Baniću, pomiri se s Lidijom!

Goran Tribuson, Bijesne lisice, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

Peti slučaj privatnog istražitelja Banića i ovaj put ima veze s tajkunima, mafijaškim obračunima i otmicom djevojke, a zamršena i prilično spretno složena priča osigurava čitanje u dahu. Podzemni svijet sitnih razbojnika i ratnih profitera koji je donedavno obijao kioske Duhana ili krao po mjesnim benzinskim postajama, sada je postao većinskim vlasnikom poduzeća kojima je, nakon izvučena novca i radnika protjeranih na ulicu, i sam Bog rekao laku noć. Žuta štampa cvjeta, kroneri iz kafića Kico i dalje su bez love i trguju švercanim turskim parfemima i satovima, a novokomponirani postav policije u kojoj glavnu riječ sada imaju nabildani tipovi iz pasivnih krajeva ostavlja sve manje nade optimistima koji vjeruju u pravnu državu. Organizirani kriminal jedino je poduzeće koje još posluje s dobiti. Što se Banića tiče, tu ipak ima pozitivnih pomaka — više ne vozi legendarnu četvorku, nego devet godina starog golfa, Nika se s dečkom vratila iz Engleske, a unatoč povremenim svađama, privatni istražitelj i njegova bivša žena Lidija još su u dobrim odnosima.

Izvrstan krimić

Kako u ovom žanru čitateljima nije potrebno detaljno prepričavati sadržaj, jer je upravo on smisao i užitak čitanja, te kako ljubitelji banićijane već znaju što ih u ovom djelu čeka, treba samo konstatirati da su Bijesne lisice (336 str.) izvrstan krimić! Tribuson je i ovdje prilično dosljedan u pristupu, pa u svojoj sagi o privatnom istražitelju i ljubitelju Cheta Bakera i Milesa Davisa ništa nije radikalno mijenjao niti eksperimentirao. Uostalom, zašto bi to i činio, kad je pronašao solidnu i profitabilnu formulu uz koju je dovoljno samo štancati iduće nastavke. Dakako, riječ je o uspješnoj formuli, a ne tek o serijalnom nizanju identičnih krimića kojima bi se zadovoljio najširi sloj domaćeg čitateljstva. Ono što ipak odudara od njegovih prethodnih romana višestruko je potenciran i naglašen socijalni angažman, odnosno prilično jasna i jednoznačna poruka. S jedne strane imamo najčišći žanrovski krimić, a s druge je strane pisac u ulozi inspektora žestoki društveni kritičar. Daleko od svake prizemne didaktičnosti ili traljava spisateljskog angažmana, Tribuson o svim problemima koji nagrizaju društvo progovara iz (čini se jedine moguće) opcije — žanrovske proze, i to njezina najtvrdokornijeg i najustrajnijeg dijela — krimića. Kad čovjek bolje razmisli, društveno angažiranih i socijalno intoniranih kvalitetnih romana baš i nismo imali mnogo u proteklom desetljeću — izuzimajući one koje možemo odbaciti kao jeftine političke pamflete. Tim više čudi zbog čega se naša literatura devedesetih nije upuštala u to kužno grotlo socijalnih nemira, ratnih zločinaca i kokošara koji su preko noći postali tajkunska gospoda. Dakako, nije riječ o tome da bi književnost nužno trebala ući u dijalog s tom i takvom zbiljom, no sama činjenica da su naši pisci pred stvarnošću ostajali nijemi i pognutih glava kao pokisli miševi, dovoljno govori o tome da je naša proza devedesetih očito bila zaokupljena nekim sasvim desetim stvarima i problemima, eskapistički se baveći temama koje su joj bile nekako bliže, i u svakom slučaju, manje opasne.

Detektiv je zrcalo društva

Tribuson je ovdje na zanimljiv i funkcionalan način spojio kritički pristup društvenoj situaciji s najboljim žanrovskim elementima krimića. Odnosno, ideološka potka spretno se podvukla pod punokrvni žanrovski predložak i ondje se sasvim dobro snašla. Nimalo čudno, reći ćemo — u svakom boljem krimiću (ne nužno američkom) detektiv je zrcalo društva, odnosno krećući se svjetovima podzemlja, kriminala i zločina, spram svijeta zauzima istodobno pozitivno i negativno stajalište, prema njemu se odnosi s prezirom, ali istodobno ga odlično poznaje i trudi se proniknuti u njegova pravila da bi uspješno riješio slučaj. U tom je smislu krimić idealan za p(r)okazivanje slabosti u društvu, ali s bitnom razlikom — detektiv ih ne ispravlja niti je nužno za taj posao zainteresiran. Nije li pozicija pisca u mnogome slična poziciji detektiva? Čitajući Banićeve pustolovine uvijek sam ga zamišljao prema Tribusonovoj tjelesnoj pojavi — iako u takvu vrstu literature vrlo rijetko učitavamo pretpostavljivu piščevu autobiografiju, teško se oteti dojmu kako Banićev socijalni ressentiment nije istodobno i Tribusonov, a na kraju krajeva i čitateljev. Naime, prezir prema tajkunima, lokalnim mafijašima i ratnim profiterima nije samo Banićevo stajalište, već se mirne duše može pripisati i većini stanovništva. Naš najdraži inspektor u ovom krimiću naravno razriješi zagonetku i pronađe krivce, ali ih prava kazna ne stiže od ruke zakona, nego od mladog i revoltiranog boksača koji je odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. Time, kao i prispodobom o bijesnim lisicama koje silaze u grad, Tribuson se pokazuje kao ne samo pesimistički nastrojen nego i kao fatalistički pisac.

Novi svezak banićijane!?

Ukratko — baš kao što se privatni istražitelj pred svojim bogatim klijentima osjeća potpuno nemoćan i ponižen, tako se i pisac u ovom društvu osjeća kao suvišna osoba, nemoćan da bilo što promijeni. Ta teza nedvojbeno krležijanskog podrijetla lajtmotiv je većeg dijela hrvatske književnosti te je, kako stvari stoje, i danas aktualna. Detektiv je u dobrom starom hard-boiled krimiću osoba koja čini ono što policija iz raznih razloga nije u stanju napraviti, a sam koncept krimića počiva na činjenici da je zločin prijestup, transgresija, otklon od normalnog stanja, te da je sva mudrost u tome da se zločin kazni, krivci raskrinkaju, a društvo dovede u stanje normalnosti. No što ćemo s ovim našim prostorima na kojima zločin nije izdvojeni prijestup, nego u punom smislu riječi normalno stanje? Što raditi u situaciji u kojoj je bizarno postalo normalno, a zločin više pravilo nego iznimka? Tribuson na to ne nudi odgovore, ali pred nas stavlja odličan roman u kojem se preciznom naracijom i već mnogo puta iskušanom žanrovskom formulom čitateljima predstavlja kao jedan od naših najvažnijih i najplodnijih suvremenih pisaca. Pretpostavljamo da će se na tržištu uskoro naći i novi svezak banićijane, a inspektoru Baniću od sveg srca želimo da se konačno pomiri s Lidijom i nabavi novo odijelo.

Tonči Valentić