Zašto se gasi »Rival«?

Zašto se gasi »Rival«?

Upravo je »Rival«, dijeleći sudbinu svojeg imena, sigurno ušao u najdublji sukob sa svim instancama hrvatske sredine i malograđanštinom novoga doba, inzistirajući, upravo kao i avangardisti s početka stoljeća, na borbi kojoj je ishod poprilično upitan

Još 1952. Vinko Antić, Zvane Črnja, Ljubo Pavešić i Kazimir Urem pokreću »Riječku reviju«, časopis okrenut lokalnim temama s intencijom traženja onoga što je autentično hrvatsko u prostoru tek pripojenu Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Bez obzira na vrlo ozbiljnu i stručnu uređivačku politiku, taj je časopis djelovao staromodno, ponajviše zbog svojevrsne političke tendencioznosti. Godine 1968. gasi se »Riječka revija«, odigravši svoju ulogu ponovnog otkrivanja hrvatskih potencijala u ovom području, a Zvane Črnja pokreće novi časopis — »Dometi« — s vrlo ambiciozno zamišljenim programom i s naglaskom na hrvatstvu nasuprot Beogradu. Godine 1970. i 1971. uz »Domete« se pojavljuje još jedan časopis, novinski koncipiran, pod programskim naslovom »Kamov«, kojega je glavni urednik bio Nedjeljko Fabrio. Kao što se vidi, rana faza »Dometa« i »Kamov« bili su pojave vezane uz hrvatsko proljeće, pa su oba nestala pod naletom političke sječe 1971. »Dometi«, doduše, nastavljaju izlaziti, no njihova je tematska orijentacija bila sve više okrenuta prema temama koje nisu imale veze s Rijekom, a s time je, dakako, počeo i padati njihov utjecaj. Zatvorenost kruga suradnika i nezainteresiranost čitalačke publike bili su glavni uzroci mrtvila na riječkoj časopisno-kulturnoj sceni. Osim toga, jako je važno naglasiti kako su i »Dometi« i »Riječka revija« izlazili u okvirima institucija Matice hrvatske, Narodnog sveučilišta Rijeke ili Riječkog književnog i naučnog društva, što samo po sebi jamči sigurnost izlaženja i stabilnu financijsku strukturu.

Druga grana neformalna

Ona je druga, recimo manje formalna grana riječke časopisne produkcije — a to se ponajprije odnosi na njezin rubni položaj u društvu, a s time i manje sigurnu budućnost — bila prije svega orijentirana na mlađu čitalačku publiku. Ona je po naravi stvari bila vitalnija (a kada govorim o vitalnosti, govorim o suodnosu časopisa i njegove publike), manje opterećena konvencijama zadanim formalnim sustavom vrijednosti, i, dakako, političkom ideologijom koja je još uvijek, kada govorim o osamdesetim godinama, sveprisutna. To su ponajprije omladinski list »Val«, ali i zanimljiv izdavački pokušaj »Kult«, urednika Dragana Ogurlića. No, kada je riječ o »Valu«, moram napomenuti da je to prije svega omladinski list, a ne časopis za kulturu ili književnost. Ali u duhu gore navedenog citata Igora Žica, zanemarivanje bi ovog zacijelo najuspješnijeg lista u Rijeci (to govore podaci o nakladi i prodanim primjercima), bilo u najmanju ruku blasfemično. Osim što je afirmirao suvremeni duh društva u zapadnjačkom smislu riječi (koji u sebi sadrži latentnu otvorenost inovaciji, poštivanje, pa čak i forsiranje razlike te samouvjerenost koja ide do arogancije), pa je zato bio jedan od katalizatora promjene Rijeke, od za kulturu provincijskoga grada, u svojevrstan centar subverzivne, dakle inačice suvremene kulture, »Val« je postao idejnim temeljem i ishodištem iz kojega je iznikao časopis »Rival«. List »Val« je, između ostaloga, organizirao dva natječaja za kratku priču. U trenutku kada u Rijeci nije postojao časopis koji bi pokrivao ovo područje literarne produkcije, »Val« je odigrao tu ulogu. Prvi natječaj bio je organiziran 1985, a namjera mu je bila da »stimulira rad mladih pripovjedača na teritoriju čitave SFRJ«, što je i uspio primivši 172 rada iz čitave bivše države. Ta naizgled mala stvar, naime taj natječaj, bio je prvi proboj onoga što često nazivamo riječkom književnošću izvan granica grada i regije, a ona je samim time izgubila neke od atributa književne margine. Ne treba zaboraviti da je termin književnog centra, a misli se na zagrebačke književnike, već toliko uvriježen da je zapravo ovaj iskorak bio jedan od važnijih i hrabrijih obrata u hrvatskoj književnosti. Drugi je natječaj za kratku priču zaokružen 1988, a na natječaju je bilo čak 315 radova.

Rivalov senzibilitet

Kada je u travnju 1988. »Rival« konačno izašao pod uredničkom palicom Mladena Urema, već su, dakle, bile donekle poznate odrednice koje su usmjeravale uredničku politiku. Naime, osim dva natječaja za kratku priču, u veljači 1987. izlazi Riječki krug redom, izdanje u kojem su bili predstavljeni mlađi »riječki književni potencijali«, dok je u listopadu iste godine izašla Pogledom u riječ, časopisno koncipirana publikacija, zapravo drugi predbroj »Rivala«, koji je sintetizirao sve one odrednice zadane u listu »Val«: tematska širina, različitost pristupa i tehnika pisanja, pokrivanje cijelog državnog teritorija i tada još neplanirana subverzivnost, koja vjerojatno proizlazi iz činjenice da se »Rival« u dvanaest godina postojanja nije približio nekom konkretnom, postojećem, poetičkom diskursu, nego je ostao vjeran načelu heterogenosti ili otvorenosti čak mlađim i neiskusnim autorima koji ravnopravno stoje uz bok provjerenim imenima. Nasuprot institucionaliziranim časopisima koji su obvezni slijediti formalne kanone, bili oni znanstveni ili društveno-politički, pozicija rubnoga, marginalnog časopisa, »Rivalu« je omogućila, u krajnjoj liniji, autohton razvoj, što će se, između ostalog, odraziti i na dalji razvoj ovog časopisa. No, iako je utjecaj »Quoruma« na rani »Rival« neporeciv — štoviše, »Quorum« je bio jedan od motora koji su ga pokrenuli (a tome u prilog govori i činjenica da se u prva dva godišta u njemu pojavio velik broj tekstova — kako proza, tako poezije i teorije — koje su pisali autori okupljeni oko »Quoruma«, poput Nikice Petkovića, Damira Miloša, Branka Čegeca, Krešimira Mićanovića, Dragana Ogurlića, Edija Jurkovića), »Rivalova« će produkcija krenuti, manje-više nezavisnim putem, tragajući za novim senzibilitetom, kako je to uobičajeno reći u našoj kritici, bez obzira koliko taj novi senzibilitet bio zamagljen.

Rival, demokratski moment

Časopis je »Rival«, u kronološkom smislu riječi, sljednik one linije hrvatske književnosti u Rijeci od »Riječke revije«, »Dometa« i »Kamova«, uvijek ostao dosljedan svojem autsajderstvu, što mu je, uz stalnu financijsku nesigurnost, donijelo i stanovitu neovisnost, kako u smislu izbora tema i autora, tako i u smislu njihova tretiranja; ako kažemo da je »Rival« demokratičan, tu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da je dopuštao najhermetičnije diskurse te zrele radove već afirmiranih umjetnika uz početničke pjesničke uratke (Jedan autor — jedna pjesma) i blokove posvećene studentskoj književnosti (Studentski krug redom i Sedam boja kaleidoskopa). Demokratični moment »Rivala« pokazao se u tome da su na popisu njegovih suradnika neki od najeminentnijih književnih i kulturnih djelatnika hrvatske scene (Darko Gašparović, Zvonko Maković, Goran Rem, Branko Čegec, Nikola Petković, Milorad Stojević, Igor Žic, Delimir Rešicki, Berislav Valušek, Aldo Paquola, Irena Lukšić, Jadranka Pintarić, Branko Maleš, Giacomo Scotti, Dubravka Oraić-Tolić, Nikica Talan, Miro Gavran, Sanja Nikčević, Duško Kečkemet, Mladen i Višnja Machiedo), ali i stotine i stotine onih koji su se tek okušali na skliskom području zvanom kultura (bibliografija »Rivala« govori o oko tisuću objavljenih jedinica u 25 svezaka). Stoga, kada govorimo o »Rivalovoj« generaciji, govorimo o nehomogenoj (kako u smislu godina rođenja autora, odnosno dobi, tako i u smislu onoga što rade, čime se bave i kako pišu), ali u konturama prepoznatljivoj autorskoj i stilskoj konglomeraciji koja će tek naći prostor za pravo vrednovanje.

Sve ovo tek je uvod u problematiku »Rivala«, prvog generacijski obilježena časopisa u novijoj hrvatskoj književnosti koji je iznikao izvan Zagreba, a da nije bio tek puki epigon zbivanja u književnom centru. Dapače! Koliko god ova izjava bila sporna, »Rival« je u mnogome nadišao sve ostalo što se događalo na hrvatskoj časopisnoj sceni. Ne zaboravimo prijevode i blokove posvećene Stephenu Kingu, Janu Fabreu, Denisu Hopperu, Heineru Mülleru, Mammetu, Burroughsu, Queneauu, Jerofejevu, Büchneru, Irvingu, Kunderi, Pazu, Derridi, Naipaulu, Manganelliju, Shephardu, Rushdieu, komonveltskoj književnosti i mnogim drugim temama koje su prvi put bile objavljene u Hrvatskoj, izbjegavši da prednost prigrabi nadasve agilni zagrebački »Quorum«.

Kamovljevske stope

Možda bi se moglo govoriti i spajanju svega i svačega u duhu fin de si#clea (suvremene književne produkcije, teoretskih tekstova koji tretiraju povijest avangarde, prijevoda na strane jezike, kao i prijevode na hrvatski), no kada govorimo o »Rivalu«, ne smijemo zaboraviti da je on baštinik tradicije koja ima tragove u još nerazotkrivenim kamovljevskim stopama na sušačkom mostu, zaboravljenim ezoteričnim iskustvima riječkih modernista između dva rata (poput Venuccija ili Ladisalaoa de Gaussa), betonu, ponovnoj industrijalizaciji i posvemašnjoj profanizaciji grada nakon Drugog svjetskog rata koja je rezultirala (namjernim) kolektivnim zaboravljanjem onog iskonski urbanog, koje je ostavilo otisak u knjigama, slikama, u zgradama, uličnim blokovima, neboderima, dizalicama i dizalima.

Anakrona »Književna Rijeka«

Slijedeći kronološku liniju morao bih spomenuti »Sušačku reviju«, jedan od uspješnijih riječkih časopisa koji izlazi od 1993. u okviru »Kluba Sušačana«, no sadržajno orijentiran isključivo lokalnim i nostalgičnim temama s tek ponekim iskorakom iz uvriježene uređivačke politike, te »Književnu Rijeku«, časopis pokrenut 1996. godine u okviru Društva hrvatskih književnika iz Rijeke s namjerom da uspostavi svojevrsnu ravnotežu na riječkoj književno-časopisnoj sceni između »Dometa« koji danas izlaze u okviru Matice hrvatske, ogranka u Rijeci i »Rivala« koji se potkraj devedesetih našao u procijepu između priglupe etikete lista za omladinu i pravno-formalnih nejasnoća vezanih uz izdavača. Ipak, »Književna Rijeka« nije postala uteg na vagi, već časopis koji djeluje anakrono, tendenciozno i nadasve nezanimljivo, počevši od grafičkog uređenja pa do sadržaja. Sve do ove godine nije bilo naznaka hoće li biti promjena u redakciji ovog časopisa, no dolaskom Darka Gašparovića na mjesto glavnog urednika najavljene su promjene koje bi mogle uspostaviti novi image časopisa.

Valjalo bi spomenuti još dva časopisa koja su vezana više uz književno-znanstvenu i jezikoslovnu problematiku — to su »Fluminensia« koju izdaje Filozofski fakultet u Rijeci, te »Riječ« u izdanju Hrvatskog filološkog društva, no oni, kao i studentski listovi i časopisi koji povremeno zaiskre, više govore o stalnoj pozitivnoj želji za djelovanjem no o bogatstvu časopisne produkcije u Rijeci, koju bolje opisuje isprekidan graf no uzlazna linija kontinuiteta.

Rival nije avangardan samo zato što se bavio povijesnom avangardom (ne zaboravimo uspjehe vezane uz objavljivanje pripovijedaka Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže, Ive Andrića ili Ivana Gorana Kovačića u nekim od najutjecajnijih svjetskih časopisa za književnost poput »Grand Streeta« ili »Partisan Reviewa«), ne mogavši skinuti sa sebe čudesni ezoterični fluid koji se provlači riječkim urbanitetom već više od stoljeća, želeći se razotkriti poput kakva ekshibicionista. Čak ni njegovo jedinstveno demokratično stajalište, kao ni heterogenost poetika, nisu ono bitno što ga čini avangardnim. Pa iako je cijela situacija na riječkoj časopisnoj sceni dodatno radikalizirana nedovoljnim financiranjem i manje-više političkim nesluhom za to područje, i još dodatno potencirana potpunom nezainteresiranošću šire javnosti za problematiku, upravo je »Rival«, dijeleći sudbinu svojeg imena, sigurno ušao u najdublji sukob sa svim instancama hrvatske sredine i malograđanštinom novoga doba, inzistirajući, upravo kao i avangardisti s početka stoljeća, na borbi kojoj je ishod poprilično upitan. Rastrgan iznutra, s neizvjesnim financijskim stanjem (bez financijaša nakon dvanaest godina postojanja) i ambicioznošću projekata te preskakanjem granica lokalnog i provincijalnog, »Rival« je jedan od najboljih reprezentanata riječke i hrvatske književne produkcije pa je samim time i jedan od najizvornijih navjestitelja novoga doba.

Milan Zagorac