Vježbanje kazališta

Uvidi — prošlost

Vježbanje kazališta

Predstava Vježbanje života vratila je identitet gradu, a taj se identitet očituje na kazališnom planu velikom živošću u ovom desetljeću, možda najraznolikijem i najbogatijem u novijoj riječkoj kulturnoj povijesti

Godine 1989. u Narodnom kazalištu Ivan Zajc dogodila se predstava gotovo bez premca u novijoj povijesti hrvatskog glumišta. Prema romanu Vježbanje života Nedjeljka Fabrija Darko Gašparović sačinio je dramatizaciju te kronisterije, kako ju je autor podnaslovio, velike sage o zbivanjima u Rijeci od polovice prošloga stoljeća do nakon Drugoga svjetskog rata.

Predstava koju je režirao Georgij Paro trajala je više od četiri sata, ali se gledala i pratila bez daha. Ona prati nekoliko naraštaja dviju obitelji, razdvojenih u za Rijeku parametarski tipične struje: bogatiji su se priklonili talijanskoj opciji, siromašniji su krenuli putem nacionalnoga i socijalnog bunta. Njihovi životi, koji se troše u stvaranju povijesti, bili su poveznica grandiozne freske koja je obuhvatila sva bitna društvena zbivanja industrijski i trgovački rastućega grada u razdoblju duljem od stoljeća, u kojem su se mijenjale zastave i politički predznaci, grbovi i ideologije te njihovi povijesni protagonisti.

Predstava je značila više od šoka. Nedvojbenih umjetničkih kvaliteta, ona je Rijeci vratila povijest prešućivanu gotovo pola stoljeća, a s njom i identitet, koji je u najezdi političke i ekonomske migracije bio gotovo posve zatomljen. Upravo taj sociokulturni aspekt, koji je punim kazališnim glasom izgovorio ono što se tajilo iz nelagode ili iz političke oportunosti, učinio je Vježbanje života prijelomnom predstavom u povijesti riječkoga kazališta.

Taj prijelom nije se dogodio slučajno. Svako kazalište ima klimaksnih točaka svoga uspona. U riječkom kazalištu bilo je, u trideset godina koliko ga pratim, boljih i, nažalost, uglavnom lošijih predstava. Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina stekle su se dvije sretne okolnosti. Prva je bila što su svježu krv teatru dale dvije klase studija glume zagrebačke Kazališne akademije, koje su se školovale u Rijeci i odmah počele raditi u kazalištu.

Druga je bila sretan izbor gostujućih redatelja. Među njima važno je ime slovenskoga redatelja Vita Taufera, koji je u Rijeci našao pravu klimu i mlade glumce orne za rizične i neuobičajene scenske rasporede, a već u prvom dolasku otkrio je i riječkoga scenografa ovoga desetljeća: Dalibora Laginju. Taufer je svojim predstavama, napose Revizorom i Kraljem Learom, dao snažan pečat tome razdoblju.

Vrhunac Tauferove riječke faze dogodio se nakon Vježbanja života — Krležino Kraljevo. Svojim ludizmom on je stvorio potpuno svoju inačicu toga Krležina remekdjela. Taufer ga radi na prijelomu dva vremena. Rudari i opatice miješaju se u uzvitlanosti metafizičke sajmene noći. Taj Gesamtkunstwerk drame i plesa, na glazbu izvođenu uživo, živi i dalje. Nakon dvije sezone Taufer stvara novu verziju. Odluka da se Kraljevo obnovi početkom prošle sezone daje mu priliku za treću, najradikalniju promjenu: iz perspektive tajkunski rastočene Hrvatske, s novim primitivnim građanstvom, klijentelom vlasti, on sažimajući postojeći materijal na svega pedeset i pet minuta trajanja satirički ironično stvara tročinsku parodiju klasične građanske drame.

Zajc je početkom devedesetih bio kazalište izrazite teatarske napetosti. Obilježje su mu dali veliki spektakli koje je poticao dramaturg, direktor drame i budući intendant Darko Gašparović. Slijedila je njegova dramatizacija romana Vuci Cihlara-Nehajeva, u režiji Želimira Mesarića, u koju je uklopljena sudbina Frankopanova prstena, koju je tako dramatično opisao Hermann Tode.

Jedan od protagonista toga trenda je i redatelj Zlatko Sviben. On prvi put na riječku scenu spektakularno postavlja Priče iz Bečke šume, djelo najvećega dramskog ahasvera ovostoljetne dramatike, Ödöna von Horvatha, rođena na Sušaku. Von Horvath je samom tom činjenicom zaslužio da bude trajnije prisutan na riječkoj sceni. Na žalost, na tome je stalo. Drugo veliko Svibenovo ostvarenje bilo je Ubojstvo u katedrali T. S. Eliota, zamišljeno da se izvodi u katedrali sv. Vida, ali nakon nekoliko izvedbi rektor crkve zabranjuje dalje izvođenje, pa je ta izvrsna predstava, i s obnovom kojoj je prizorište bio cijeli prostor teatra, izvedena, na žalost, svega desetak puta.

Bilo je još spektakularnih pokušaja u HNK Ivana pl. Zajca, kako je to kazalište u međuvremenu preimenovano. No, napon koji je nosio početak desetljeća nije se ponovio. Događala se tu i tamo pokoja dobra predstava u repertoarnoj kolotečini, bez većih iskoraka. Tu kolotečinu skrutnula je besparica, a Tespisova kola su iz nje počela iskakati zbog afera. Sukob uprave kazališta i gradskih vlasti te afere s izborom novog intendanta odvratile su pažnju od primarne funkcije teatra, pa je s novim intendantom Srećkom Šestanom u drugoj sezoni njegove uprave kazalište negdje na startnoj poziciji, s malo novca i nekim obećavajućim projektima.

Karakteristično je ipak za devedesete godine da se riječka kazališna scena počela širiti i diverzificirati. Glumac Nenad Šegvić 1993. pokreće samostalnu kazališnu skupinu koja se udomila u Hrvatskom kulturnom domu i po njemu se nazvala HDK Teatrom. Počelo se ni iz čega i ostvarilo mnogo. Repertoarno usmjerenje toga kazališta bilo je u početku moderna svjetska klasika na komoran način. Već njihova prva predstava, Tko se boji Virginije Woolf? E. Albeeja, nije iznenadila izborom, koliko pregnantnom igrom. Slijedi Büchnerov Woyzeck, pa sjajna predstava Ionescove Ćelave pjevačice.

Šegvić je zlatni rudnik scenske invencije pronašao u mladom redatelju Larryju Zappiji. Slijedi niz svjetskih, u nas neizvedenih uspješnica: Couchnerovi Anđeli u Americi, Mammetove Seksualne perverzije u Chicagu, Harwoodov Garderobijer (s Perom Kvrgićem u glavnoj ulozi), Sekretarice Petero Lezbijske Braće. U međuvremenu događa se najveći uspjeh toga teatra: predstava Beckettova Čekajući Godota na najbolji je način potvrdila njegov temeljni postulat — glumac je počelo scenskog događanja i njegov vrhunac.

Komorna odrednica HKD-ovih predstava u samom je početku urodila sretnom zamisli da to kazalište pokrene Hrvatski festival malih scena. I tako bi, u početku skromno. Prvi festival okupio je svega šest predstava. No, postupno se pokazalo da je okupljanje bilo pun pogodak, jer je festival uspijevao iz godine u godinu odabrati ono najpropulzivnije u hrvatskome glumištu, postupno potirući granicu između male i velike scene, ali i između izvođača i publike. Hrvatski u nazivu nije mu smetalo da od početka poziva strane predstave, najprije iz Slovenije (stalni gosti) i BiH, a potom, uvrštavajući ih u konkurenciju, i iz Mađarske, Njemačke, Poljske i Rusije: Tamás Ascher i budimpeštanski Katona Szinház sa Schwabovim Predsjednicama, Lászlo Hudi i njegov Mozgoház s Beckett Songsovima i Višnjikom, Janusz Oprynski s Ferdydurkeom i veliki Ljubimov s njegovim Teatrom na Taganke i Shakespeareovim Kronikama relevantan su izbor velikog europskog teatra, pod ruku s pojavom Matka Raguža s Exitom i Renea Medvešeka, koji su afirmaciju u hrvatskom glumištu dijelom stekli i na tom festivalu, koji jednostavno nose publika, otvoreni okrugli stolovi i prava kazališna atmosfera, čineći ga jednim od ključnih hrvatskih kazališnih okupljanja.

Prava kazališna zbivanja uvijek se rađaju iz zanosa. Kritična masa toga zanosa mora pobijediti rezignaciju. I riječko iskustvo posljednjega desetljeća to potvrđuje. Na njegovu početku dva bitna oblika teatarskog djelovanja bila su pred raspadom. Talijanskoj drami, jedinom profesionalnom kazalištu nacionalne manjine u nas, prijetilo je ukidanje. Njezinu ukinuću nije prijetio agresivni hrvatski nacionalizam, nego trvenja u Talijanskoj uniji za Istru i Rijeku.

Dvostruka je sreća što se to nije dogodilo. Prva je što je taj mali ansambl od osmero glumaca opstao, ali je ostala kriza rukovođenja. Druga je sreća što je i ta kriza prebrođena. Prije tri godine vodstvo Talijanske drame preuzima Riječanin Sandro Damiani, teatrolog s dugogodišnjim talijanskim kazališnim iskustvom i vezama te smjesta unosi novi stil rada u umrtvljeni ansambl.

Damianijeva je temeljna ideja da se Talijanska drama mora odlijepiti od svojih tradicionalnih gostovanja po Kvarneru, hrvatskoj i slovenskoj Istri te aktivnije uključiti u talijanski kazališni život. Zbog toga su najatraktivnije točke njegova dosadašnjeg repertoara koprodukcije s talijanskim kazalištima, koje riječkom ansamblu jamče dodatne predstave po Italiji.

Takva koprodukcija dovela je prošle sezone u Rijeku zvijezdu talijanskoga teatra i kancone Mirandu Martino, u predstavi Od Piedigrote do Mahagonyja. Druga Damianijevija zamisao jest da riječki ansambl bude most između dviju kazališnih kultura. Za hrvatsku dramatiku to može biti vrlo važno. To već pokazuje i projekt planiran za ovu sezonu, postavljanje u Italiji posve nepoznata Krležina Michelangela Buonarrotija u suradnji s jednim firentinskim kazalištem.

Odumiranje je prijetilo i Gradskom kazalištu lutaka. Ono je početkom devedesetih ostalo bez vodstva, sa svega četvoro glumaca. Na sreću propala je zamisao da se to kazalište integrira sa Zajcem. Vodstvo kazališta preuzima 1993. iskusni zadarski lutkar Srećko Šestan. Starta od nule, i to u dva smjera. Okuplja darovite amatere i radom na predstavama uvodi ih u tajne animacije. Njihova vještina rasla je iz godine u godinu. Kulminaciju su ostvarili Medvešekovim Nadpostolarom Martinom, jednom od najboljih lutkarskih predstava nastalih u Hrvatskoj u posljednje vrijeme.

Danas je riječki lutkarski ansambl spreman i za najveće animatorske izazove. Oni, osim toga, imaju dobre uvjete za rad. Neuvjetni prostori kazališta pretvoreni su u ljupki i funkcionalni teatrin. Kazalište se afirmira i izvan granica Hrvatske, a istodobno organizira i lutkarsku reviju koja od ove godine postaje uvod u Svjetski kongres UNIMA-e, čiju je organizaciju kazalište dobilo za 2004. Najveće svjetsko okupljanje lutkara bit će jedan od najvažnijih kazališnih događaja ikada u Hrvatskoj.

Riječka kazališna scena diverzificira se u mnogim smjerovima. Nakon višegodišnjih pokušaja dramaturginji Magdaleni Lupi uspjelo je prije tri godine ostvariti sa skupinom glumaca i plesača predstavu Hodač posvećenu Kamovu. Uspjeh predstave dao je poticaj novomu projektu u pripremi. Stasa, dakle, novo alternativno kazalište. Zanimljiva su i ostvarenja plesnog teatra Rubikon, a osebujni profil ostvaruju i Scenska radionica Porat, osobito u dječjim mjuziklima, te Otvorena scena Belvedere, amatersko kazalište s repertoarnom upornošću.

Vježbanje života vratilo je identitet gradu, a taj identitet očituje se na kazališnom planu iznimnom živošću u ovom desetljeću, možda najraznolikijem i najbogatijem u novijoj riječkoj kulturnoj povijesti. I kao što je povijest sublimirana u Vježbanju života pokazala svu mukotrpnost i nepredvidivost življenja na ovim prostorima, tako i riječko vježbanje kazališta rađa postupnim bujanjem neprestanim hodom po mukama.

Dalibor Foretić