Što meni znači Rijeka?

U potrazi za gradom

Pedesete godine, kada sam u nju ušao kao klinac, bila je polunapušten grad minama skršene luke, s repovima za opskrbu na točkice. Sedamdeset druge, kada sam iz nje izlazio, bila je bogat, uređen grad iz koga su me istjerali zbog nacionalizma. Između toga partijski su se sekretari hvalili da je Rijeka »bastion bratstva i jedinstva« i »Jugoslavija u malom«. (Itekako su ih poslije opovrgnuli riječki dečki na ličkom bojištu!) Mi smo pak govorili da je to grad bez duha.

Rijeka, grad kojim se odista dodiruju srednja Europa i Sredozemlje, nastala spajanjem pretežito talijanizirane Fiume i potpuno hrvatskoga Sušaka, kada je nestalo granice na Rječini. Ostala je neprevladana, pritajena dvojnost: doseljenicima zbrda-zdola napučen zapadni dio i starosjedilački postojan građanski od Trsata do Pećina. Novi su sa sobom kao popudbinu donijeli mladost, snagu i duh Balkana, domaći (Fijumani, Sušačani, Grobničani, Kastavci, Boduli) opirali su im se korijenima, nepovjerenjem, dijalektom i strategijom zvanom ćo mi, ćo ti. Rijeka je zato bila i ostala grad čiji su je stanovnici doživljavali samo kao prebivalište. Grad duge i bogate trgovačko-brodarske tradicije nastavio je u poraću snažan gospodarski uzlet, ali sudar onemoćaloga starog i bezobličnoga novog nije stvorio nikakav osjećaj duhovnoga pripadništva. Tone prekrcaja i bruto istisnina kanda su posve prigušili svaku drugu potrebu, napose kulturnu i stvaralačku. A ipak se u njoj pomalo pisalo, mislilo, slikalo, skladalo, glumilo. Nekako skrovito, neopaženo, osamljeno. U odlasku. Od Kamova i Supila do Fabrija i Rogića. Uz ravnodušje većine zaokupljene unosnijim poslovima. Zadovoljstvo Riječana izazivao je ponajviše pogled na desetak i više brodova na vanjskom sidrištu pred lučkim gatovima s užurbanim krakovima dizalica. U zacijelo najljepšem jadranskom zaljevu. Zato anegdota. Grad su često posjećivali ratni brodovi različitih mornarica. Tada bi dućane i noćne barove preplavili mornari na radost trgovaca i odasvud prispjelih uličarki. Jednom je doplovio i razarač mornarice SSSR-a, a pred siromašnim ruskim matrozima razbježale su se čak i mjesne prostitutke. Umirovljeni riječki sudac M. zastao je u svojoj šetnji duž rive, podupro se štapom, zagledao se u sivu grdosiju sa crvenom zvijezdom i naglas prosudio: Jadne li flote kojoj se ni kurve ne raduju!

Duh grada u skrovitim su zakucima, onkraj poslovne strke, čuvali takvi mudraci. Možda i danas to čine neki novi čudaci.

Belizar Bahorić, akademski kipar

Djetinjstvo u kubusu sobe

Grad Rijeka meni znači najranije djetinjstvo, to su prve slike prostora u kubusu sobe, predmeti i neka velika bića koja se brinu o meni. To su prvi doživljaji grada, ulice i zgrada, to je i spoznaja da osim sobe postoje i drugi prostori.

Moram ipak reći da nisam rođen baš u gradu, nego u Sušačkoj Dragi, tri-četiri kilometra od središta Rijeke. To su bile godine velikih događanja u gradu. Rođen sam 1920. godine. Moji su roditelji imali stan u gradu, pa su u povodu dolaska D'Annunzija s njegovim arditima (mahom probisvijetom), preselili u Dragu, u staru djedovu kuću. Djed Ivan, pomorski kapetan duge plovidbe na jedrenjacima, umro je dvije godine prije mog rođenja. Tako su mi bile uskraćene sve one zanimljive mornarske priče. Moj pak osam godina stariji brat slušao je iz prve ruke djedove doživljaje sa svjetskih mora. Vjerojatno ga je to i navelo da i on postane pomorski kapetan.

Kad su se prilike u gradu smirile, vratili smo se u stan u Rijeci, u današnju Ulicu J. Trdine. Za mene je to dosta važan događaj jer zapravo tu počinjem shvaćati da sam ja ja. Bio je to veliki stan, a balkon na drugom katu, okrenut prema sjeveru, bio je točno nasuprot kosu tornju i fasadi Crkve sv. Marije ili Vele crikve, kako su je zvali. To je za mene važan podatak. Naime, kao i sva djeca, volio sam crtati ili, bolje reći šarati po papiru, tim više što sam vidio kako to moj brat (već gimnazijalac) crta i slika vodenim bojama. Prema pričanju odraslih mogao sam imati oko pet godina kada sam s navedenoga balkona naslikao toranj i crkvu.

Svaki put kad dođem u Rijeku obvezno prođem pored tornja i pogledam prema kamenom balkonu, prošetam ulicom do male piazzette, gdje sam se mogao igrati bez pratnje starijih (tu prometa ionako nije bilo).

Širio se tako moj krug kretanja. Izleti do susjednih ulica i trgića, kojima taj dio staroga grada, zvan Gomila, obiluje. Malo dalje (Užarskom ulicom) nalazi se i danas mali trg, ne veći od velike sobe, koji danas nazivaju Mlekarski trg. Na taj majušni trg dolazile su mlikarice iz Grobinšćine i prodavale ostatak mlijeka i čuvenoga grobničkog sira, koji nisu uspjele prodati stalnim mušterijama po kućama. Te su žene po tri sata iz Grobinšćine nosile velike košare na leđima s punim kantama mlijeka i hranile Rijeku mlijekom. Tada je Rijeka bila samo na desnoj obali Rječine i bila je druga država.

Danas na tom malom trgu stoji skulptura žene povijene pod teretom košare i lampašom u ruci, jer su iz kuće kretale za mrkloga mraka. Kad se ranih osamdesetih godina uređivao taj dio staroga grada arhitekt Igor Emili nagovorio me da napravim spomenik Mlikarici. Slika tih žena ostala mi je u mislima iz mog najranijeg djetinjstva. Nadam se da sam tim djelom ostavio trajni trag u mom gradu, a sebi daleko sjećanje na doživljenu stvarnost.

Rijeka za mene znači dvograd. Naime, to su do kraja Drugog svjetskog rata bila dva grada, dvije države, dvije zastave, dva jezika, dva naroda i dva sistema.

Pred polazak u pučku školu preselili smo se u Fiumeru. To je ulica uz Mrtvi kanal uzduž kojeg je išla granica. Iz tog stana s udaljenosti od pedesetak metara gledao sam u tadašnju Jugoslaviju. Mnogi Hrvati radili su u Rijeci. Tako je moj otac, kao jugoslavenski državljan, radio pod Italijom u Rijeci, gdje smo i stanovali do Drugog svjetskog rata.

Polaskom u pučku školu u Sušaku, prelazio sam svaki dan državnu granicu na mostu. Tako sam sve više vremena boravio na sušačkoj strani. S lokalnom graničnom iskaznicom moglo se s jedne na drugu stranu prelaziti neograničeno puta, tako da je protok preko mosta bio vrlo intenzivan. Dakako, u tim okolnostima naveliko se krijumčarilo na objema stranama.

Ulica Fiumera bila je mnogo prometnija, jer je kroz nju vozio električni tramvaj, a ostali promet kretao se prema mostu, i obratno.

Mi smo taj most zvali Sušački jer je vodio prema Sušaku, a to je bio drugi most u mom sjećanju. U povodu D'Annunzijeva dolaska stari je željezni most srušen pa se nekoliko godina prelazilo preko Rječine drvenim mostom, kojega se sjećam dok sam s ocem prelazio na sušačku stranu. Otprilike 1925. izgrađen je jugoslavensko-talijanski željezni most s velikim lukovima. Na pola mosta bila je crvena crta kao znak granice. Talijanski carabinieri s jedne, a žandari s druge strane stražarili su uz samu crtu. Osim stana u Rijeci imali smo i kuću u Dragi, kamo smo obično odlazili (pješice) nedjeljom i za ljetnih praznika. Tako su godine prolazile, a politička situacija sve se više zaoštravala. Fašizam od 1921, dakle godinu nakon mog rođenja, i ja na neki smo način rasli zajedno, ali u suprotnim smjerovima. Fašistički apetiti prema našim krajevima sve su više rasli. Osjećala se sve veća ugroženost za Hrvate. Česte su bile organizirane demonstracije crnokošuljaša protiv Jugoslavije pa su dolazili sve do mosta izvikujući dučeovske parole. Antifašizam bio je logična posljedica u riječkih Hrvata, a i na sušačkoj strani. Vidjeli smo fašizam na djelu.

Godine 1939. primljen sam u Obrtnu školu u Zagrebu. To je bio moj drugi kontakt sa Zagrebom, a prvi je na neki način sudbonosan?! Naime, 1928, kao đak drugoga razreda pučke škole, s cijelim razredom otišao sam na ekskurziju u Zagreb. Bili smo smješteni u Školi za gluhonijemu djecu u Ilici 83. S prozora na južnoj strani vidi se dvorište i vrt Aakademije likovnih umjetnosti te Ljevaonica umjetnina (Ilica 85), gdje su se dovršavale neke velike skulpture.

Dvanaest godina poslije primljen sam na ALU.

Te su godine za mene prvo napuštanje Rijeke — Sušaka. Postajem djelomično građanin Zagreba. Rat se približava krupnim koracima. Rujan 1939, rat u Poljskoj. Italija kao članica Osovine ulazi u rat. Kao vojni obveznik ne smijem u Rijeku. Otac je i dalje u Rijeci, a ja u Zagrebu i povremeno u Dragi. Rijeka za mene postaje zabranjeni grad. Prve uzbune! Zabunom?! — dvije bombe padaju na Sušak. Nakana je vjerojatno bila rušenje željezničkog mosta preko Rječine.

Rat se 1941. proteže na Jugoslaviju. Nalazim se u Zagrebu na prvoj godini ALU. Prekidam studije i odlazim u Dragu. Slijedi okupacija talijanskih trupa. Otac prije toga seli u Dragu i 1942. umire. Okupacija je teška i okrutna. Prve partizanske borbe. U Rijeku prvi put nakon tri godine dolazim s lisicama na rukama u pratnji carabiniera. Postajem ponovno stanovnik Rijeke u Via Roma — (nikad doma) — gdje se nalazi Riječki zatvor. Slijede zatvori (Trst, Kopar — logor u Liguriji), kapitulacija Italije — Mathausen i naposljetku za Božić 1943, stjecajem okolnosti, Zagreb. Nakon oporavka (imao sam četrdeset i šest kilograma i proces na plućima) vraćam se u Dragu. U Rijeku ne svraćam. Odlazak u partizane. Kraj rata 1945. godine. Kratki boravak u gradu moje mladosti, koji je sada samo Rijeka, a Sušak dio tog grada. Od tada postajem stalni Riječko-sušački Zagrepčan. Osjećam se i dalje građaninom dva grada, jer kad putujem u Rijeku, idem kući, a kad putujem iz Rijeke, opet idem kući. Iz Zagreba u Rijeku vraćam se u djetinjstvo, a iz Rijeke u Zagreb u svakodnevni život.

Neva Rošić, glumica

Bura vani, bura unutra

Što vašem emotivnom svijetu znači riječki prostor?

— Znači korijene, sidrište, polazište i dolazište. Znači neizmjenjivi dio mene. Osnovu u socijalnoj komunikaciji. Znači buru vani, ali i unutra. Neka ljubavna iskustva, ali i iskustva patnje, gubitaka, odlazaka. Znači obitelj i samoću. Znači prvi sastanak s kazalištem, ali i — po svemu sudeći — rastanak s kazalištem.

Znači!

Moji roditelji, djedovi, pradjedovi leže u grobnicama Trsata i Kozale. Tamo su moji Rošići, Juranići, Bonetići, Ružići, Polići... Neki su bili pomorci, neki zastupnici pravde, neki liječnici, neki imućni, neki siromašni, ali svi do kraja odani svom kraju, zaljubljeni u Sušak i Rijeku, uvijek u službi svog zavičaja, pa i onda kada je to bilo po život opasno. Tapkam — u sretnijim vremenima — za tim nizom.

Roditi se u tom prostoru znači (ili je značilo) od najmlađe dobi imati svijest o svom identitetu, svojoj pripadnosti. Uprkos tome što te po hiru povijesti upisuju u mađarsku, talijansku ili hrvatsku školu, što ti prezime pišu i ovako i onako, što ti ime prevode, što ti i dan-danas krivotvore životopis. (Zašto mi, zaboga, piše u relevantnim dokumentima da sam rođena 1935. godine u Rijeci, kada sam rođena u Sušaku. Tada su to bila dva grada, dvije države!).

Odrasti u tom prostoru znači postati otporan na promjene, prilagodljiv novim pravilima, otvoren prema novim ljudima.

Meni je to značilo odrasti nešto brže. Sa tri-četiri godine preko žice na Rječini gledati lica djeda i bake. Kasnije, dnevno pratiti odlazak u egzil kolega iz škole, stanara iz kuće. Još kasnije...

Danas, kad dođem u taj prostor — ako dođem — trudim se uživati u detalju. U pogledu na Učku, prelijepoj ribarnici, mogućnosti šetnje po Mololungu. U nekim dragim licima.

I motrim izdaleka — čas s ponosom, čas s ljutnjom — na kulturni život svog kraja.

Lela Margitić, glumica

San o princezi

Rijeka, to su mirisi. Zrak koji me omami, svjež, kada siđem s vlaka na Pećinama i duboko udahnem. Miris mora, borova, čempresa i javorike, miris stubišta u mojoj kući i miris roditeljskoga doma, koji sam nedavno izgubila. Miris pelina i koromača, kojih više gotovo i nema. Slapovi mirte u proljeće, slatki glangulići i šeštilj i amul kada cvatu, pa bura nosi latice i sve se zabijeli od njih kao da sniježi. Kupanje na Sablićevu, Vili Kostreni i Vili Olgi i miris rastopljena asfalta u Janka Polića Kamova, po kojoj smo, bosonogi, zbog vreline, cupkali, tabana punih čičkova i trnja.

Grad moga djetinjstva je Sušak. Preko Rječine išli smo samo u Kazalište i kino i provozati se starim tramvajem nekoliko postaja za zabavu. I skromno znanje talijanskoga jezika stekla sam, nesvjesno, na ulicama grada, gdje se govorilo talijanski i svi su natpisi bili dvojezični.

Mrtvi kanal s barkama svih oblika i namjena i trabakulima punim vina, grožđa, pijeska, a među njima i moja barka, elegantna ljepotica, građena u Klimnu na Krku. Via Roma kojom sam se penjala idući teti, prolazila pored zastrašujućeg rešta i pored Guvernerove palače, koja je meni bila najljepši dvorac iz bajke i svaku sam večer prije spavanja razmišljala da sam princeza u toj palači.

Riva i luka puna malih bijelih putničkih brodova i velikih, koji su na Novu godinu trubili dugo, a mi smo s balkona naše kuće slušali i čekali da ispale i poneku raketu u zrak.

Rijeka je imala i nešto sasvim čarobno: Kazalište. Velebno zdanje, raskošno, puno pozlate, štukature, svjetiljke, sjedala u crvenom baršunu. I sjajnu plejadu umjetnika. Lovro pl. Matačić, Boris Papandopulo. Opera me očarala. Mica Glavačević kao Lokmé, Lucia de Lammermoor, fascinantni Mefisto Milana Pihlera. Shakespeare i veliki Veljko Maričić.

Ali najvažnije i presudno za mene u Rijeci bilo je Pionirsko kazalište. Upisali su me na balet kad još nisam znala koja je lijeva, a koja desna noga. U njemu sam ostala trinaest godina i otplesala mnoge uloge u vrlo ambicioznu repertoaru. Neki divni ljudi radili su s nama. Đ urđica Dević, Ivan Cunt, Joža Komljenović i draga gospođa Vidulić, koja je pratila sve naše vježbe, probe i predstave na klaviru. U dvorani se ložila mala željezna pećica, često samo onda kad smo mi od kuće donijeli drva.

Rijeka je za mene i silna bura koja te nosi tako da se moraš pridržavati za zid, i guste kiše koje liju tjednima, pa svako jutro obuvaš mokre cipele. I Korzo (kada više nisi dijete) po kojem svake večeri šetaš gore-dolje, susrećeš znance i prijatelje i nadaš se da ćeš sresti dečka koji ti se sviđa, a ne usudiš se ni pogledati ga. U Stari grad roditelji nas nisu puštali zbog njegova lošeg glasa, a bar Plavi Jadran u središtu grada i Luka bila su zabranjena mjesta.

Rijeka je i prekrasna zgrada sušačke gimnazije u čijoj su se velikoj dvorani priređivali plesovi i pisale maturalne zadaće. U toj sam gimnaziji naučila gotovo sve što i danas znam, a profesorica francuskoga, gđa Rehnicer, učinila me frankofilom. A danas, u Rijeci, najvažniji za mene su neki ljudi. Viđam ih rijetko, ali kao da smo nedavno zajedno sjedili u školskim klupama, vozili se barkom, tukli more, išli u kino, učili zajedno i smijali se od jutra do mraka. I neki dragi susjedi koji me još zovu Lelica, iako sam već baka. I dio moje obitelji zbog koje će Rijeka uvijek biti moj grad. A zauvijek — zbog groblja na Trsatu. I kada s Majke Božje Trsatske i Frankopanske kule gledam Učku, Cres, Krk i cijeli Kvarner, znam da volim Rijeku jer je to moj rodni kraj.