Željeznicu guta talijanska daljina

Željeznicu guta talijanska daljina

Adrese Janka Polića Kamova u Italiji 1906-1910.

»Odlučih izvještavati Hrvate o Talijanima. Svi mi stisnuše desnicu a ujak i brat utisnuše i nešto u ruku.« Zapisao je to Arsen Toplak, odnosno Janko Polić Kamov, u Isušenoj kaljuži prije svoga putovanja, preciznije, prije jednog od prvih velikih putovanja po Italiji, koju je Kamov već upoznao u Hrvatskoj. Italija Kamovu stoga nije bila strana ni jezično ni kulturno. Janko je od djetinjstva govorio talijanski, a očeva je biblioteka nudila, osim mnoštva klasičnih, i suvremena djela talijanske književnosti, naravno, na izvornom jeziku. Stoga nije ni čudno što je Italija za Kamova bila velika inspiracija i golemo iskušenje; ta je Italija, uzavrela, u stalnoj promjeni, a istovremeno zemlja rasadnik kulturnih i civilizacijskih vrednota suvremene zapadne hemisfere, za Kamova bila obećana zemlja — zemlja sasvim drukčija od domicilne Austro-Ugarske, odnosno Hrvatske, duboko uronjene u tradiciju koja je unaprijed osuđivala svaki pomak. Kočen i osporavan u Hrvatskoj, Kamov se pokušao ostvariti u Italiji kao književnik i dopisnik, no veliki trud i muka rezultirali su tek ponekim objavljenim člankom i, razumljivo, s vrlo malo isplaćenih honorara.

Zahvaljujući mojem skorom rođendanu i meni »nešto utisnuše u ruku«, te krenuh na dvotjedno putovanje.

Veliki Kamovljev izazov

Odlučila sam obnoviti njegovu putanju i obići sva mjesta i adrese na kojima je prebivao za vrijeme svojih višemjesečnih putovanja po Italiji. Kao što rekoh, Italija je bila veliki Kamovljev izazov, upravo kao što je i meni, devedesetak godina poslije (i unatoč tome što mislim da dobro poznajem zemlju), putovanje njegovim itinerarom značilo i mnogo više nego običnu pustolovinu.

U rano poslijepodne Giuseppe i ja krenuli smo iz Trsta u kojem već godinama stanujem, iz grada kroz koji je Janko Polić Kamov toliko puta prošao tijekom svojih putovanja, ali i grada koji po njegovu mišljenju ni zbog čega ne treba izdvajati. U potpunosti se slažem. Trst je one boje koju čovjek nosi u očima i Trst vas, ukoliko samo kroz njega prolazite, ostavlja ravnodušnima. Nisam unaprijed odredila mjesto početka putovanja; tek negdje nakon Duina odlučujem da će moja prva postaja biti ona najjužnija i najudaljenija: Napulj.

O Napulju je Kamov pisao kao o gradu nepopravljivih, neurednih i nediscipliniranih. Živa istina. Takva se slika nije promijenila ni do danas. Napulj je prljav, pun uličnih prodavača i krijumčara cigaretama i ukradenom robom. Zakon o sigurnosti prometa na cestama, kao i mnogo drugih propisa, ostaju tek utopija. U veličanstvenoj Biblioteca Nazionale, iako ste zakasnili na termin za posudbe ili ako tražite raritet koji se može posuditi samo utorkom, a došli ste u petak, nije važno, jer neuredan bibliotekar će vam, ukoliko je dobre volje, a vi ste mu simpatični, pokazati sve što zaželite. Moja je slika Napulja sasvim osobna, iako ne sumnjam da u toj slici znatnu ulogu imaju i tipične predrasude koje Talijani sjevernjaci imaju o Talijanima južnjacima (još je i Kamov govorio o Dvije Italije, a ta je stara tema i dan-danas sasvim podobna za raspravu), a te su utemeljene na idejama da su južnjaci lijeni, prljavi, zli i nadasve skloni kriminalu.

Prljavi Napulj

U Napulj Kamov stiže brodom iz Francuske u veljači 1909. Ovdje se zadržava vrlo kratko. Ulicu u kojoj je stanovao, San Giuseppe Calasanzio, nemoguće je pronaći na karti grada. Ona je naime zavedena kao 4. vicolo della Duchesca u četvrti San Lorenzo. To je mračna, sasvim neugledna i zapuštena ulica, čiji su me prolaznici prilikom fotografiranja budno pratili pogledom. Ne našavši kućni broj na kojem je Kamov odsjeo, željela sam još jednom proći tom malom i uskom ulicom. No, predomislila sam se. Odjednom se skupilo još ljudi (ni jedne žene među njima) i od pomisli da se vratim istim putem dobila sam grč u želucu. Moj prijatelj i pratilac Giuseppe samo je slegnuo ramenima, kazavši da je ovdje sve normalno, tj. nenormalno, i da nitko zdrave pameti ne ide u ove dijelove Napulja bez potrebe. Normalnost i nenormalnost, kao i vrijeme, ovdje su, u getoiziranim četvrtima Napulja, tek relativni pojmovi. Kako onda saznati u kojoj je kući stanovao i o kojoj je Kamov napisao »Moj je zahod u Napulju bio u kuhinji tik do štednjaka, tako da je gazdarica mogla jesti i nastavljati fiziološku evoluciju tijela«? Vidjevši ulicu, koja se po Giuseppeu nije promijenila od Kamovljeva boravka, zaista ne sumnjam u vjerodostojnost citata.

Šetajući kroz staro središte grada, saznajem da se ni luka ni pristanište brodova nisu promijenili od početka stoljeća. Uistinu je tako, gat San Vincenzo, sudeći po fotografijama iz 1905, ostao je nepromijenjen, baš kao što su nepromijenjene ostale male uličice po kojima je Janko Polić tražio cijenom prihvatljivo boravište. Rekonstruirajući Kamovljev dolazak u Napulj i potragu za smještajem, nemoguće je ne zapitati se zašto se nije zaustavio u Reale Albergo dei poveri (Kraljevski hotel za siromašne) koji su sagradili Burbonci početkom devetnaestog stoljeća kao sredstvo za borbu protiv siromaštva i poniženja. To je bila edukativna i zdravstvena ustanova koja je trebala opskrbiti svakog pojedinca, znanjem barem jednog zanata, i tako ga integrirati u društvo. S Burboncima odlazi i takva funkcija Alberga i neko je vrijeme samo obično prenoćište. Kamov ipak odsjeda kod Antonija Medine u gore navedenoj ulici, iako je Duchesca udaljenija od luke u koju je stigao. U telefonskom imeniku Napulja postoji šest telefonskih brojeva Medina. Na jednom se broju nitko ne javlja, dok su ostala petorica izjavila da u njihovim obiteljima nije postojao nikakav Antonio Medina, barem ne početkom stoljeća, odnosno 1909.

Iako je moja potraga za točnim smještajem Kamovljeva napuljskog boravišta ostala uzaludna, indikativna je usporedba njegovog ovdašnjeg mjesta boravka s barcelonskim. U Barceloni, u ulici St. Pau na broju 55 (Calle de San Pablo 55), naišao je na gotovo istu klimu kao i u Napulju, pa se, na koncu, postavlja pitanje: je li on namjerno birao takva mjesta? Nedvojbeno riječ je o mjestima koja su izrazito jeftina, kako danas, tako i onda. Opasna? Svakako. No ne treba pobjeći od činjenice da su ona, koliko god to apsurdno izgledalo, ona prava materijalizacija duha Mediterana; to su mjesta na kojima se prožimaju razne mediteranske kulture; mjesta na kojima ćete, uz malo truda, naravno, početi hvatati konce jedne životne filozofije; filosofia mediterranea; upravo su to mjesta gdje će senzibilni umjetnik kao što je Janko Polić najdublje osjetiti ono što je taj metafizički pojam Mediteran; ukratko nemir.

Vječni grad

Nakon obilaska Napulja i okolice odlazimo u Rim. Giuseppe je ugovorio sastanak s Armandom, koji će nas provesti Rimom i odvesti nas na nekoliko adresa koje sam mu poslala još iz Trsta. Rim je prekrasan. Kao i u slučaju Napulja, moje je mišljenje neprijeporno. A u tekstu, poput ovoga eseja, imam pravo na svoj kutak subjektivizma. Zato mi je nekako žao što sam se predugo zadržala u Napulju, ne osjetivši pritom ovakav mir koji me obuhvaća već na samom ulazu u Rim; dok ulicom Aurelia tražimo hotel s parkiralištem; dok gledamo mase ljudi i turista koji sa strahopoštovanjem prolaze gradom. Ružnija je strana priče, ili barem ona koja će više udariti po džepu, to da su u čast Giubileo 2000 astronomski narasle cijene hotela.

Armando kasni i kada napokon stiže, postaju mi jasne nepremostive razlike između Talijana (južnjaka) i mene iz ovog dijela Europe (time sam se svrstala među sjevernjake). Nakon tridesetminutnoga grljenja i uzajamnog ispitivanja o užoj i široj obitelji, napokon smo krenuli.

U Rimu se Kamov zadržao više mjeseci, točnije od srpnja 1907. do siječnja 1908. Promijenio je dva stana. O prvom se zna da je podjednako udaljen od Glavnog kolodvora, Ville Borghese i Vatikana. Kamov u pismu bratu Vladimiru navodi mjeru od pola sata i stoga se može zaključiti da je riječ o zoni Quirinale. U prilog tome ide i jedina precizna adresa iz Polićeve korespondencije na koju su mu stizale pošiljke: Via XX settembre, kod Vittorija Budina — ljekarnika. Ulicu smo pronašli odmah i nedugo zatim i ljekarnu, koja se nalazi na broju 47. Ljubazna žena za pultom rekla mi je da obitelji Budin više nema i da ljekarnu vode već treći vlasnici. Kamov nije bio zadovoljan prvim stanom te se seli u Via del Biscione, kratku uličicu pored Campo dei Fiori. Nepoznata je točna adresa jer je Polićeva pošta i nakon preseljenja dolazila na Budinovu adresu.

Preostaje mi još Via del Mattatoio u koju je Kamov zalazio, a tu je prema svjedočenju Ljube Wiesnera i Nikole Polića upoznao mnoge intelektualce, među kojima je i bio Benito Mussolini, tada mladi socijalistički suradnik i urednik lista »L'Avanti«. Točnije, posjećivao je Bar Mattatoio koji je početkom stoljeća bio sjedište za rasprave mladih socijalista i anarhista, kao i novinara socijalističkog časopisa »L'Avanti«, koji je u doba Kamovljeva boravka još izlazio u Rimu. Ponovio se problem iz Napulja: Via del Mattatoio je, naime, Via Galvani, a zvali su je tako jer je vodila prema ondašnjoj klaonici, mattatoiu. Ulazimo u lokal i naručujemo kavu. Šalice su čišće nego u Napulju, a kava je loša. Klaonica je danas muzej i njezin je okoliš u jadnu stanju, no stotinjak metara dalje počinje elegantna četvrt, koja je u Kamovljevo doba bila radnička. Odjednom gužva, veselje i pjevanje. Gospođa za šankom objašnjava da su to mladi komunisti koji su iznajmili prostore bivše klaonice. Tad se sjetih svog fakulteta u Trstu i kako je cool biti komunist ili uopće ljevičar. Naravno, pod pretpostavkom da su ti roditelji borghesi. Nakon jutarnjega obilaska odlazimo na ručak, na kavu i na bezbroj grappa i nemajući snage ni volje za pokretom, odlučujemo ostati još jedan dan u Rimu.

Kamov u Firencu, Čerina u Firencu

Deseti dan putovanja dolazimo u Firencu. Sve smo sjevernije i sve više počinjem osjećati teret budućih obveza i uopće teret povratka kući, koji me nimalo ne veseli. Firenca uspoređena s Napuljem (očito sam baš Napulj uzela kao mjeru) doimlje se poput apoteke, a rijeka Arno kao da teče kroz uredne, iako nepravilne epruvete. Subota je, poslijepodne. Previše je ljudi i gotovo je neprohodno. Ja bih najradije ponovno u Rim. Kasnimo na sastanak s Lukom, mladim doktorom fizike, i ne znamo gdje ostaviti automobil. Nakon petnaest minuta nalazimo mjesto. Luca je bijesan. Vrijeme ručka već je prošlo i otvoreni su samo lokali za turiste u koje on, Toscano, kao i Giuseppe odbijaju ući.

Kamov u Firenci ostaje oko mjesec dana. Grad na Arnu oduševljava ga i bratu Milutinu koji je to doba u venecijanskoj bolnici na liječenju piše: »...ovaj mjesec u Firenci aprofitirah više no 6 mjeseci u Rimu!« Milutin i Janko trebali su se naći u Veneciji u travnju, no do tog susreta nije došlo jer je Milutin u međuvremenu hitno prevezen u Rijeku, gdje je nedugo zatim u lipnju 1908. i umro. Iz Polićevih pisama (te po svjedočenju brata Nikole), kao i iz njegova autobiografskog romana saznajemo o skorom putovanju u Milano. No nema dokaza za takvo što.

U Firenci Kamovljevu kuću lako je naći. Nalazi se uz samu Piazzu della Signoria, točnije u Via Vacchereccia broj 3. Nakon nemogućeg proboja po Ponte Vecchio i blistavila iz izloga zlatarnica, odlazimo na kavu u Giubbe Rosse, povijesnu firentinsku kavanu poznatu kao okupljalište Marinettijevih futurista. Nemoguće je ne pokušati zamisliti kako je ovo mjesto onda izgledalo. U isti je lokal zalazio i Giovanni Papini, koji je u avangardnom futurističkom časopisu »Lacerba« 1913. tiskao Polićeve Accenne (doduše, Papini će talijanizirati Jankovo ime u Gian Paolo) u prijevodu Vladimira Čerine. Ne samo za povijest o književnosti, taj je podatak i više nego indikativan. Kako je, naime, mladi, nesretni i sigurno talentirani književnik iz male Hrvatske i još manje Rijeke uspio svojim radom zaokupiti najeminentnije avangardne krugove tadašnje Italije? Pretpostavke su mnoge, no vjerojatno je da će se dokazati nepobitna uloga Janka Polića u avangardnom pokretu, i to ne samo u hrvatskom, nego i u daleko širem kontekstu.

Predvečer odlazim vidjeti kuću slavne dive talijanskoga nijemog filma Francesce Bertini, zbog čije je neuzvraćene ljubavi Vladimir Čerina završio prvo u zatvoru, a potom u ludnici. Čerina je svojom knjigom/studijom Janko Polić Kamov (Rijeka 1913) ispisao prve stranice povijesti hrvatske avangarde, i danas ostaje otvoreno pitanje nije li Čerina u Firencu došao Kamovljevim tragom! Firentinsko-rimski krug Čerininih prijatelja činile su znamenite ličnosti: Giovanni Papini, Angelo Signorelli, Olga Resnevič-Signorelli, Ardengo Soffici, Eleonora Duse, Ivan Meštrović, Francesca Bertini, Arturo Ferraroni, Leonardo Bistolfi, Filippo Tommaso Marinetti, Ugo Ojetti, Gina Vecchietti, Armando Spadini...

Pridružuju nam se Michele i Sara. Napokon evo i službenog doba večere i već smo svi bolje volje. Toskanska kuhinja i vino su sjajni. Odlučujemo krenuti nakon večere i prespavati u Veneciji. Treba napomenuti da je Kamov u Italiji boravio još u Bologni, Torinu i Genovi. Adrese u Torinu i Genovi su nepoznate i nemoguće ih je rekonstruirati. Iz pisama i tekstova možemo si samo dočarati smještaj i ugođaj jer većinom su opisi, posebno oni Torina, društvene i kulturološke usporedbe s Hrvatskom.

Bologna — zadnja stanica prije Barcelone

Bolognu sam imala priliku posjetiti potkraj studenog prošle godine, te je stoga nisam posjetila ovog puta. Bilo je to uoči mojeg malog, ali prvog i za mene iznimno važnog predavanja koje sam održala o Kamovu u sklopu programa Progetto Scrittura e Lettura, koji se održava za studente sveučilišta u Bologni, a pod pokroviteljstvom Općine Bologna. Tako je 30. studenog 1999. održana i večer posvećena Kamovu. Marin Lukanović, student režije koji živi i studira u Bologni, organizirao je večer, dok sam ja za tu priliku prevela Polićeve novele Sloboda i Žalost s kratkim uvodom, ukoričivši ih kao skripta u četrdeset primjeraka i održala kratko predavanje.

Bologna je bila Polićeva posljednja talijanska postaja prije Barcelone i tu se vrlo kratko zadržao. Taj grad nije proučavao, živio i razgledavao kao Veneciju ili Rim. U Bolognu je stigao slomljen, razočaran životom i ljudima. To je bilo njegovo četvrto i posljednje putovanje u inozemstvo i Kamov želi »...da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tuđine, i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti...«. Polićev stan u Bologni nalazio se u samom središtu grada, u ulici Broccaindosso br. 38. To je jedna od uskih i ni po čemu važnih uličica koje povezuju dvije glavne ulice: Strada Maggiore i Via San Vitale. Što još napisati o Bologni, osim da je bilo jako hladno, da su tortellini izvrsni i da su čak i kontejneri za smeće crveni, činjenica koja, tvrde Talijani, svjedoči o tome da je Bologna grad u kojem je komunistička ideologija u svim porama života.

Neljubazna Venecija

Na putu prema Veneciji odlučujemo da je bolje prespavati izvan samog grada te se odlučujemo za Mestre. Ujutro u grad dolazimo vlakom, i to ne samo iz komoditeta i da bismo izbjegli probleme s parkiranjem; naime i Kamov je Italiju proputovao željeznicom. Pada sitna kišica i vlaga u zraku je nesnosna. U Veneciji je Polić boravio tri puta. Prvi i drugi boravak padaju na početak i kraj 1906. Najdulji je bio drugi, krajem 1906, i trajao oko pola godine. U Veneciji započinje liječenje tuberkuloznih oteklina na vratu, koje nastavlja tijekom cijelog boravka u Italiji. Ovdje posjećuje kazališta, izložbe, knjižnice. I kako je on to sam definirao, dane provodi radno. Njegovi članci i eseji svjedoče o piščevu modernu pristupu umjetnosti. Kamov u Veneciji stanuje s bratom Milutinom (1883-1908), koji ondje studira glazbu u Liceo Musicale Benedetto Marcello. Braća Polić su, koliko je poznato, stanovali na dvije adrese. Prvi stan, odnosno soba, nalazila se u Calle dei Botteri br. 1896, dok je o drugom poznato samo da se nalazi u sunčanoj četvrti Akademije, te da je soba u kojoj stanuju mnogo svjetlija i ugodnija od prve. Nemoguće je pronaći točnu adresu jer su omotnice pisama izgubljene, ali i zbog molbe same braće Polić bratu Vladimiru da se sve pošiljke šalju na adresu Milutinove akademije.

Kamov će u Veneciju svratiti još jednom godinu poslije i to u jesen 1908. Čekajući vlak za Torino ostat će u Veneciji dvanaest dugih i bolnih sati. Venecija nije bila više ona stara »koju je dobro poznavao« i u kojoj je proveo više mjeseci s tada već pokojnim bratom. Calle dei Botteri nalazi se pored ribarnice i gotovo je nemoguće ondje zateći turiste, iako je samo nekoliko uličica odijeljena od čuvenog mosta Rialto. Ulica se proteže na stotinjak metara i na prvi pogled nemoguće je pronaći kućni broj 1896 jer se ovaj nalazi u uskom prolazu koji se vodi pod nazivom Carampane. Kuća u kojoj je Polić stanovao visoka je i uska četverokatnica. Nakon što smo pozvonili, kućna vrata otvorila je stara gospođa koja je odbila odgovarati na bilo kakva pitanja. Opsovala je nešto i zalupila vratima. Na sreću, pojavio se poštar i potvrdio da je adresa točna, iako pored same kuće stoji natpis Carampane, a ne Calle dei Botteri. Pronašla sam tako i posljednju, kronološki prvu Kamovljevu adresu.

Završilo je moje strelovito putovanje u potrazi i pronalaženju Polićevih adresa u Italiji. Kad vidimo te kuće, ulice i mjesta, mnoge stvari i pojmovi vezani uz njegovo djelo, posebno članke i feljtone, postaju nam jasniji. Vraćamo se u Trst, u mjesto kroz koje se većinom samo prolazi, a sada je prazno, jer su i dani shoppinga već dio prošlosti.

Anamarija Večerina