — 350 godina od smrti isusovca Bartola Kašića (1575. Pag — 1650. Rim) i izlazak u Njemačkoj iz tiska Kašićeva prijevoda cijele Biblije, to jest Staroga i Novog zavjeta (Paderborn 1999-2000). Kašić je iznimna ličnost hrvatske jezične, kulturne i vjerske povijesti, još je uvijek nedovoljno cijenjeno njegovo značenje, iako je u njegovu slučaju unekoliko važnije ono što je moglo biti nego ono što je stvarno bilo.

Kašić je autor nekoliko djela, i svako od njih zaslužuje pozornost veću nego što se čini na prvi pogled. Prije svega, on je autor prve hrvatske gramatike, Institution linguae illyricae libri duo, a napisao je i jedan rječnik. Neki ga zato smatraju ocem hrvatskoga jezikoslovlja, što jest pretjerano u izravnom smislu, jer je Kašić imao i neke prethodnike, ali oni, svaki na svoj način, nisu bili na onoj razvojnoj liniji koja je u hrvatskoj jezičnoj povijesti prevladala. Utjecaj Kašićeva jezičnog doprinosa na naš kasniji jezični razvitak bio je pak sigurno više znatan, unekoliko i odlučan. Drugo, njegov se Ritual rimski pretiskavao mnogokratno, do prošloga stoljeća, i utjecaj toga Kašićeva rada imao je odlučnu iako ne uvijek dovoljno zamjećivanu ulogu u procesima koji su doveli do Preporoda. I treće, preveo je cijelu Bibliju na hrvatski.

Njegova je Biblija ostala u rukopisu. Još uvijek nisu posve razjašnjene okolnosti zašto crkvene vlasti nisu odobrile tiskanje Kašićeve Biblije, ali to danas više i nije bitno, stvari će se prije ili poslije razbistriti. Važnije je da razmotrimo kako bi, da je kojom srećom bila tiskana, Kašićeva Biblija djelovala na kasnija hrvatska zbivanja ne samo u jeziku. Toga možda nismo uvijek svjesni.

Hrvati su cijelu Bibliju dobili u tisku tek u prošlom stoljeću (Matija Petar Katančić, Budim 1831, Ivan Matij Škarić, Beč 1858-1861). Bilo je i prije Kašića nekoliko prijevoda, najčešće samo Novoga zavjeta, koji su obično ostajali u rukopisu, iako su Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin već 1560-63. tiskali glagoljicom svoj prijevod Novoga zavjeta. No što je bitno u svim tim pokušajima — pisani su čakavštinom, ili mješavinom čakavštine i hrvatskocrkvenoslavenskog jezika, ili mješavinom čakavske i štokavske ikavice, a u Kašićevu prijevodu, uz ikavske i čakavske primjese (Kašić je Pažanin!), prevladava rana ijekavska novoštokavština dubrovačkoga ili, deklarativno, »bosanskog« tipa (navodnici nisu slučajni). Ne mislim nipošto pri tome reći da su ona druga rješenja bila za hrvatski jezik lošija od današnjega i više-manje Kašićeva, naprotiv, mnogo šta bi bilo bolje, ali nakon 15. stoljeća nije više za njih bilo stvarnoga izgleda, a nema smisla zalagati se za rješenja koja nemaju budućnosti. Kašić je pak prvi koji je shvatio stvarne hrvatske jezične odnose i razvojne perspektive pa i postupio u skladu s njima. I to svjesno.

Biblija je ipak ostala u rukopisu. Ne bi bilo pametno misliti kako rukopis nije imao stanovitih posljedica — rukopisi su se čitali i prepisivali pa onda i utjecali (iako o tome za Kašićevu Bibliju ne znamo mnogo), ali knjiga je knjiga. Svoje je odraze, kako je već spomenuto, imao Kašićev Ritual rimski, dugotrajne i važne, više-manje istoj jezičnoj liniji na kojoj je bio prijevod Biblije, no to je ipak uglavnom samo u crkvi, uz određeno djelovanje na vjernike, i nema punog učinka u društvu (iako je u Hrvatâ Crkva u nekim razdobljima bila najkonkretnijim čimbenikom i pokazateljem narodnog jedinstva).

Sada valja pokušati da zamislimo kakve su mogle biti posljedice da je Kašićevo Sveto pismo tiskano u prvoj polovici 17. stoljeća. Najsigurnije je da pogledamo kako stoje stvari u Europi, uključujući i slavenski svijet.

Na romanskim je jezicima cijela Biblija razmjerno rano tiskana. Talijanski prijevod izlazi 1471, katalonski 1477, francuski 1478, španjolski 1567, portugalski 1681. To su sve sređeni jezici, samo je katalonski imao razvojne prekide, jer ga je španjolska vlast u nekim razdobljima potiskivala ili čak zabranjivala.

S germanskim je jezicima donekle slična situacija: njemački prijevod izlazi 1522-34, nizozemski 1526, engleski 1535, švedski 1541, danski 1550. No tu kod germanskih jezika primjećujemo da nema donjonjemačkog i norveškoga ranog prijevoda. Donjonjemačkoga zapravo uopće i nema, a norveški se pojavio tek u moderno doba. Manje upućen čitatelj može reći da nikakva donjonjemačkog jezika i nema, da postoje samo donjonjemački dijalekti. Oni malo upućeniji reći će da ranoga norveškog prijevoda i nije moglo biti, jer je standardni norveški narodni jezik stvoren tek u 19. stoljeću, a do tada su se Norvežani služili svojim oblikom danskoga jezika (što za većinu vrijedi i danas).

Kakva je stvarna istina. Donjonjemački jezik zaista postoji u komparativnolingvističkom smislu, iako nema standardnog donjonjemačkoga. No i donjonjemački i norveški imali su razvijenu srednjovjekovnu pismenost i sve uvjete da se poslije standardiziraju. Do toga nije došlo iz raznih uzroka, ali među najvažnijima je da je donjonjemačko područje prihvatilo Lutherov gornjonjemački prijevod i da su Norvežani prihvatili danski prijevod.

U slavenskom svijetu imamo istočnu i zapadnu jezičnu problematiku. Na istoku je crkvenoslavensko jezično pitanje pa se onda cijela Biblija tiska srpskim narodnim jezikom tek 1868, ruskim 1875, bugarskim (još nesređenim) 1871. Na zapadu je situacija drugačija. Češki prijevod izlazi 1475, poljski 1561, a poznato je kako su to sređeni jezici. Čak je i slovenski uza sve nemoguće povijesne uvjete razmjerno stabilan, a Trubar je 1557-84. izdao Sveto pismo. Usporedimo to s hrvatskom i slovačkom jezičnom povijesti, a hrvatska i slovačka Biblija tiskaju se tek u 19. stoljeću.

Zaključci se nameću sami. Ne bi trebalo precjenjivati važnost svih tih prijevoda, no sigurno je da bi hrvatska ne samo jezična povijest bila drugačija da je Kašićeva Biblija bila objavljena kada je nastala.

Dalibor Brozović