Australska svježina

U povodu ciklusa filmova Petera Weira

Iako s djelima američke proizvodnje, ciklus filmova australskoga redatelja Petera Weira na HTV-u podsjetio nas je na na slavne dane australskoga filma, na razdoblje približno od 1975. do 1990. Istina, iz zaboravljivosti današnje perspektive to je prošlost, no Australci i manje nadahnutim novim filmovima podsjećaju na dane nekadašnje slave. Ukratko, radi prisjećanja, australska kinematografija u spomenutom je razdoblju upoznala svijet s više nadarenih, može se reći i vrlo zanimljivih redatelja, od kojih su dvojica — Peter Weir i Bruce Beresford — radeći u Hollywoodu bili i kandidati za Oscara. Također, Australci su realizirali filmove koji su ostvarili veliku dobit u mnogim zemljama — primjerice filmovi G. Millera o Pobješnjelome Maxu pa i oni o Krokodilu Dundeeju. Napokon, plasirali su Australci i novu zvijezdu i režisera dobitnika Oscara, Mela Gibsona, Amerikanca kojega je put uspjeha vodio preko Australije.

Sažeci o novosti koja se zove australski film u nas nisu bili česti, očekivali su se možda daljnji pothvati Ozija, kako od milja zovu Australce, a kako su oni radili sve više u Hollywoodu i kako se postupno istapalo ono specifično australsko u njihovim novim djelima, sve se završilo na priči koja postaje sve tiša, ali koja, vjerujemo, nema tužnoga završetka. I što je to što je stišano, odnosno, što je to australsko u australskim filmovima, pitamo se u vremenu u kojemu mnogi žele da svi filmovi budu nalik američkima.

Ako raspredamo oslanjajući se na svega četrdesetak, istina, reprezentativnih filmova, ključ nalazimo u jednome, u onome koji je režirao Peter Weir, čije novije filmove nedavno gledasmo na HTV-u. Taj film je Piknik na Hanging Rocku koji je snimljen 1975, po nekim mišljenjima najuspjeliji autorov, a po nekima i uopće najuspjeliji australski film. Radnja tog filma, prema navodno istinitome događaju, zbiva se na Valentinovo oko godine 1900, kada su učenice nekog internata otišle na piknik do brijega u pustoši, brijega po imenu Hanging Rock. Četiri su se odvojile, zaspale, a kad se jedna probudila, vidjela je da je sama: tri su nestale, a ona je na glavi imala ranu neobjašnjiva podrijetla. Počela je potraga, koja je zauvijek ostala bez rezultata, a mladić koji je u toj potrazi sam prenoćio na Hanging Rocku probudio se također s ranom na glavi...

Dva su elementa filma koje ja lako razraditi da bi se uvelo u specifičnosti australskoga filma, a i upoznalo s individualnošću Petera Weira, dakle donekle i s onim što je ostalo od australskog u njegovim američkim filmovima. Stil života u prikazanom koledžu neodoljivo podsjeća na izgled i sadržaje britanskih filmova koji se bave tom tematikom, a i jezik kojim se govori, kao i u mnogim drugim australskim filmovima, čini se sličniji engleskom nego američkom engleskom. Krajolik je pak australski, a ono što se u pejzažu događa učinit će ga još australskijim. Nije to, naime, krajolik u kojemu će kolonizatori krčiti zemlju, boriti se svakodnevno s domorocima i obračunavati se sa domaćim ništarijama kao na jednako velikom Divljem zapadu. Nema čak ni krda bizona koje bi netko htio potamaniti. Taj je pejzaž i danas prazan, u filmovima prožet metafizikom velikoga prostora. U tom prostoru priroda kao da je zadržala netaknutu moć: ona kao da je neki svemoćni lik pa odnosi ljude kao u Pikniku na Hanging Rocku. Ponekad se, pak, obračunava s onima koji joj kane nauditi — kao u jednom od prvih doista ekoloških filmova, filmu Dugi vikend Colina Egglestona iz 1985; u njemu predmeti i životinje, kao u alegoriji, dobivaju antropomorfne moći koje ih dovode do pobjede, osvete ljudima. Ili: u toj divljini, kao u filmu Kola koja su jela Teksas Petera Weira, ljudi iz maloga mjesta vraćaju se zakonima horde — radi modernosti s fašistoidnim obilježjima. U tako shvaćenoj i doživljenoj prirodi može se zbiti i skok u budućnost — u sugerirano stanje postapokalipse kao u filmovima Georgea Millera o spomenutome Maxu. Nešto od snage te prirode ostat će i u Krokodila Dundeeja, momčine koja dolazi u New York i jednostavnim riječima i postupcima osvaja sofisticiranu Amerikanku. U tom se svijetu, napokon, još živi prema nekim neizbrisivim zakonima, pa će tako prastanovnici Australije nastaviti živjeti u Weirovu Posljednjem valu. Napokon, to je i svijet nove robinzonijade i odiseje, kao u filmu Priča Ruby Rose (1987) Rogera Scholesa s Melitom Jurišić. No, završavajući s pričama u kojima je prostor jedan od glavnih likova, metafizika takva prostora može dovesti i do konačne samoće, a ta se iskazuje u duhom i okolišem australskom filmu Wernera Herzoga, u filmu Tamo gdje sanjaju zeleni mravi (1984). U procesu u kojemu domoroce tjeraju s njihove svete zemlje svjedok je stanoviti gospodin Malila. Poteškoća suda je u tome što je gospodin Malila posljednji iz izumrloga plemena, i jedini koji govori jezik izumrlih pa ga zato više nitko na svijetu ne razumije...

Vratimo se nakratko u koledž iz Weirova filma, u njegov interijer. U njemu progovara stara Engleska, štoviše Australija tu staru Englesku oživljuje više nego mnogi noviji britanski filmovi, kojima je, čini se, dojadila viktorijanska baština. U filmu Moja briljantna karijera (1979) Gillian Armstrong srest ćemo glavni lik žene koja je prava emancipirana lady, poput onih koje smo vidjeli u mnogim britanskim filmovima. U filmu Prestupnik Morant (1979) Brucea Beresforda pratimo suđenje u stilu poznatu iz mnogih britanskih filmova. U Weirovu Galipolju (1981), interijerskome po skučenu prostoru, vidimo australske vojnike pod britanskom zastavom i kako komuniciraju, barem u početku filma, poput njihovih predaka s otoka.

Ukratko, dakle, britanski interijer u australskom prostoru! Ili: stigoše uglavnom iz Britanije, a onda je neke počeo i gutati taj novi prostor...

I što od svega toga bi? Svi spomenuti odoše u Hollywood. Weir i dalje preferira egzotične prostore i egzotične ljude: Amiše u Svjedoku, daleke otoke u Godini opasnoga življenja, ezoterično društvo kao u Društvu mrtvih pjesnika, a u filmu s Jeffom Bridgesom susrećemo i golemi nesavladivi strah, strah agorafobičnih dimenzija. Sve su to uspjeli filmovi, no bez nekadašnje australske svježine. No, ipak završimo sa zvijezdom: Mel Gibson u filmovima se bori protiv Engleza...

Ante Peterlić