Vesela farsa u mladoj podjeli

Vesela farsa u mladoj podjeli

Signor Bruschino na daskama riječke opere dobrodošlo je osvježenje

Operna sezona riječkog HNK Ivana Pl. Zajca, započela je premijerom Rossinijeve jednočinke Il Signor Bruschino, pod dirigentskim vodstvom Nade Matošević, a u režiji Nina Mangana.

Riječ je o rijetko izvođenu djelu, veseloj farsi, koja uza svu glazbenu genijalnost njezina autora, na venecijanskoj praizvedbi 1813. nije doživjela uspjeh. Razlozi se mogu sagledati u nekonvencionalnosti i odudaranju od glazbenog ukusa vremena — Rossini je umnogome anticipirao ono što je poslije proslavilo Donizettija — ali gledajući Bruschina na daskama riječke opere, uprizorena na način kako je to napravio Nino Mangano, treba reći da je on danas, uistinu, dobrodošlo osvježenje.

Naime, boljki koje tište sve hrvatske operne ansamble nije pošteđen ni riječki. Bez gostujućih pjevača, teško da je kadar sastaviti relevantnu podjelu i za jedan naslov standardnog repertoara. Kad je tomu već tako, daleko je pametnije odlučiti se za komičnu, kratku operu (koja itekako ima svoje zamke), nego za neko veće, dramatično djelo koje će svojim zahtjevima pokazati sve nedostatke malog i slabo korištenog ansambla. Godinama se u Rijeci nije radilo na pomlađivanju solističkog kadra i tek u najnovije vrijeme, otkako se na riječkom odsjeku zagrebačke Akademije počelo učiti solo pjevanje, bilježimo mlade, domaće soliste, kojima što prije treba dati pravu priliku. A to je bio Signor Bruschino.

Ležerno i dopadljivo

I sama još u dvadesetima, dirigentica Nada Matošević vrlo je dobro pripremila uglavnom mladu pjevačku podjelu. Iako je Rossini napisao Bruschina u svojoj dvadeset i prvoj godini života, dakle, riječ je o mladenačkom djelu, on je vrlo ozbiljno zaposlio soliste jednočinke, stavljajući ih katkada na prave muke. Vrlo su zahtjevni dueti dvoje zaljubljenih (Sofije i Florvillea), kvarteti, te solo arije dvojice očeva, a njihovu igru nimalo ne olakšava komični sadržaj, koji zahtijeva dramski izraz i scensku pokretljivost, što znači i spretna redatelja.

To je, u ovom slučaju, bio Nino Mangano. Bruschino je, doduše, njegova prva operna režija, no dugogodišnji umjetnički staž i poniranje u finese komičnih situacija — koje je Nada Matošević naglasila glazbenom, a Mangano scenskom interpretacijom — učinile su predstavu ležernom i nadasve dopadljivom.

U već poznatoj priči o tutoru koji želi što uspješnije udati svoju štićenicu, Mangano je uzeo slobodu da ocrta neke likove i izvan zadana konteksta. Njegov tutor više je zainteresiran za mlade sluge nego za svoju štićenicu. No to nije ni osnov zapleta ni nešto na čemu redatelj inzistira. Sve je u funkciji igre i prpošne atmosfere u kući gospodina Gaudenzija, koji ipak nije neosjetljiv na ljubavne jade svoje štićenice Sofije. Zaplet je zasnovan na nesporazumu, koji je (zahvaljujući samo jednom činu) brzo otklonjen i pretvoren u pravi happy end. No svoj su dio radnje morali pošteno odraditi svi.

Epizoda koja to nije

Rossinijeve štićenice već su dugo dio repertoara Olge Šober, pa je i Sofiju izvela s lakoćom i šarmom. Njezina ljupka scenska pojava, muzikalni zapjev i suverena tehnika prekrili su glasovnu zrelost kao možebitni nedostatak; Sofijina zaručnika Florvillea interpretirao je Sergey Kisselev, koji je ovom rolom, za svog rada u Rijeci, postigao do sada najzrelije ostvarenje; Sluškinju Mariannu pjevala je Ingrid Jambriško Reljac, mlada riječka solistica koja je već nezaobilazna snaga ansambla; u manjoj ulozi Policijskog komesara nastupio je također mladi riječki solist Davor Lešić, a u ulozi Bruschina sina Ivan Zorco.

U ansamblu su se našla i dva gosta — talijanski pjevači mlađe generacije Paolo Rumetz (Bruschino otac) i Carmine Monaco (Gaudenzio). Paolo Rumetz omiljeni je gost riječke publike. Na daskama HNK Ivana pl. Zajca posljednjih je sezona pjevao i Donizettija i Verdija, a kao Signor Bruschino ostat će zapamćen po izvrsnoj glazbenoj i dovitljivoj dramskoj kreaciji kostoboljom ukočena i čangrizava oca kojem je — stalno vruće.

Rossini nije bio pjevački problem ni za Carmine Monaca. On je sjajno odgovorio glazbenim izazovima uloge, nadopunivši izvedbu komičnim elementima, kreirajući tako lik koji prividno drži konce u rukama, ali se ne protivi općoj sreći ni u trenutku kad postane svjestan da je izigran.

I na kraju, ne po značaju u predstavi, spominjem Roberta Kolara, također pjevača mlađe generacije riječkih solista, koji je ulogom krčmara Filiberta ostvario najkompletniji lik predstave. Kažem to zato jer su i Bruschino i Gaudenzio, i Sofia i Florville, zahvaljujući libretistu i skladatelju, imali čvrstu podlogu na kojoj su vodili igru. Gostioničar je gotovo epizodni lik, javlja se u predstavi svega dva puta, ali je scenski utjecaj Roberta Kolara — i u zapjevu i pojavno — nezaobilazan.

Kostimirani orkestar

I vizualno Signor Bruschino nedvojbeno je lijepa predstava. Scenografiju potpisuje Marcello Morresi, česti gost Talijanske drame riječkog HNK (u kojoj je Nino Mangano umjetnički ravnatelj). On je kuću gospodina Gaudenzija predstavio kao raskošni ljetnikovac u čijem parku, kao na promenadnom koncertu, svira orkestar. U tu je svrhu (komorni) orkestar podignut iz rupe te, zajedno s dirigenticom, kostimiran i tako uvučen u radnju. Ta je zgodna dosjetka upotpunila sliku, no pravi joj je ton dala kostimografija Ingrid Begović. Svaki kostim u predstavi pažljivo ocrtava karakter lika, a savršeno je prilagođen figuri aktera. Nije slučajno da svi likovi u predstavi nose tamne perike, dok su za orkestar i dirigenticu odabrane mocartovski bijele...

Jedini očigledni nedostatak ove predstave je svjetlo. Ako pred očima već imamo samo jedan čin, ako se ni scenografija (ma koliko vizualno dopadljiva) nimalo ne mijenja tijekom osamdeset minuta, onda je nužna dobra kreacija svjetla, što je u riječkoga Bruschina izostalo.

La Sylphide

Glazbeno-scenska sezona riječkog kazališta ove je godine imala i svoju uvertiru u obliku premijere baleta na Ljetnoj pozornici u Opatiji. U režiji i koreografiji Normana Dixona, ansambl Baleta HNK Ivana pl. Zajca izveo je La Sylphide Hermana Severina Lovenskiolda, orkestrom je ravnao Miroslav Homen, a predstava je s prvim danima sezone (3. listopada) prenesena na matičnu scenu i tom je prigodom obilježena 115. obljetnica kazališne zgrade.

La Sylphide je romantična priča o ljubavi mladića i vile, praizvedena u Parizu 1832. Iako je označila prekretnicu u baletu onoga vremena, postavljanje Giselle bacilo je La Sylphide u zaborav, tako da na našim pozornicama do ove godine nije nikada uprizorena. Tim je uzbuđenje bilo veće! Očekivanja od bijelog baleta uvijek su znatna, jer publika svaku romantičnu temu vezuje uz Labuđe jezero ili Giselle.

Norman Dixon koreograf je engleske plesne škole, s golemim iskustvom, kako scenskim tako i koreografskim. Plesni par ruskih prvaka — Iana Kazantseva i Andrei Riabov — solisti riječkoga baleta, bili su povod Dixonu za prvu hrvatsku izvedbu La Sylphide.

No, predstave koje su bile prekretnicom svoga doba traže poveznicu s nekim drugim vremenom. U konkretnom slučaju ta je veza tehnika. Jednostavne koreografije lišene akrobatskih skokova i složenih figura dio su prošlosti i danas su nedovoljno atraktivne. Tehničke majstorije pak, odudaraju od romantike i autentičnosti, kojoj je težio Norman Dixon. Između zbilje i sna, Dixon se priklonio romantici.

Riječka La Sylphide tako nije iskoristila tehničke mogućnosti plesnoga para Kazantseva-Riabov, a otkrila je nedostatke ansambla koji nije (barem ne u trenutku premijere) bio dorastao zadatku. U ostalim solističkim ulogama plesali su Paula Rus, Andrei Koteles i Carlos Araya.

Scenografiju predstave potpisuje Aleksandar Augustinčić, a kostime Ljubica Wagner.

U ovoj sezoni riječki ansambl priprema i Baletnu večer, koju će činiti Carmen Bizet-Ščedrin te Vivaldijev Concerto grosso (Četiri godišnja doba), u koreografiji i režiji Vasile Solomona.

Svjetlana Hribar