Triemeron

Triemeron

Südslavischenmaelstromroman

Sva u bijelom, u neopisivom odsjaju bjeline, pod velikim bijelim šeširom koji je završavao dvama dugim i širokim bijelim vrpcama na krajevima kojih se priboden kopčom odmarao po jedan keramički žuti leptirić raskriljenih bijelih krila, sišla je onako krhka s vlaka, u Matuljima.

A jer je bilo suho i kasno, kasno proljeće, njene cipelice, bijele i platnene, utisnule su se pod težinom njena doskoka iz međunarodnoga vlaka u bijeli kristalasti tucanik, škripav i oštrobrid, što su ga pružni radnici bili prosuli između sunčana blistavila tračnica, žutila poljske gorčike i crvenila divljeg sirka, i da se njen — vedrinom i nadanjem napijen pogled u širom rastvorenim očima — nije u posljednji čas uhvatio o beskraj morske pučine, dok je stopalima propadala kroz kamenje i kroz korov, ona bi bila završila na tlu, poprskanom mrkim uljem davnih i prvih jutrošnjih lokomotiva što su zauvijek, baš kao da i one posjeduju ljudsku dušu, nestale u prahu vremenâ. Ali nije, nije posrnula, nego se održala na nogama, obuvenim u cipelice, bijele i platnene, jer se širinom zjena bila čvrsto uhvatila toga iznenadnog vidika, jer je to pred njom, dolje, tamo dolje, ispod brdâ, pucala modrina mora i u veličanstvenom slapu kopljastih zraka uzlazila u bjelilo neba i sve daljnjih i širnijih nebesâ, pa kad ju je kompozicija željezničkih vagona, uz nepotreban zvižduk upozorenja na pustoj pruzi, ostavila, tu, samu, bila je žena i sáma tek bijela točka pobodena u sámo srce srebrnobijele kugle što su je zakriljenošću tvorili more i uzduh.

Priklopila je vjeđe, a nesagledivost onoga što je do maločas upijao njen vedrinom i nadanjem napijen pogled u širom rastvorenim očima, napuči joj sada nutrinu, i ona dopusti insektima da se, u mirisu njena znojem razmazana parfema, uskomešaju oko njena čela, oko njena mazna lica, čula im je zuj i u ušima, osjeti kako joj golicavo dotiču golu nadlanicu, pa je onda sav taj sićušni božji svijet napusti, iznenada, popadavši u najvećoj tišini i u hitnji među plavkastu vilinu kosicu, zavukavši se nevidljiv u stabla crvene mrtve koprive. Tek sada je oko nje zavladao onaj mir velikoga ništa koji je istkan od spokoja i od usamljenosti. Pa je taj mir, koji je imao veličajnu snagu ujednačavanja svega živoga i mrtvoga, zemaljskoga i nebeskoga, bliskoga i dalekoga, bijeloga i plavoga, ona, dugo, uspravna, nepomična, sva u bijelom pod velikim bijelim šeširom, ćutila i osluškivala, i sama njime umirena do poravnatosti s ništa.

I zbog toga učini nešto što joj nikada prije nije bilo palo na pamet: lagano se spusti koljenima na zemlju, dočeka se onom rukom u kojoj nije držala torbu, pa se izvali na leđa i ispruži tlom. Ali joj pri tom pokretu prtljaga prospe na zemlju ženski šminkeraj i novčanik, koji se otvori i na suncu zabliskuta prozirnim polivinilnim pregratkom pod koji je bila umetnuta crno-bijela obiteljska fotografija, zna, snimljena pred bledskim Hotelom Park, kome je nad ulazom bio razvučen natpis na platnu »Dobroprišli, tovariši delegati«. Pokupi što je bilo prosuto i ponovo utamniči u novčanik sjećanje: »Ecije i ja, a između nas Andrej, držimo ga za ručicu«.

Tako. Bila je, napokon, sama: tamo odakle je došla, iza gora i usputnih željezničkih postaja, tamo je ostavila pet godina rata, tamo je prije pet godina bio rat, ali sada kada je, napokon, stekla odrješitost da iz svega toga utekne, da štoviše izabere putovanje kroz Sloveniju umjesto poslovnim vlakom do Rijeke u kome će je netko prepoznati i gnjaviti razgovorom, da više ni na koji način, nadala se, ne bude lik u vlastitoj priči s ratom u pozadini, sada je, ljekovito, ćutila spokoj i usamljenost u kojoj da će se oprati kao što se gubavci kupaju u iscjeliteljskoj odvojenosti od svijeta, od kužnoga.

Mogla je, dakle, ponoviti za dičnim Firentincem kako je i njoj, kao i njegovim sedmorim mladim gospama, mnogo ljepše gledati široko nebo nego puste zidine grada, i ići tamo gdje je zrak mnogo svježiji i gdje ima mnogo više svega što je, u ovim vremenima, potrebno za život i gdje ima manje nevolja, nadala se i ona. S druge strane pak mogla je i ona, zajedno s Firentinkama, priznati kako mi žene, ovdje, ne ostavljamo nikoga, čak bismo po istini mogle reći da smo prije mi ostavljene, jer su nas svi naši, bilo da su umrli bilo da su od smrti pobjegli, ostavili same u tolikoj nesreći kao da i nismo njihove, mislila je i ona.

Neugledne sivkaste poljske ptičice vratile su se, u međuvremenu, ni iz čega, trzajivo i skokovito su letjele između nje i svijeta, pa kad jedna od njih, bezazleno, ushtjedne sletjeti na njeno koljeno koje je, u međuvremenu, bila podigla uvis, ona je blago otjera rukom kako se prostodušni krilati stvor ne bi i sam okužio čovjekom iz svijeta, i zlo prenio dalje u ubavost male božje prirode pa da onda i tamo, jednoga dana, ono proklije i procvjeta crnim cvjetovima pogube čovjekove duše.

I sada, dok su joj ćutila trnula u travi, dok je ležala izvaljena na leđa i zurila u svilenkastu caklinu dubina nebâ, sjeti se kako je na bijeg prvi put pomislila već onda kada su nevolje s Ecijem bile tek u začetku, dok su stvari rata bile još mutne i tek tu i tamo izvikane ubojstvima, pa joj se u pamćenje vrati slika koju je tih uznemirujućih i uzastopnih mjeseci otprije pet godina, ma što pet, deset godina, otkako je dakle rat počeo, ona skriveno, pogotovo kriomice od muža, od Ecija, priželjkivala kao predah, kao odštetu, kao svoj tajni čarobni brijeg: vidjela si, naime, sebe, misli, sada, u travi, kako ležiš na uškrobljenim prebijelim sanatorijumskim plahtama, jedino tako posve pomirena sa samom sobom i sa svijetom, bilo da su umrli bilo da su od smrti pobjegli oni koji su ga činili, a ispred tebe stakleni zid hospitalskoga paviljona kroz koji, vidiš, vidi: hrupe nepobrojive urvine od snijega nordijskoga, a tamo, skoro već na samom nebu, tamo tamna crta šuma nordijskih, smirujućih, dubokih, gluhih... Bijelo, crno, modro. (Kasnije će otkriti da su to tri boje estonske zastave, sasvim slučajno)... I vidjela si sebe kako se uspinješ u avion, koji će te labudski ponijeti tamo gore... na sjever, na sjever!... u mraz... u mir... u bijeli mrak... i zato miruj... opusti se... slušaj tišinu oko sebe... ovu... ovdje... u travi... u kojoj si sama sa svojim srcem... napokon sama... jer tebe nema... niti ičega ima... ničeg......

Kasnije, vrati se u stvarnost: otvori oči. Pored nje, u travi, rasla je, vidi, na dugoj stabljici, visoko ponad bijele rusomače, ruža, divlja, crvenoljubičasta. Ubere je. Ustane. Zakorači. Spočetka nesigurno, potom sve odlučnije. Silazila je tako brdom noseći u jednoj ruci ružu, a u drugoj putnu torbu, veliku, valjkastu, od kariranoga platna.

Do onih prvih kuća, gdje je predmnijevala da se stislo pločasto kameno središte primorskoga gradića, bit će joj potrebno nekoliko minuta. Deset, možda čak i pet. Tijekom kojih žena zna da neće misliti ni o čemu drugom nego o tome da korača, da joj je u jednoj ruci ruža, a u drugoj putna torba, da evo ulazi u gradić sa zvonikom, da upravo traži pogledom onaj jedini taksi pod čempresima koji je tu od samoga trenutka stvaranja svijeta i čeka baš nju... Tu zaštitnu naviku da vrijeme usitnjuju na djeliće i da se onda u tim djelićima vremena osjećaju sigurno i ispunjeno, tu naviku razvili su tijekom stoljećâ jedino gradski ljudi, pa je tih deset, možda čak i pet minuta, koračala sigurno i ispunjeno, s ciljem, jer sama činjenica da je tu, među čempresima, da je napokon smogla snage ostaviti iza sebe sve što joj se bilo dogodilo, jest i te kako mnogo kad znamo da smo neplodno zrnje koje življenju neskloni vjetri što dolaze iz povijesti pakosno kotrljaju iz godine u godinu sve pustijim uskoćama života, kako im drago, kako ih god volja.

— Idemo u Opatiju. Hotel Admiral — zapovjedila je zadovoljnom taksistu i sama otvorila cvilna vrata na crnom fiatu iz tridesetih kada su ovdje još bili Talijani, i zavalila se na stražnje sjedalo.

Pa kao kad beskorisno polje, činilo joj se, zaboravivši u dosadi svoje jednoobraznosti na sama sebe, tijekom vremenâ sve više žuti i suši se te ni ono samo ne pamti da mu je cvast ikada imala boju, a mladice ikakvu nadu, nego se poistovjećuje s osušnom zemljom, tako je i njen život bio nalik na jednako beskoristan pelud što se uzaludno rasipa jalovim vrištinama, činilo joj se, dok zavaljena na stražnje sjedalo zuri u more kome se, strminom, sve više približava.

Čitatelju koji, u ovom ranom trenutku naše priče, drži u rukama njene prve stranice, i kome u neizmjernoj svojoj manufakturnoj skromnosti moram zahvaliti što je od tolikih ponuđenih mu i naturenih senzacija s ekranâ, iz radijskih postaja i inih zvučnih naprava, sa stranica časopisa, odabrao za svoje štivo baš priču iz moga pera, koja kao i medijevalni medaljoni nastaje pod prstima već pomalo drhtava slabovidna majstora koga njemu iza leđa ismijavaju sve mlađe i mlađe kalfe, u lojaničkoj polutmini njegove radionice s vonjem stoljećâ i ljudskih koža, moram skrenuti pozornost na jedan detalj. Naime, tek sada, u polumraku staroga automobila, da je itko zagledao u ženino lice mogao je na njemu zamijetiti one za sada još ne toliko upadljive i kozmetikom skrivane podočnjake, no koji bi, za koju godinu — da se toj ženi nije dogodilo ono što će se dogoditi, o čemu sada dakako da niti ne sluti, kao što ni mi sami ne znamo ništa o vlastitu krajnjem času — podmuklim tamnilom svojih kolobara, što ih začudo baš polumrak staroga automobila pomaže udvostručiti i stoga čini uočljivima, mogao, kažem, otkriti kako se duga ranjavanost duše ljudske taloži zgusnutije i prokazljivije u onim suznim škrinjicama pod očima, nego u samom oku. Pa je putnica, kojoj još ni ime ne znamo, finim prstima desnice, i mimo svoje volje, od vremena do vremena, baš kao i kad je ležala, maločas, u polju, osjetljivo prelazila po epidermi pod očima. Kao da je briše. Od sviknutosti na suze.

Tako. Tako, dok sve dublje zavaljena na stražnje sjedalo, iz koga su, tek sad bolno osjeća, kao znak njegove istrošenosti, uvis stršali bodljivi čupovi u nj nabite strune, zuri u more kome se, sad već položitom crtom, bila posve približila.

Duboko u dnu hodnika, u polusvjetlosti, otključala je vrata svoje hotelske sobe, (u koju je ukoračila u mraku jer su gusto nanizane rebrenice bile spuštene, balkonska vrata zatvorena, a preko jednoga i drugog navučeni zastori), prepoznala je u nosnicama zapah što ga čuvaju neprovjetravane prostorije, bacila putnu torbu, veliku, valjkastu, od kariranoga platna, na francuski ležaj, dotapkala do balkonskih vrata i širom ih otvorila.

Liburnijska je zemlja, polako, tonula u sumrak, zajedno s lovorovim i kestenovim šumama na obali, crnograbom i čempresima u jarugama podbriježja, čak i ljeti prohladna već u rano poslijepodne na ovoj istočnoj, neosunčanoj, strani planinskoga masiva Učke.

Zaskoči je sumornost, osjeti na sebi tu neku tugaljivu vlagu što je do nje pristizala iz modrih sjena okoliša.

Ali na otvorenom moru ljeskalo se još uvijek blještavilo sunca i prahovito poskakivao plosnati bijeli gliser u nepomućenoj čistoći vode i zraka, što se prostirala sve tamo do u dno zaljeva, do otokâ na istoku, do luka krčkoga mosta gdje je najdalje stizao njen pogled; to je oraspoloži u već crnkastoj sumaglici ranoga predvečerja, pa se povuče u sobu ostavivši za sobom balkonska vrata širom otvorena, u kojima se još jednom okrene kako bi okom zaokružila golemi pravokutnik istočnoga Kvarnera.

Od svoga »vikenda na moru« (tako je to pokušala, neodređeno, objasniti odreda zloželjnim kolegicama) nije kanila načiniti kakvu možebitnu modnu reviju, pa je iz putne torbe, što ju je bila kupila za posjeta Hullu, istresla na krevet nekoliko polivinilskih vrećica s uredno uloženom i presavijenom odjećom, donjim rubljem i paketićima s čarapama, Cartierovu torbicu s kozmetičkim priborom i četkicom za zube, električni aparat za sušenje kose i novčanik, da bi dio toga završio u ormaru, dio ukrasio policu pod sobnim zrcalom, a dio se načičkao na staklenoj polici u kupaonici.

Sada je stajala pod tušem i netom otpakiranim jajolikim bijelim sapunom prelazila preko tikvičastih dojki, kružeći oko bradavica u silnoj predostrožnosti kako ih ne bi dotakla i izazvala. Uvježbano i posve bešćutno klizila je, prebacujući sapun iz jedne u drugu ruku, prstima između bedara, razmrsujući krute dlačice, nastojeći ne zamijetiti osjetljivu nježnost prvoga i čvrstoću drugoga otvora, pri čemu joj, posve odsutnoj mislima, sapun isklizne iz ruke i kuckavo otpleše svoj krivudavo izlomljeni bijeli ples u dnu četvrtaste stojeće kade. Kad se prignula da ga uhvati, zapljesnule su pod njom dvije dojke crnputaste kao one malko prestarjele i bogzna kada i od koga udarcima natučene kruške koje se, pomisli iznenadno, zaprepaštena, još uvijek dadu mirisati i dirkati. Trgne se od navira takve misli i prestane trljati u međuvremenu poluotvorenu zemljanocrnu stidnicu što je ona, bez ikakvoga voljnoga udjela, bila nastavila raditi i praznih ruku.

Ali kao što na sušnom polju uvenuloj stabljici ponekad dostaje i jedna jedina kap da se cvasti u pazuhu njenih listova razbude, tako se i njenim tijelom — koje već godinama nije ovlažila muška osjećajnost, a kamoli oznojila muškaračka požuda — razmile, što od klizava i nepredvidljivo ukrižena dodirivanja izgladnjela ždrijela vlastite ženskosti, što od snohvatljive ugode mlačnosti vodena mlaza, kome je dopuštala da joj se mazno slijeva niz kosu i tijelo, trnci putenosti; i bi joj kao da je, istodobno i sa svih strana, obljubljuje u munjevitom šoku od navale ledene vode njen Ecije — »Ecije, Bože, on?« još je stigla upitati se — kad je mlaz bila pustila iz slavine nesmotrenim pokretom desnog lakta.

Pa je, vrativši se k svijesti, još ćuteći drvenost studeni, brže-bolje utekla iz kade, plašljivo se istrljala velikim hotelskim ručnikom, odjenula i obula cipele s oštrobridom petom, što su maločas također bile bačene na krevet, dotjerala se pred zrcalom, briznuvši po vratu i iza oba uha mlazić dezodoransa: bila je spremna sići u hotelsko predvorje.

U predvorju hotela Admiral, u onom njegovu neiskorištenu desnom kutu, bio je (za potrebe naše priče) dovučen bijeli pijanino za kojim je, prignut u pasu, sjedio muškarac srednje dobi — tako je procijenila dok mu se približavala — posve usredotočen na svirku. Njemu iza leđa počinjala je golema staklena površina što se pružala od jednoga do drugog kraja niskoga i razvučenoga predvorja kroz koju se, otvaranjem pomičnih ploha, moglo stupiti na usku terasu. Tako je svaki kat imao svoj vidikovac, a njihov zbir činio je hotel, gledano izvana, bijelom raščlanjenom piramidom što se ogledala u mirnom moru hotelske marine. U taj čas netko je spuštao plovilo u more, razaznala je to po povicima koji su se, odozdo, mogli čuti kad bi vitlo prestalo cviljeti, a pijanist imao pauzu u partituri, pa je i ona usporila korak.

On je, posve ukošen na rotirajućem stolcu, podigao pogled s tipaka i, u praznom predvorju, ugledao nju, samu, kako se približava i kako je usporila korak. Pa je, čas zatim, i opet nastavio sa svirkom.

Bila mu se, kasnije, čas kasnije, posve približila i, šutke, položila ruku na spušteni poklopac klavira, bijeli. Na sviračevu licu, skritu u klavijaturi, bio se raskrilio smiješak.

— Valcer — reče žena. Toliko je ipak prepoznavala svirku.

— A-mol valcer. Chopin — reče muškarac.

— Lijepo — neodređeno će ona.

— Spor i tehnički jednostavan — uzvrati muškarac. — Jedino njega mogu još odsvirati — pa namjernom greškom poruši liniju harmonije.

— Vi ste pijanist? — ona upita istinski znatiželjna.

— Bože me sačuvaj, ja? Samo nešto ambiciozniji korepetitor. Bio. U Osijeku. Onda su granatirali kazalište.

— Ovdje ste... na vikendu, kao ja? — ona će.

— Na vikendu? — smijao se punim plućima. — Pa ja sam ovdje šest godina, moja gospođo! I moji su roditelji bili ovdje. Oni su iz Nuštra. Jeste li čuli za Nuštar?

Žena drhtne.

— Za nj znali pa na nj i zaboravili, kao i na sve nas iz rata. Je li tako? A moji jedva ostali živi. Armijski tenk sravnio im salaš.

Dvoje ljudi bilo se, tako, uplelo u vlastitu tišinu.

Koju prekine muškarac: — Trebali ste ih vidjeti, moja gospođo. Ovdje je sve bilo puno izbjeglica. Kirijaša, foringaša, biroša i truljara, kako mi to kažemo. S kučmom na glavi. Samo im lunta fali. Taki su došli na more. A žene još u nošnjama, nanogvice ni da skinu. Sve nasloženo jedno na drugo, pet godina, kao da je i ovdje kirvaj, Bože me sačuvaj! A nešto se poslije i vratilo, većina neće. Moj Tuna, to mi otac bio, tkao šokačke otarke i ponjavce, od toga živjeli i mene školovali. A mati Kata izrađivala zlatovez priko papira za narodne nošnje... Sad sam ovdje sam. Moji, kažem ja vama, umrli, i jedan i drugi. Parnulo im srce kao u škvorca. A je li znate što je škvorac? Ne znate, dabome da ne znate, moja gospođo.

Bila je povukla ruku s poklopca klavira, on ponovo položio prste na klavijaturu: Valcer. A-mol. Chopin.

— Sva je sreća da ovaj hotel ima klavir — opet reče. — Tamburam po njemu i tako mi prođe šest godina, moja gospođo.

— Svirate turistima? — pokuša ona isplivati na drugu obalu, pristupačniju.

— Slabo. Mi smo zemlja picerija i ratnih zločinaca. Tko bi k nama? Dođu jedino neke delegacije, neka strana militarija. Poneko i od naših, ali slabo, kažem vam. Ima tako jedan, kažu na recepciji, slikar. Iz Zagreba. Taj u posljednje vrijeme bio dva tri puta. Alfred, neki. Kažu.

Bio je petak, prvi dan vikenda. S crkvice, što ju je naslagani kameni zid dijelio od zapuštena gradskoga perivoja s presahlom spomeničkom fontanom, oglasi se zvono, valjda večernjice.

— Ime vam je, oprostite?

— Tonija — reče žena. — Tonija.

— Tonija?

Tonija, da, Tonija joj je ime.

Muškarac je bio oborio poklopac klavira, bijeli, i sad je odlazio, šutke.

Pođi, Tonija, na hotelsku večeru, koja je dio tvoga uplaćena vikend-aranžmana, pođi, i ti. Barem tebi ne moram kazati kako svaka naša večera može biti što i ona novozavjetna, posljednja.

(uvodno poglavlje)