Stari majstori na buzaru

Stari majstori na buzaru

Postoji li zaista zbirka slika feldmaršala Lavala Nugenta?

Priča o Lavalu Nugentu započinje 1988, kada sam se zaposlio kao restaurator u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, instituciji koju sam prilično dobro poznavao, ili sam barem tako mislio u tom trenutku, i koja nikad nije uživala neko moje naročito poštovanje, iako je bila smještena u lijepoj neorenesansnoj Guvernerovoj palači.

Tu je bilo svega — od renesansnog pokućstva do loših suvremenih slika, od baroknih staklenih murano lustera do japanskih samurajskih oklopa, od monumentalnih portreta do fotokopija. Jedno od obilježja postava bila je i odsustvo bilo kakve sustavnosti i legendi uz eksponate.

Prvi mjesec polako sam se upoznavao s institucijom, zadržavajući se najviše u biblioteci. A onda sam bio odveden u prostoriju u kojoj nikad prije nisam bio i za koju nisam znao ni da postoji — u depo slika.

U jednom kutu bila je izložena slika maršala Lavala Nugenta, bista njegove žene Giovanne, nešto posuđa, i ono što je bilo vrlo zanimljivo, slika Trsata, kaštela nad Rijekom koji je, navodno, bio nekada u njihovu posjedu. Dakle, ukazala se mogućnost da je netko imao dvorac u kojem bi moglo biti mjesta i za zbirku umjetnina. No, ono što me šokiralo bio je podatak da je mramornu bistu žene izradio Antonio Canova! Ono što je svima bilo normalno meni je bilo nevjerojatno — jer Antonio Canova najveći je europski skulptor klasicizma, čija su djela za života bila znatno skuplja od Tizianovih slika! Dakle, onaj tko je imao Canovinu bistu mogao si je dopustiti još štošta drugog...

Slijedeći trag, poput lovačkog psa koji je namirisao krv, nalazio sam sve nevjerojatnije stvari. Početkom 1989. izašao sam prvi put pred gradske političare predlažući izložbu i javnu prezentaciju dokumenata koje sam imao u tom trenutku. Rezultat je bio apsolutna ravnodušnost. Sve je bilo obavijeno tajnovitom koprenom nerazumijevanja i nedjelovanja. Skandal je izbio — u ovakvim pričama on je praktično neizbježan! — s objavljivanjem duljeg, vrlo provokativnog teksta povjesničarke umjetnosti Maje Razović pod naslovom Stari majstori na buzaru u tjedniku »Danas«, sredinom 1989. U tom trenutku povijest slabo poznate povijesne osobe i njegove ostavštine bila je podignuta na nacionalnu razinu.

Prvi konkretni rezultati bili su u nešto proširenu interesu stručne javnosti i potom njezinoj polarizaciji. S jedne strane veći dio povjesničara umjetnosti, koji nisu vidjeli materijal o kojem se pisalo! — sve su dočekali odmahivanjem ruke pa i napadima da je riječ o skandalu tipa mali Mimara, dakle o kopijama i precijenjenim slikama, dok su punu potporu pružali arheolozi, kojima je arheološki dio zbirke Nugent bio poznat od 1894, kada je zbirka prebačena s Trsata u Zagreb, gdje ju je moguće vidjeti većna ulazu u Arheološki muzej!

U stručnom smislu ipak je najviše napravljeno 1990, kada je najbolji hrvatski stručnjak za venecijansko slikarstvo, dr. Grgo Gamulin, tada osamdesetogodišnjak, došao u muzej i kada smo tri dana intenzivno provjeravali atribucije. Bila je zanimljiva reakcija europski priznata stručnjaka sa više od 550 atribucija kada je prvi put vidio Tizianova Svetog Roka uživo. Samo se osmjehnuo i rekao: »O ovome nemamo što razgovarati... Ovo je Tizian... Dajte mi problematične slike...« I to bez podataka da je u Nugentovoj zbirci bio i triptih Bogorodica s djetetom i sv. Rokom i sv. Antom što je podatak koji sam poslije dobio iz arhiva u Napulju.

Moja knjiga Laval Nugent, posljednji Frankopan, gospodar Trsata izašla je iz tiska 15. siječnja 1992, na dan kada je Hrvatska i službeno postala neovisnom državom i bila je prihvaćena s dosta entuzijazma. Nakon druge knjige, Zbirka starih majstora Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci, 1993, uslijedila je iznimno žestoka reakcija dijela povjesničara umjetnosti u najrazličitijim medijima. Poslije najozbiljnije polemike, one u časopisu »Kontura«, između ravnatelja Strossmayerove galerije starih majstora Đ ure Vanđure i mene, sve je zamrlo jer se pokazalo da posjedujem veliku količinu arhivske građe koja je potvrđivala na ovaj ili onaj način moje teze i atribucije.

Nova afera izbila je 1995, kada je Gradu Rijeci bila ponuđena slika Andrije Medulića Alegorija proljeća, potpisana, s velikim pečatom Lavala Nugenta, uz tri ekspertize (ovaj put smo Vanđura i ja bili na istoj strani!) i po cijeni od 150.000 DEM, a Grad se nije odlučio na kupnju i slika je završila u privatnom vlasništvu u Zagrebu.

No, gdje je zbirka Nugent u svijesti Hrvata, dvanaest godina nakon otvaranja Pandorine kutije? U Arheološkom muzeju u Zagrebu moguće je vidjeti sedam velikih skulptura na ulazu, dok je najveći dio kamenih spomenika u depou, zajedno s tisuću petsto grčkih vaza. U Strossmayerovoj zbirci starih majstora moguće je vidjeti jednu od najboljih slika Palme Mlađeg Pokop Kristov (225x136 cm), koja je nekad bila u toj zbirci, a koju je iz Rijeke prebacio u Zagreb Grgo Gamulin 1955, znajući da bi u Rijeci slika ostala nedostupna javnosti. Što se tiče Tiziana, Giorgioneova Poklonstva kraljeva, skica Paola Veronesea za Svadbu u Kani, koja je drukčija od realizirane verzije, već dugo u Louvreu, Correggiove Bogorodice od ružarija, Moronijeva Obiteljskog portreta, Odricanja sv. Petra Bernarda Strozzija, Guericinova Sv. Petra u sužanjstvu, Flore Francesca Albanija, skice Primorskog pejzaža Salvatora Rose, Sv. Marka Jusepe de Ribere, Sv. Jeronima G. B. Piazzette, Canalettova Capriccia... one su sve u mraku depoa Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. Imam jednostavnu teoriju kako je to moguće. Naime, u muzeju su svi nesretni zbog postojanja tih slika jer s njihovim izlaganjem ta ustanova ne bi više bila provincijski muzej, nego bi postala institucija od nacionalne važnosti, što znači da se ne bi moglo raditi kao do sada — u lijepu hladu debelih zidova, nego bi rad morao biti javan. U Gradu su nesretni što postoji ta zbirka jer bi trebalo dati nešto novca za adekvatnu prezentaciju zbirke, dakle za one gluposti kao što su osiguranje, sustav nadzora, ekspertize europskih stručnjaka itd., a to je sve gnjavaža za ljude koji misle da je politika — iznajmljivanje poslovnih prostora. U Zagrebu su pak nesretni jer slike nisu u metropoli. I tako svi gubimo...

Igor Žic