CD MOZAIK

Priznajem da sam s nestrpljenjem čekao novi album velikoga kantautora američke i svjetske folk-, pop-, etno-, world-scene. Još dok je najavljivan i kada se pričalo da se Paul vratio korijenima — gitari i melodijama koje su kao s početka karijere, bio sam uvjeren da je ponovo snimio remekdjelo. Ipak, ništa od toga. Album je, kako se to Simonu i priliči sjajno (čitaj: besprijekorno i pomalo sterilno čisto) produciran. Greške nisu dopuštene. Pjesme se grade kako treba. Svaki je detalj na svome mjestu. Pa što onda ne valja? Sve je jako dobro i tu je problem. Nema naboja. A što više slušam ovaj album, nikako da se uhvatim za nešto. Paul se vraća samo donekle svojim folk-korijenima, no duge godine provedene u istraživanju različite svjetske glazbe toliko su ga odvele od izvorišta da mi se čini ni da on ne zna više koja su. Ne bi to bilo ni tako tragično da postoji i jedna pjesma na koju bismo poludjeli na prvo slušanje. Možda naslovna You're The One ili Old. Možda Look At That ili pak Seńorita With A Necklace Of Tears. Ne mogu se odlučiti. Album je miran. Možda previše miran i staložen. A Paul je u svoj svojoj mirnoći uvijek znao biti intrigantan. Na ovom albumu ne znam je li veseo ili tužan. Sve je dobro, ali... Možda za neko vrijeme promijenim mišljenje.

Ovaj CD, da bude odmah jasno, preporučam svima. Ima već mnogo dana kako je izašao, a i dalje ga vrtim. Osobno jako volim kombinaciju električne i akustične gitare, a Eagle Eye to mnogo i jako dobro primjenjuje. Ako to znate, Eagle Eye brat je mnogo popularnije i prodavanije pjevačice Neneh Cherry. Dobre pjevačice, koja mu se pridružila u jednoj od najboljih pjesama na albumu Long Way Around. Prve dvije pjesme, Been Here Once Before i Are You Still Having Fun?, već su odradile top ljestvice. Ta druga prva me srušila. Udri po električnoj gitari iz lakta čiste harmonije, na to dodaj polusneni vokal koji ipak malo reži i dobru ritam-sekciju koja praši ravni ritam i eto recepta za jednostavnu, a tako dobru pjesmu. Slične su, što uopće nije slabost i Shades of Gray ili She didn't Belive. Da bi ipak malo odmorio i publiku i sebe, Eagle Eye prepušta se malo kombinaciji čistog bluesa i r&b-a. I to također čini dobro. Pitanje: koliko album mora imati pjesama da bi bio dobar? Odgovor: sve! Ovaj album, na kojem se ponekad čak i Cat Stevenovski poigrava s gudačima i akustičnom gitarom, ima nekoliko odličnih pjesama (stvar ukusa koju ćete odabrati) i ostatak jako dobrih. Ako i ne napravi ništa nakon ovog albuma, Eagle Eye već je učinio mnogo. Album koji možete slušati od početka do kraja. Neće vam zastati dah (produkcija mu nije bila najvažnija stvar na svijetu, što ne znači da je ispod svjetskih standarda), ali ćete se osjećati jako dobro. To je umijeće stvaranja glazbe.

Iza imena B. A. Scarface krije se glumac Božidar Alić. Zapravo nije baš da se krije, jer čim vidite omotnicu, jasno vam je o kome je riječ. Pjevači često prelaze u glumce, ali i glumci, nešto manje, odlaze među pjevače. Koji su tome razlozi (novac, povećanje slave, iskušavanje u drugom mediju) nije ni važno. Važan je rezultat koji postižu. Božo Alić okupio je oko sebe prvoligašku jazz-ekipu. Na ploči mu sviraju sada već etablirani pijanist Matija Dedić, koji je i glavni aranžer (uz B. A. Scarfacea) i producent, trubač Davor Križić, saksofonist Marko Križan, basist Mladen Baraković, perkusionist i ponajbolji hrvatski bubnjar Krunoslav Levačić te na sintisajzeru Vjeran Šalamon. Da ne bi bilo zabune, oni ne sviraju svi odjednom kao prateći sastav, nego se pridružuju u pojedinim pjesmama. A pjesme su odreda teške i preteške talijanske balade, s iznimkom poznate As Times Goes By. Takav izbor ne čudi. B. A. je birao upravo one pjesme koje pogoduju njegovu senzibilitetu i slici (predodžbi) kakvu ljudi imaju o njemu. A ta je: introvertirani umjetnik sklon plutanju u oblacima i razmišljanju o prolaznosti svega. Ovo je dobra ploča, ali tako neobična za naše podneblje i tako teška za slušanje da ne preporučam slušanje u komadu. Poslušajte njegov ekspresivni bas (koji vrlo dobro intonira) u dvije pjesme. Zatim se malo odmorite i nastavite dalje. Hoće li B. A. nastaviti istim putem, ne znam. U svakom slučaju, valjalo bi vidjeti njegov nastup. Sigurno je još emotivniji negoli snimljene izvedbe.

Carly Simon zasigurno je bila najzgodnija cura West Coast-rocka. Nije nikada bila talent poput Joni Mitchell da bi ostavila neki dublji trag u povijesti glazbe. Ipak nekoliko hitova (ako ih tako možemo nazvati), stalno pojavljivanje s velikanima tadašnje scene učinili su je ipak ponekad i zanimljivom. Ovaj album je, kako piše na ovitku, prvi njezin pop-album u posljednjih šest godina. Carly se također na slici s ovitka doimlje opuštenom i sretnom, no s glazbom i nije baš tako. Trud je učinjen. No Carly je izgubila inspiraciju. Bez obzira što joj na albumu pomaže svjetska bubnjarska veličina Steve Gadd ili što joj prateće glasove pjevaju The Rankin Sisters (trenutačno možda najbolje pjevačice za pjevanje bjelačkih zborova u studiju), album stalno vuče na dosadu. Iako je prva pjesma s ploče Our Affair dosegnula kakvu-takvu popularnost i slušanost na radijskim postajama, ostale se utapaju u prosječnosti njezine spavaće sobe. Ne želim ulaziti u njezinu intimu i njezinu spavaću sobu iako to možda sugerira naslov albuma, ali čini mi se da iz spavaće sobe može izići mnogo više energije. Carly je najvjerojatnije sretna zbog ovog albuma, njezini obožavatelji također. Ostali ostaju uglavnom ravnodušni.