Vijenac 175

Sport

Sport u devedesetima

U očekivanju Mediteranskih igara

Sport je egzaktna djelatnost, uspjesi se mjere isključivo rezultatima. Ako se dosezi riječkoga sporta u pet povlaštenih ekipnih sportova usporede s rezultatima sličnih gradskih sredina, unatoč zamjetnom gospodarskom potencijalu Rijeka je sportska provincija iz koje vrhunski sportaši odlaze na beskonačnoj traci

Sport u devedesetima

U očekivanju Mediteranskih igara

Sport je egzaktna djelatnost, uspjesi se mjere isključivo rezultatima. Ako se dosezi riječkoga sporta u pet povlaštenih ekipnih sportova usporede s rezultatima sličnih gradskih sredina, unatoč zamjetnom gospodarskom potencijalu Rijeka je sportska provincija iz koje vrhunski sportaši odlaze na beskonačnoj traci

Ogledalo sportske snage svake lokalne samouprave zrcali dostignuća u pet ekipnih sportova, u hijerarhijskoj nomenklaturi označenih kao sportovi prve kategorije. Iako je nakon parlamentarnih izbora 3. siječnja postao indikator nedorečenosti kvaziprofesionalnoga sportskoga sustava i generator kriminogenih recidiva bivših političkih sustava, nogomet egzistira po istom društvenom obrascu kao košarka, rukomet, odbojka ili vaterpolo. Neosporno je riječ o medijski najeksponiranijim, prestižnim sportskim disciplinama. Ovisno o afinitetima i mogućnostima, uspjehom nogometa, košarke, rukometa, odbojke i vaterpola, određuje se sportsko značenje pojedinih sredina. Zajedno s atletikom i plivanjem, dvama temeljnim sportovima određenim civilizacijskim standardima, zaokružen je meritorni djelokrug sportske vrijednosti svakoga urbanoga središta. Po ustaljenoj praksi, sportska dostignuća u ostalim disciplinama pripadaju u dobrodošlu nadgradnju što po značenju često prelazi bazične gabarite.

Budući da je Rijeka megalopolis na majušnom hrvatskom zemljovidu, sportsko značenje grada na Rječini u proteklih deset godina ogleda se u komparativnom sukusu sportskih rezultata u odnosu na Split ili Osijek te samo u naznakama u odnosu na Zagreb, metropolu hrvatskoga sporta.

Nogomet: pohod na titulu prvaka

Nogometno središte Rijeke nalazi se na Kantridi, gdje istomeni prvoligaš u desetom nogometnom prvenstvu ponovo prolazi kalvariju. U devet prethodnih prvenstava Rijeka je triput bila četvrta (sezone '92/93, '96/97 i '99/2000), što je objektivni doseg kluba koji po tradiciji i potencijalu, uz Dinamo, Hajduk i Osijek, zatvara krug velike četvorke. Izuzme li se sezona '98/99, kada se Rijeka do posljednjega kola borila za titulu prvaka, riječki prvoligaš uglavnom nedefinirano luta tražeći vlastiti identitet. Dolaskom politički moćnoga Hrvoja Šarinića potkraj 1995. uslijedilo je dulje razdoblje stabilnosti, ostvaren je povijesni uspjeh plasmanom (sezona '99/2000) u pretkolo Lige prvaka (porazi od Partizana) i pretkolo Kupa UEFA (tekuća sezona). Najvažniji uspjeh svakako je pohod na titulu prvaka u sezoni '98/99 tijekom koje je »Rijeka« bila vjesnik promjena, simbolizirajući otpor prema središnjici. Pod vodstvom trenera Nenada Gračana na okupu se našla generacija kojoj je nepravedno uskraćena titula prvaka u prvenstvu čiji se repovi još i danas vuku. Nažalost, Rijeci se nogomet u sezoni '98/99 očigledno dogodio kao splet okolnosti, što će pokazati posljednje dvije sezone tijekom kojih je nepovratno potrošena igračka supstancija pa klub danas ponovno čami u (ispod)prosječnosti ionako slaboga nogometa. Nedavni odlazak potrošenoga i očigledno umornoga Hrvoja Šarinića trebao bi značiti početak novoga ciklusa. Rijeka je danas organizacijski daleko od stabilne sredine, koja obećava i plijeni pozornost.

U desetogodišnji nogometni pregled treba uvrstiti jednogodišnju prvoligašku avanturu (sezona '96/97) sušačkoga Orijenta po čemu je Rijeka nakon Zagreba postala prvi i jedini grad s dvama nogometnim prvoligašima.

Košarkaški svjetionik u magli

Iako se riječka košarka svodi na tradiciju nekadašnjega Kvarnera, koji je mijenjao imena (Croatia Line, Sava osiguranje), ali ne i navike, i prvoligaška se košarka istodobno igrala na dvjema obalama Rječine. Rijeka je četiri sezone imala dva prvoligaška predstavnika, Croatiju Line i Kantridu Sava osiguranje. Nakon pet prvoligaških sezona (od '93. do '98) Kantrida je drugu sezonu zaredom drugoligaš, malo se tko sjeća da je istoimeni klub igrao polufinale Kupa ('94/95) i nastupao u Europi (u 2. kolu Kup Radivoja Koraća poraz od Scavollinija u sezoni '94/95).

Riječki košarkaški svjetionik u magli bio je i ostao Kvarner, danas Sava osiguranje. U sezoni' 94/95, tada Croatia Line, pod vodstvom trenera Živka Ljubojevića prvi put nastupa u Kupu Radivoja Koraća (tijesan poraz od Birexa iz Verone). Zahvaljujući visokom bonitetu hrvatske košarke, momčad je ostvarila europski plasman, osmo mjesto. Umjesto da razdoblje predsjednika Željka Oreškovića bude preporod, istekom sezone '94/95 uslijedio je strmoglavi pad u drugu ligu. Već iduće sezone trener Joško Tus, sin generala Antuna, vratio je klub u prvu ligu. Momčad prilijepljenu za dno ljestvice potom su vodili Vinko Jelovac i Predrag Kruščić da bi najveći uspjeh klub ostvario prošle sezone pod vodstvom domaćega trenera Rudolfa Juga: Sava osiguranje osvojila je šesto mjesto i ostvarila plasman u pretkolo Kupa Radivoja Koraća. Novi trener Dražen Brajković u dvjema europskim utakmicama ove sezone (Brotnjo, Turk Telekom) predstavio je raskoš nadarene riječke trojke: Baždarić — Mance — Štimac. U tekućem prvenstvu mladići iznimna potencijala vraćaju vjeru u bolje dane riječke košarke.

Rukometna perjanica na vjetrometini

Muški rukomet personificira Pero Čarić, entuzijast nepovratno zaljubljen u Zamet, perjanicu riječkoga rukometa što desetak godina vijori na vjetrometini ambicija i mogućnosti. Klub koji je igrao finale prvoga prvenstva Hrvatske 1992. godine protiv tada u europskim razmjerima nedodirljiva Badela 1862 Zagreba i Ligu prvaka protiv Celja, doživio je težak pad završivši u drugoj ligi 1995. godine. U prvu ligu vratio se iduće sezone pod vodstvom trenera Drage Žiljka. Trener je postao iskusni Ivan Munitić, uslijedila je zlatna Čarićeva era, kada je Zamet u sezonama '97/98. i '98/99. osvojio treće, odnosno, četvrto mjesto. Dva fakultativna europska nastupa, u Kupu gradova i Kupu EHF-a (porazi od Dunkerquea i Winthertura), najavila su skorašnji raskol momčadi predvođene domaćim dvojcem Matošević — Načinović i odlazak trenera Munitića. Umjesto najavljivane borbe za vrh, Zamet se prošle sezone pod vodstvom trenera Damira Čavlovića izborio za ostanak u društvu najboljih i ostvario europsku vizu plasmanom u finale Kupa. Današnja Čavlovićeva momčad skup je mladih, darovitih igrača pred kojima je dokazivanje.

Ženski rukomet istoga je imena i slične sudbine, rukometašice Zameta u prvenstvu su igrale zapažene uloge sredinom devedesetih. Godine 1993. ostvarile su najveći međunarodni uspjeh nastupom u četvrtfinalu Kupa gradova, da bi godinu dana poslije ispale u prvom kolu Kupa EHF-a. Nakon četvrtoga ('93) i trećega ('94) mjesta u prvenstvu razišla se darovita generacija predvođena bivšom reprezentativkom Radom Ciganović. Uslijedio je neizbježan pad, kratka drugoligaška epizoda i petogodišnje sivilo prosječnih rezultata.

Nedostižni odbojkaški uzori

Vaterpolisti Primorja najveći su uspjeh ostvarili 1995. godine, kada su u Dubrovniku osvojili Kup nakon druge finalne utakmice protiv Juga. Najvažniji međunarodni uspjeh igrači trenera Zorana Roja ostvarili su 1997, kada su u polufinalu Kupa kupova poraženi od Rome. Niz godina Primorje igra zapaženu ulogu u najjačem europskom klupskom prvenstvu, ali nikada nije ozbiljno ugrozilo pozicije najboljih klubova.

Najvažniji riječki ekipni sport je ženska odbojka. Zahvaljujući odbojkašicama Rijeke, grad na Kvarneru u proteklim je sezonama postao bazen odbojkaških trofeja. Odbojkašice su 1988. i 1999. osvojile dvostruke krune, Kup i prvenstvo, prve u Rijeku donijele titulu prvaka u jednoj od elitnih sportskih disciplina. Doda li se osvojen Kup 1992. godine nakon pobjede nad zagrebačkom Mladosti, ekipom aktualnih europskih prvakinja, dobiva se portret najuspješnije riječke ekipe u proteklom desetljeću. Uspon riječke odbojke počeo je daleke 1988, kada je predsjednik kluba postao Livio Tončinić. Uporni odbojkaški zenesenjak relativno brzo složio je ekipu koja je 1992. prekinula dominaciju zagrebačke Mladosti, ruskoga odbojkaškoga maga Nikolaja Karpolja. Osvojeni Kup pod vodstvom trenera Željka Krmpotića bila je sportska senzacija što je označila početak kraja Mladosti. Nakon Karpoljeve dubrovačke epizode i sloma Nevena Barača, započelo je razdoblje riječke odbojke. Od dolaska trenera Pere Božića 1998. odbojkašice Rijeke dominiraju ženskom odbojkom. Daničić, Velenik, Ban, Jurcan, Sršen, Gligorović, Ribičić, Kaštelan, Mamić i Popović nedostižni su riječki sportski uzori, prezimena koja su zadužila gradski sport.

Zbornik pojedinačnih uspjeha

U dubokoj sjeni ženske ekipe, Vladimir Liverić, alfa i omega riječkih odbojkaša, nakon niza promašenih sezona uspio je sastaviti momčad koja nešto znači u hrvatskim razmjerima. Odbojkaši Rijeke protekle su sezone na svom parketu prvi put imali priliku osvojiti vrijedan trofej, ali su u finalu Kupa poraženi od momčadi Kaštele.

Nabrajanje pojedinačnih uspjeha riječkih sportaša tijekom posljednjega desetljeća u malim velikim sportovima značilo bi izdati debeli zbornik, čiji se predgovor može sažeti u nekoliko rečenica. Većinu pojedinačnih vrhunskih rezultata ostvarili su vrlo mladi ljudi rasterećeni problemima životne egzistencije isključivo zbog nadarenosti, upornosti i odricanja. No, najveći broj odabranih ne dočeka sportsku zrelost, vrhunski sport ne priznaje kompromis. Zaokupljeni elementarnim životnim problemima mladi sportaši prekidaju karijere ili odlaze u druge sredine. Male skupine volontera oko njih iznimke su što potvrđuju pravilo da se vrhunski rezultat može ostvariti samo smišljenom sportskom politikom i odgovarajućim ulaganjima. Drugim riječima, potporom šire zajednice, po čemu se riječki amaterski sport ne razlikuje od profesionalnoga.

Hrvatska zbilja su onemoćalo gospodarstvo i sport u raljama politike. Nažalost, politika će biti nužnost sve dok gospodarstvo ne pronađe interes ulaganja u sport. Budući da interesa nema, vrhunski sport prisiljen je crpsti novac iz politički kanaliziranih izvora, što je protekloga desetljeća bio kamen spoticanja na bipoliziranoj riječkoj političkoj sceni. Jaz između oprečnih političkih opcija Gradskoga poglavarstva ograničena proračunskim sredstvima i oktroiranoga kruga podobnih gospodarstvenika bio je prevelik da bi se pronašla zajednička sportska platforma. Poneki primjer prisnije suradnje, aktiviran istekom mandata bivših vlastodržaca, nije bio dostatan da bi Rijeka dostigla sportsku razinu politički jednoobraznih sredina poput Zagreba, Splita, pa ni Osijeka.

Odljev vrhunskih sportaša

Nakon izbora u siječnju riječka je politička karta postala istobojna, što znači da su stvorene pretpostavke suradnje aktualne vlasti i gospodarstva. Političkih zapreka više nema, ali je gospodarska kriza dosegnula takve razmjere da višak novca cijedi na kapaljku. Kao kvartalna djelatnost, sport je refleksija ekonomskog potencijala. U tom kontekstu, riječki sportaši dijele sudbinu siromašnoga hrvatskoga sporta, čija budućnost ovisi o državnoj strategiji razvoja.

Sport je egzaktna djelatnost, uspjesi se mjere isključivo rezultatima. Ako se dosezi riječkoga sporta u pet povlaštenih ekipnih sportova usporede s rezultatima sličnih gradskih sredina, unatoč zamjetnom gospodarskom potencijalu Rijeka je sportska provincija iz koje vrhunski sportaši odlaze na beskonačnoj traci. Samo ove sezone Rijeku su napustili nogometaši Milinović, Balaban i Agić, odbojkašice Daničić, Velenik, Mamić, Gligorović, vaterpolist Hinić, rukometaši Načinović, Matošević, Ivandija, košarkaš Kus... Odljev vrhunskih sportaša trajan je problem kojemu riječki sportski djelatnici ne nalaze rješenja. Bez vrhunskih umjetnika nema ni vrhunskih predstava, riječke tribine zjape prazne. Stalna oskudica nužan je argument kada se traži opravdanje mentalitetu povlađivanja — Rijeku opravdano prati glas grada koji se maćehinski odnosi prema vlastitoj djeci.

Ako već nisu u stanju osigurati vrhunske predstave, riječki sportski djelatnici u proteklom desetljeću pokazali su se vrsnim organizatorima. Između ostaloga Rijeka je bila domaćin Svjetskoga prvenstva u boćanju, Europskoga prvenstva u dizanju utega, Europskoga prvenstva u rukometu, susreta Davis Cupa... Na temelju pozitivnih organizacijskih iskustava gradi se optimizam uoči nove kandidature za dobivanje Mediteranskih igara 2009, sportske manifestacije što bi sigurno podigla sportsku platformu s mrtve točke. Barem za jedno ljeto.

Igor Vranić

Vijenac 175

175 - 16. studenoga 2000. | Arhiva

Klikni za povratak