Sedamdesete su bile godine

Sedamdesete su bile godine

Pogledamo li unatrag, ne samo u Rijeci, nego svagdje u svijetu i oduvijek, gradska klima kulturnog i umjetničkog života u potpunosti ovisi o snažnim potencijalima dovoljno brojne grupe ljudi, o njihovoj moći uvida, njihovoj predvremenosti i, što je gotovo najvažnije, njihovoj povezanosti, bez obzira na narav veze. Poslijeratnoj Rijeci to se u jednom davnom trenutku bilo dogodilo. Danas je, nažalost, situacija potpuno umrtvljena i možemo se samo nadati postupnom rađanju novoga reda iz sadašnjega kaosa

Sretan početak pedesetih

U Rijeci je 1946. godine osnovana gradska podružnica Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Romolo Venucci, Jakov Smokvina, Vinko Matković i Vilim Svečnjak bili su među prvim osnivačima te udruge, danas Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke, koje je 1997. svečano obilježilo pedesetu godišnjicu postojanja. Tom je prigodom objavljena knjiga — katalog, koji će do danas biti gotovo jedina publikacija što okuplja najbitnija imena ukupne, poslijeratne, riječke likovne scene. Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske, podružnica Rijeka, do 1951. godine brojila je jedanaest članova. To su bili Božena Vilhar, Sergej Kučinski, Romolo Venucci, Antun Žunić, Jakov Smokvina, Mirko Uzorinac, Zdenko Venturini, Zvonko Car, Petar Kos, Vinko Matković i Milka Bastajić-Rado. Svibnja 1951. godine, u prostoru Malog salona priređena je prva revijalna izložba riječke podružnice ULUH-a. Uz članove su gostovali Berislav Deželić, Pavle Hubay, Edita Graf, Julije Čikos-Sesija i Gabrijela Kolar. Iako nikada nisu postali članovi ULUH-a, redovito su izlagali kao gosti Vladimir Potočnjak (iznimno popularan umjetnik među Riječanima, a kritici najzanimljiviji po djelima enformelnoga slikarstva iz šezdesetih godina) i Hinko Gudac (koji će za sobom ostaviti, vrlo kasno otkriven, ali nezaobilazni opus nadrealističkog i erotskog slikarstva iz pedesetih godina).

Tijekom 1948. osnovana je Galerija likovnih umjetnosti (današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti — Moderna galerija Rijeka), koja je 2. svibnja 1949. otvorena za javnost. Vilim Svečnjak osnivač je i prvi ravnatelj Galerije likovnih umjetnosti, »ali i umjetnik, koji je uz Venuccija i Matkovića bio obnoviteljem likovnog života u Rijeci« (50 godina HDLU Rijeka, B. Valušek). Samo pet godina nakon osnivanja Galerije likovnih umjetnosti u Rijeci, 1954. (te godine u Zagrebu je utemeljena Galerija suvremene umjetnosti), novi ravnatelj Boris Vižintin, uz povjesničare umjetnosti Katarinu Ambrozić, Miću Bašičevića, Radoslava Putara i Frana Šijaneca organizira riječki Salon '54, na kojem su po prvi put u ondašnjoj Jugoslaviji bila izložena djela apstraktne umjetnosti. Salon '54, važan je i po tome što je riječ o izložbi koju su priredili povjesničari umjetnosti, za razliku od dotadašnje prakse po kojoj su to činili isključivo likovni umjetnici. Uskoro, 1956. godine, Salon će se internacionalizirati. Te je godine na izložbi sudjelovalo 28 likovnih umjetnika iz Pariza.

Izgubivši aktualnost, odnosno, potporu vodećih likovnih centara, koji su akumulirali potrebne ljude, sredstva, medije i veze, riječki se Salon ugasio 1963.

Tužni epilog devedesetih

Suvremena likovna scena u Rijeci zaživjela je, kako vidimo, kasnih četrdesetih, a u petom se desetljeću formulirala u hrabrom odmaku od tada aktualnih političkih diktata. Okrenuta prema novim pojavama i tendencijama u umjetnosti, te njezinim najaktualnijim protagonistima, smjestila se uz bok vodećih kulturnih centara ondašnje Jugoslavije — Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Gdjekad im je i prethodila.

Nedugo zatim ustanovljene su u Rijeci važne bijenalne izložbe (Biennale mladih jugoslavenskih umjetnika 1960. i Međunarodni biennale originalnog crteža 1968). Funkcionirale su s istim predznakom interesa za najaktualnija zbivanja na suvremenoj likovnoj sceni, koja je ponajviše, ako ne i isključivo, bila povezana s okolnim svijetom preko institucionalnog by-passa, Galerije likovnih umjetnosti (sada MGR). Koliko god da je to bilo prirodno u strogo kontroliranim vremenima znanoga nam minulog sustava, s druge strane to se pokazalo i pogubnim za grad, koji ipak nije bio i nije se mogao razviti u vodeći kulturni centar. Ponajprije nije ni funkcionirao kao takav. Trpio je jake migracije radništva, i intenzivno iseljavanje mladih, obrazovanih i talentiranih ljudi, koji su željeli upisati Filozofski fakultet ili Akademiju likovnih umjetnosti. Glavnina je otišla trbuhom i glavom za Zagrebom, Venecijom ili Ljubljanom (manji broj u druge centre). Oni su uglavnom i ostali u sredinama koje su prema prirodi njihova interesa i edukacije nudili više. Tako eto, počinje odumiranje početka, ako govorimo o kulturnoj ili, bolje rečeno, likovnoj sceni poslijeratnoga razdoblja u Rijeci. Vodeća tranzitna luka i poprilično jak industrijski centar, ostajao je negdje na periferiji. Na stanovit način Rijeka je formulirala neki svoj, sasvim poseban, i ne baš najaktualnijim informacijama naklonjen likovni život. Početci su se pedesetih godina pokazali kao otvoreni poligon s kojeg u novo vrijeme polijeću ljudi velike volje i entuzijazma, sretno okupljeni i educirani kulturni djelatnici i umjetnici. Međutim, put prema budućnosti nije vodio ravno. Jer, svaki put bez jakog edukacijskog pogona, put s kojeg prečesto treba skretati da bi se stiglo do udaljenih centara događanja, put koji se zatvara u uske interesne zone i daje prigodu za natjecanje manje sposobnima u nedostatku (nazočnosti ili moći) boljeg — vodi prema iscrpljenju. Mnoge su se ideje na tom putu umorile, na trenutke zablistale u svježim prodorima iznimnih pojedinaca, da bi se naposljetku, političkom voljom manjine koju je ojačao nedostatak svakog refleksa većine (ili barem primarnoga kruga intelektualaca), potkraj devedesetih godina zatvorile kao tužna, loše odigrana, partija karata.

Iscrpljivanje strukovnog autoriteta

Iznimne, individualne putanje ne ulaze u ovaj opis, ali govoreći o gradskom životu ne govorimo o iznimkama, barem ne do trenutka u kojem će udružene stvoriti kritičnu masu, za neki novi, sretni početak.

Pogledamo li unatrag, ne samo u Rijeci, nego svagdje u svijetu i oduvijek, gradska klima kulturnog i umjetničkog života u potpunosti ovisi o snažnim potencijalima dovoljno brojne grupe ljudi, o njihovoj moći uvida, njihovoj predvremenosti i, što je gotovo najvažnije, njihovoj povezanosti, bez obzira na narav veze. Poslijeratnoj Rijeci to se u jednom davnom trenutku bilo dogodilo. Danas je, nažalost, situacija potpuno umrtvljena i možemo se samo nadati postupnom rađanju novoga reda iz sadašnjega kaosa.

Rasvjetljavanjem slike poslijeratnih događanja na riječkoj likovnoj sceni može se sagledati i ta, posebna vrsta suvremenosti što je atrofirala u razvoju, unatoč svijetlim primjerima dobrodošlih osamljenika i njihovim pokušajima da se to spriječi. U strahu od pameti moćni su podupirali amatere. Urušavanjem kriterija slabili volju onih koji imaju nešto dati, jačajući ambicije onih koji doista nemaju. Svekolika površnost u svojoj hitroj gluposti pokidala je veze među ljudima dobre volje. A parcijalna okupljanja raznih ljubitelja na veselicama sumnjiva podrijetla novim klincima u baštinu nisu ostavila dovoljno. Sređene inventurne liste u fundusima naših, muzejsko galerijskih institucija nisu ono što nas zanima kao prioritet (rado korišteni manipulativni pojam). To je nešto što se radi usput, podrazumijevajući se. Ovdje upućujem čitatelja na kafkijanski postupak gradskih vijećnika u slučaju nasilne kadrovske smjene u riječkoj Modernoj galeriji, 1999. To je ujedno bio ključni politički potez u korist dugogodišnje i mučne arbitraže neukih, a na štetu već potpuno iscrpljenog autoriteta struke. Zanima nas aktivni stvaralački život, živa izložbena djelatnost, uvoz i izvoz ideja i jasni kriteriji napretka. Jadna umjetnost koju vodi administracija! Problem je upravo ovdje, u potrebi za podsjećanjem na nešto što je odavno slovilo kao notorna stvar. Iz navedenih razloga želim istaknuti, Rijeka je pretrpjela štetu provincijalne (nepovezanost sa zbivanjima u svijetu), periferne (daleko od razmjene aktualnih ideja) i tranzitne sredine (između mjesta utovara i mjesta istovara nema zaustavljanja na usputnim postajama). U skladu sa zemljopisnim položajem i multikulturalnom neobveznošću uspjela je odnjegovati mediteranske hedonizme i kulturnjačke eklekticizme zasjenjena podrijetla.

Teritorijalne i administrativne posebnosti

Uspjela je stvoriti i jake subkulturne reflekse postvarujući ono najšarmantnije postmodernizma, pa se tako iz atrofirane kulturne sredine svako toliko izdvoji neka skupina ili pojedinac koji nas podsjeti da smo OK.

No, valja nam krenuti nedovoljno istraženim stazama poslijeratne likovne scene u Rijeci. Ovaj panoramski pregled tog povijesnog razdoblja od oko pedesetak godina, ne bavi se muzejsko-galerijskom djelatnošću grada tijekom tog dugog razdoblja. Bavi se svojevrsnim raskrivanjem likovnih umjetnika — pojedinaca, ljudi koji su svojim djelom obilježili grad i vrijeme. Činjenica da Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeke danas broji gotovo 120 članova, više-manje aktivnih likovnih umjetnika, dovoljna je za razumijevanje nužnosti selektivnog pristupa temi. Dodajmo tome čitave pakete umreženih problema i nesporazuma koji su i u ovom kao i u mnogim drugim gradovima, neriješivim ostavili pitanje kriterija za ulazak u članstvo HDLU-a. Brojka od 120 članova daleko je od tako visoke kvote pozornosti vrijednih opusa, poetika i rukopisa. Određeni broj umjetnika koji su ostavili pozornosti vrijedan trag na našoj likovnoj sceni, s druge strane, nikada nisu niti bili članovi HDLUR-a (Vlado Potočnjak, Hinko Gudac, Josip Diminić...). Teritorijalne zavrzlame počivaju na izravnom i naglašenom prepletanju Rijeke i Istre, pa se gdjekada čini da su našu scenu obogatili i oplemenili stalnom izlagačkom prisutnošću i mnogi, upravo istarski umjetnici koji nikada nisu živjeli u ovom gradu, isključujući njihovu nazočnost na Pedagoškom fakultetu u svojstvu studenta ili profesora (Josip Diminić, Zdravko Milić, Fulvio Juričić, Đ anino Božić...). S druge strane iz našega su kraja djelatno otišli umjetnici — emigranti skloni stalnim povracima, gostovanjima, kontaktima (Belizar Bahorić, Mila Kumbatović, Jasna Bogdanović, Franjo Molnar, Sanja Švrljuga-Milić...). Određeni broj čine umjetnici — Robinsoni, koji žive u osamljenim sredinama i svojevrsnim prirodnim oazama, kilometrima udaljeni od Rijeke, a koji su unatoč udaljenosti u određenom trenutku pridonijeli ugledu naše likovne scene (Ljubo de Karina, Mirko Zrišćak, Eugen Vodopivec Borkovsky, Mate Solis...). Brojčana talijanska manjina dala je istaknute likovne umjetnike koji su u velikoj mjeri formulirali identitet likovnosti ovoga grada, i gotovo da su neumjesna kadikad aktualizirana pitanja njihova prisvajanja na ovu ili onu stranu (Romolo Venucci, Mauro Stipanov, Bruno Paladin, Gianfranco Miksa...). Teritorijalne će i administrativne posebnosti srećom, kao slova u pijesku, izravnati vrijeme oblikujući jedinstveno, lijepo i plodno tlo.

Prva poslijeratna generacija

Bit će to tlo riječke, kvarnerske, mediteranske obale. Oporije i kamenitije, sjenovitije i burnije, sa slanijim morem i tišim ljudima. S oporijim i sjenovitijim obiljem, moćnim i oštrim u utišanoj poetici prikaza. Baš kao na Kalininoj slici iz koje raste crna pinija na nepodnošljivo plavoj podlozi.

U postavu prve poslijeratne generacije istaknutih likovnih umjetnika u Rijeci bili su Zdenko Balabanić (slikar, ALU Beograd), Cvijeta Job Balabanić (slikarica, ALU Zagreb), Hinko Gudac (slikar, ALU Zagreb), Anton Haller (slikar, ALU Zagreb), Ivo Kalina (slikar, ALU Zagreb), Vladimir Potočnjak (slikar, autodidakt), Vojo Radoičić (slikar, autodidakt), Jakov Smokvina (slikar, studirao na ALU Prag i Zagreb), Vilim Svečnjak (slikar, UA Zagreb), Vladimir Udatny (slikar, ALU Zagreb), Romolo Venucci (slikar, ALU Budimpešta), Božena Vilhar (slikarica, uči u ateljeima Crnčića, Zajca Morettija, Kirina, Vanke, Becića...), Anton Žunić (slikar, VUA Zagreb)...

Slabo proučeno vrijeme, s malim brojem danas živućih svjedoka, ostavilo je struci mnogo posla. Moderna je galerija u Rijeci učinila velik posao kroz retrospektivne izložbe i prateće im monografije trojice umjetnika iz ovog zanimljivog popisa. Riječ je o projektima Venucci — Smokvina i Kalina. Trojici ću pridružiti i Udatnyjevo ime, kako bi se donekle zaokružio čudesni četverokut najvažnijih, međusobno različitih i za rane poratne godine u Rijeci svakako najzanimljivijih autorskih osobnosti.

Venucci, najstariji među njima, svoja je najvrednija ostvarenja naslikao prije rata u duhu kubofuturizma. U slikama i crtežima ponajviše je bio obuzet motivikom Rijeke, a među njegova najvažnija djela ubraja se prema riječima struke skulptura Forza della volonta.

Jakov Smokvina, samozatajni slikar i veliki autocenzor ostavio je za sobom mnoge čudesne slike u duhu poslijeratnoga apstrakcionizma tipa Jeana Bazainea ili Alfreda Manessiera uz ništa manje važan opus akvarela koji su njegov lirski i analitički mehanizam vješto stopili s ukupnom duhovnom slikom pedesetih.

Ivo Kalina, znani zagrebački Riječanin u šezdesetima započinje sjajnu produkciju enformela i kolaža, gestualno, ekspresivno i snažno formuliranih aktova te ništa manje rasnih liburnijskih pejsaža. Udatny će Rijeci ostaviti svoje sjajne harlekine i kristaličnu figuraciju na suptilnoj razmeđi moderne i suvremene umjetnosti.

Sedamdesete, šarene i važne

Svojeglave i za to vrijeme začuđujuće apolitične, sedamdesete su u Rijeci bile sličnije dizajnu onoga vremena negoli društvenoj svijesti sedmog desetljeća. Do danas robuju svojoj neuklopljenosti u ondašnji kontekst. Riječki likovni umjetnici kao da su izbjegli bilo kakav jači utjecaj novih tendencija, konceptualne umjetnosti ili redukcionizma šezdesetih. Ne pronalazimo gotovo nikakve odjeke ozbiljnijih vizualnih istraživanja na potki tada vrlo aktualna prodora informatike, kibernetike ili dizajna. U našim se centrima budi videoumjetnost i performans, maha uzima nova umjetnička praksa, a postkonceptualisti istražuju primarno i analitičko slikarstvo... Tamo su negdje ohoovci, gorgonaši, Šestorica, Martinis, Abramovićka, Knifer... Ovdje se radi drukčije. Naime, upravo ovdje počinje riječka različitost.

U toj, uvjetno rečeno drugoj generaciji, druge polovice stoljeća djeluju Ivan Balažević (slikar, ALU Zagreb), Jasna Bogdanović (kiparica, ALU Zagreb), Josip Butković (grafičar, UA Novi Sad), Anton Depope (slikar, ALU Ljubljana), Josip Diminić (kipar, ALU Zagreb), Dražen Filipović (slikar, PF Rijeka), Claudio Frank (slikar, ALU Milano), Maja Franković (grafičarka, PF Rijeka), Slavko Grčko (slikar i grafičar, ALU Zagreb), Zvonimir Kamenar (kipar, ALU Zagreb), Ivan Kinkela (slikar, autodidakt), Ljubo de Karina (kipar, ALU Ljubljana), Bogumil Karlavaris (slikar, ALU Beograd), Zlatko Kutnjak (slikar, ALU Zagreb), Branka Marčeta (slikarica, ALU Beograd), Gianfranco Miksa (slikar, UA Rim), Zdravko Milić (slikar, ALU Venecija), Miomir Milošević (slikar, ALU Beograd), Franjo Molnar (slikar, ALU Zagreb), Bruno Paladin (slikar autodidakt), Vladimir Pavoković (slikar, ALU Zagreb), Zvonimir Pliskovac (slikar, FF Zagreb), Mate Solis (slikar, ALU Zagreb), Mauro Stipanov (slikar, ALU Venecija), Ladislav Šošterić (slikar, srednja Škola za primijenjene umjetnosti), Žarko Violić (kipar, ALU Zagreb), Rikard Žic (slikar, ALU i FF Zagreb)...

Ne samo drukčiji od umjetnika u drugim sredinama, oni su i međusobno različiti do radikalne nesvodljivosti na neke zajedničke pravce, stilske odrednice, estetičke principe... Ta, iznimno produktivna i sedamdesetih godina vrlo aktivna generacija likovnih umjetnika, u prorijeđenu je sastavu nastavila ekspanziju u kasnijim desetljećima. Određeni se broj autora radikalno okrenuo komercijalnoj produkciji, neki su napustili Rijeku, neki nisu više među nama, neki su se okrenuli uglavnom pedagoškom radu. Na riječkoj likovnoj sceni i nadalje aktivno djeluju tek Balažević, Butković, Filipović, Franković, Grčko, Kamenar, de Karina, Milić, Paladin i Stipanov.

Novo vrijeme

Treća, sredinom osamdesetih pristigla generacija okupila je na sceni nova imena. Tu su Marijana Blažinu (slikarica, PP Rijeka), Đ anino Božić (slikar, PP Rijeka), Joško Eterović (slikar, autodidakt), Tanja Dabo (multimedijalna umjetnica, PF Rijeka), Klas Grdić (slikar, PP Rijeka), Želimir Hladnik (kipar, PP Rijeka), Dalibor Laginja (slikar, ALU Venecija), Branko Lenić (slikar, PP Rijeka), Siniša Majkus (kipar, ALU Zagreb), Ksenija Mogin (slikarica, ALU Ljubljana), Marijan Pongrac (slikar, ALU Zagreb), Melita Sorola — Staničić (slikarica, PP Rijeka), Damir Šegota (slikar, PF Rijeka), Miljenka Šepić (slikarica, ALU Venecija), Jasna Šikanja (grafičarka, PP Rijeka), Goran Štimac (kipar, ALU Zagreb), Sanja Švrljuga — Milić (multimedijalna umjetnica, PP Rijeka), Eugen Vodopivec Borkovsky (kipar, studirao pri PP Rijeka), Mirko Zrinšćak (kipar, studirao pri ALU Venecija)... U devedesetima im se pridružuju Lara Badurina (multimedijalna umjetnica, ALU Ljubljana), Sanja Ipšić Randić (slikarica, ALU Zagreb), Predrag Todorović (multimedijalni umjetnik, PP Rijeka),... da bi potkraj devedesetih i pred vratima novog milenija na scenu izašli najmlađi, Iva Gobić (grafičarka, PF Rijeka) David Maljković (slikar, ALU Zagreb), Damir Stojnić (slikar ALU Zagreb), Nenad Ukić (slikar ALU Zagreb)...

Tri edukacijska ishodišta, ili uglavnom tri, a to su Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ljubljani i Veneciji, podarila su suvremenoj likovnoj sceni kadar koji je odredio Riječku likovnu scenu sve do sredine osamdesetih godina. Jedna, međutim, nadasve zanimljiva pojava dolazi iz same Rijeke Rijeci, a to je nagli prodor likovnjaka s donedavna Pedagoškog, danas Filozofskog fakulteta Odsjeka za likovne umjetnosti. Iako educirani za profesore likovnog odgoja, nemalen broj završenih studenata okrenuo se likovnoj produkciji. Njihove su izložbe donijele gradu specifičnosti novoga vala slikarstva, skulpture i multimedija.

O toj generaciji Branko Cerovac u knjizi, katalogu 50 godina HDLU Rijeka bilježi nadasve točnu dijagnozu: »Vrlo heterogen, egzotičan, ambivalentan i postmodernistički ludizam, koji se i u začetcima i ranijim fazama javljao od kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih javlja se i iznova jača ranih devedesetih, usred dramatičnih političkih i društvenih promjena. »

Na Venecijanskom je bijenalu godine 1997. Hrvatsku zastupao uz Gorana Petercola i Ivanu Keser skulptor s Učke, Mirko Zrinšćak. Njegov opus, izabran u selekciji Igora Zidića, prvi je naš, liburnijski, opatijski, riječki... izvoz umjetnika na prestižnu venecijansku smotru u dugoj povijesti njezina postojanja.

Još neki ljudi i prostori

Riječka grafička škola pojam je koji sasvim opravdano treba izdvojiti iz ukupnog konteksta ove teme. Iznimno aktivan odjel grafičara na Odsjeku za likovne umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, predvođen profesorima Josipom Butkovićem i Majom Franković, uz asistenticu Jasnu Šikanju riječkoj je sceni dao prilično jasne smjernice. Profesor Butković, ponukan jakim pedagoškim refleksima i interesom studenata za medij grafike, godine 1997. inicira i ostvaruje ideju Kalkografskog ateljea. Riječ je o prostoru koji je studentima i diplomantima omogućio rad u svim tehnikama dubokog tiska, uz stručni nadzor i vodstvo, izazvao zavidan interes, te iz svojih redova otisnuo zapaženi broj mladih grafičara.

Na polju umjetničke fotografije dvjema su retrospektivnim izložbama u posljednjih nekoliko godina opravdano istaknuti opusi suptilnog kroničara Viktora Hreljanovića, koji je odmah po završetku rata krenuo u akciju pamćenja grada i vremena, razlistavši najljepše stranice crno bijelog, poslijeratnog spomenara Rijeke. I s druge strane Ranka Dokmanovića, istinskoga likovnog umjetnika kojem je fotografija tek primarni medij izražavanja. Novo vrijeme afirmira i generaciju dizajnera grafičkog oblikovanja Vesnu Rožman, Mladena Urema i Branka Lenića, koji su ostvarili niz zapaženih projekata, oblikujući glavninu u Rijeci tiskanih časopisa, monografija, kataloga, kalendara... Dizajnerskih izložaba u Rijeci nema. Naši izlozi zjape u prevrtljivoj i neukusnoj ponudi, kao da nitko ne razumije i ne želi razumjeti koliko je to rasutih, malih izložbenih salona ponuđenih na iskušenje našem dobrom ukusu.

A izložbeni prostori? Ta stara riječka boljka danas je posebno osjetljivo pitanje. Muzej grada i Moderna galerija daju ono što slijedi iz njihova interesa. Danas su obje institucije daleko više okrenute javnosti neatraktivnoj tišini muzejske djelatnosti. Izložaba je malo. U Modernoj gotovo da ih i nema. Ostarjela Moderna galerija upravlja i prostorom Malog salona, pa se taj donedavno za Riječane najpopularniji umjetnički izlog počeo kao zvrk okretati u nejasnim, paušalno odabranim i gotovo u pravilu prenesenim projektima. Sušački Kortil i riječka Filodrammatica u rukama su Odjela za kulturu Grada Rijeke. To su oni prostori u kojima pročelnici otvaraju izložbe. HDLUR-ov Klović, naposljetku, samo je tužna i dislocirana garsonijera. Turističkom savezu na dušu i prodavaonici umjetničkih slika Laval s Trsata, ostavljen je na raspolaganje jedini prestižni ljetnjikovac, izložbeni prostor Gradine. Kao đto rekoh, možda se iz postojećeg kaosa jednom rodi red. Možda prepoznamo svoje ljude. Možda otvorimo svoje prostore.

Znanje i moć

Priču o likovnoj sceni jednoga grada i preduvjete za pisanje njegove, buduće povijesti umjetnosti nezamislivo je sagledati bez dvaju bitnih čimbenika. Prvi je živa i aktualna scena povjesničara, teoretičara i kritičara umjetnosti. Drugi je logistika financiranja umjetničke produkcije, muzejsko galerijskih institucija i izložbenih projekta.

Što se prvoga tiče, pogledamo li riječku scenu unatrag, nedopustivo bi bilo prešutjeti djelovanje dviju povjesničarki umjetnosti koje su svojim znanstvenim i javnim djelovanjem dale veliki prinos istraživanju ostavštine i praćenju ondašnjih, aktualnih događanja. Dr. Vandu Ekl i dr. Radmilu Matejčić ne smije zaboraviti grad. U struci je, što se tiče djelatnosti talijanske manjine, nezaobilazno ime Erne Tonchinich, i kao povjesničarke i kao istaknute pedagoginje. Boris Vižintin je, kada govorimo o glasu struke i realiziranim projektima tijekom njegova ravnateljevanja u Modernoj galeriji, djelovao s naglašenim osjećajem za otvaranje Rijeke, posebno prema ondašnjem Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Osnivanjem Salona prokrčio je put suvremenoj sceni, ostavivši nam pečat vremena i baštinu. Borisa Vižitina naslijedio je Berislav Valušek početkom devedesetih, viši muzejski savjetnik koji je sa stručnim timom Moderne galerije Rijeci omogućio prijeko potrebne veze sa svijetom, koji je nasilno smijenjen političkom voljom gradonačelnika Slavka Linića i lojalnih mu te zastrašujuće neodgovornih gradskih vijećnika u montiranom inventura — procesu 1999.

Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, osnovano potkraj osamdesetih, okupilo je dvadesetak članova s našeg područja, ali se ubrzo nakon zapaženog djelatnog uzleta sredinom devedesetih po sili opće inercije u riječkoj i uopće hrvatskoj kulturi zamalo ugasilo.

Riječka likovna kritika naposljetku nikada nije bila naročito zastupljena u javnim glasilima. Povremeni su uzleti pojedinaca brzo zamirali, uglavnom zbog neisplativosti takva posla. Moralne i financijske neisplativosti, koju u stopu prate dugogodišnja kriza teorijskog predteksta i dijaloga te pošast populističkih trendova. Bližimo se logistici financiranja, odnosno Odjelu za kulturu Grada Rijeke. Kao i većina takvih tvorbi u državi, on imenuje svoje voditelje po političkom ključu. Cijena je visoka. Umjesto formuliranja programskih smjernica, Odjel za kulturu vodi programe, ili ih u najbolju ruku potiče, odnosno koči. Ljude i programe, naravno. Pročelnici za kulturu protokolarne su marionete, zadužene za čuvanje kase u lošem, i otvaranja izložbi u još gorem smislu. Zaduženi su za gradnju bedema između zbilje i proračunskoga novca građana kojim raspolažu. Za gradnju bedema između drugog reda i scene, jer oni su u prvom redu, između njihovih glava kratkovidni štreberi ciljaju kadar, iza njihovih opet svekolika publika ne vidi ništa i sud donosi sutra, kada ih o svemu izvijeste univerzalno informirani novinari opće prakse. »BBB« — vječni navijači!

Nataša Šegota Lah