Rijeka do ulaznih vrata

Rijeka do ulaznih vrata

Sjever je Rijeci darovao raskoš, svima dostupan luksuz. Dok je otmjeni Zagreb, na primjer, svoj mir i status tražio na obroncima Tuškanca i Pantovčaka (svi ostali obronci samo su utjeha), Rijeka je svoje obronke podijelila demokratski svima. Bilo joj je lakše — obronaka i uzbrdica obilje je na sve strane, i gotovo svaki balkon je centralna loža. Brdovit sjever podario je svima nešto od ugode bogate četvrti

Ulazak u grad je iščekivanje i kušnja. To je nepokorena ljubavnica i onaj tanki strah neizvjesnosti pred novim. Ljude koje znamo ili ih tek namjeravamo upoznati, naš svijet koji unosimo ili ga tek želimo upoznati. Ugoda iščekivanja ili možda prepoznatljiva neugoda, sklonost i predrasuda. Ulazak je priča o nekim neuspjelim izlascima, željama, To je razina naše želje, svaka se završava novim pokušajem. Tako se ni iz Rijeke ne izlazi, nego ulazi u njezina predvorja i hirovit Kvarner.

Rijeka je otvoreni grad i može mu se prići sa svih četiri strana svijeta, a u Grad vodi više putova od tog broja. Gotovo dvanaest, ako to u ovo doba nešto znači. Možda usporedba šapće o Jadranskoj sfingi, o duhovnom gradu sa srcem od vapnenca. Rijeka je grad između drugih manjih gradova. To nije grad na raskrižju u kojem, oko gradskog sajmišta, atributi vlasti izgradiše svoje zgrade, a potom se seosko blato popločalo debelim kamenom. Svinjci i gospodarske zgrade sele na rubne dijelove, tamo kod podignutih kamenih stražarnica i još drvenih gradskih zidova. Ne, ovaj grad u okolici nema prašćare, kukuruzišta, slame ni staklenike, nema ni vinove loze! Rijeka nije bila latifundija ili ladanjsko odmorište moćnika Starog svijeta. Obilne kiše i žestoka bura nisu bili po volji isluženim vojskovođama ili negdašnjim dokoličarima. Ovaj je grad stvoren poput ostalih iskonskih gradova, kao nebeski poredak, kao temelj uljudbe i svoje podrijetlo ima u Pramani, u njezinu hramu. Ovo je grad od svog začeća, i sunčani sat diktirao je njegovu gradnju. On je preslik vizije, grada što se zrcali u Kvarneru, i čovjek ne prestaje hodočastiti između ta dva grada.

Naselja su bijedne kopije iskonskih gradova. Danas, i već dugo, iskonski se gradovi jedva uočavaju. Zasjenila ih je veličina i raskoš nabujalih naselja. Rastočila ih je povijest nevažnosti, kratka slava i atrofija građanskog. Oskvrnuli su ih neuki i zapišala ista civilizacija kojoj su postavili temelje. Revolucija jede vlastitu djecu, kako to mudro i sa zagonetkom na rubu usana znaju reći preživjeli revolucionari. Preživjeli su upravo tako što su jeli svoju djecu.

Osamdeset kilometara brdske prepreke

Neshvatljivo je kako se u planinskom masivu, poznatom po nazivu Gorski kotar, prepoznaje samo osamdeset kilometara zemljopisna, u ovom slučaju brdska prepreka između Rijeke i Zagreba. Gorski kotar je kontinentalna klima koja razdvaja mnogo više od toga. On se definitivno postavio između života uz more i već nejakih miteleuropskih valića što zapljuskuju Zagreb.

Sjever je Rijeci darovao raskoš, svima dostupan luksuz. Dok je otmjeni Zagreb, na primjer, svoj mir i status tražio na obroncima Tuškanca i Pantovčaka (svi ostali obronci samo su utjeha), Rijeka je svoje obronke podijelila demokratski svima. Bilo joj je lakše — obronaka i uzbrdica obilje je na sve strane, i gotovo svaki balkon je centralna loža. Brdovit sjever podario je svima nešto od ugode bogate četvrti. Sa sjevera se strmoglavljuje bura, i ne baš sa sjevera. Najprije skreće prema istoku pa je zovemo senjska, bakarska, i ta je bura blagodat i kazna hirovitog Kvarnera: čisti zrak i neugodna hladnoća, ona je razlog što u gradu nema previše smoga i po burama se odbrojavaju dani do dolaska proljeća.

Rijeka i Kvarner u kišom ispranoj i burom izvjetrenoj noći izgleda nebesko: kao dio modrog zvjezdanog neba. Nakon tunela Tuhobić svjetla uz obalu Kvarnerskog zaljeva postaju mliječna staza dohvatna očima bez teleskopa i zvjezdarnica. Gustiš svjetala od Crikvenice do Rijeke i dalje do Opatije, Lovrana, promiče obalom i nestaje u mraku istarske obale. Zvjezdano se nebo stopilo sa svjetlima, a nemiran Kvarner prihvaća i zrcali treperavu svjetlost neba i obalnih gradića i naselja. Bilo bi sladunjavo kad ne bi bilo istinito. Ne znam je li se Zagreb ikad zagledao ili makar pokušao snubiti tu svjetlosnu raskoš. Možda se bojao da je raskoš namijenjena carskom Beču ili kraljevskoj Pešti, a ne zbunjenom banskom gradiću. Ipak je znao da nema on pirun za taj bokun. Ništa od toga, od snubljenja, ni prije ni sad. Zagreb nije nikad ni pokušao, Gorski kotar bio je izlika i prepreka, a Rijeka je doista imala boljih i odvažnijih udvarača, i bogat miraz s kojim Zagreb ni danas ne zna što bi. Tako smo često ono najbolje nudili strancima za slučajnu obljubu, oni su to tako i uzimali. Istina, bilo je i grubih momaka, gotovo silovatelja, kradljivca miraza, no nismo oko toga činili predstavu, u velikim ljubavnim romanima sitni flertovi i grubijani daju začin.

Niže, na Grobničkom polju, ta ljepota nestaje, ostaju samo zvjezdano nebo koje posjeduju samo oni gradovi što se peru diluvijalnim kišama i vjetre orkanima. Ulaz u grad s banskih vrata početak je ili kraj Lujzinske ceste? To je ulaz u oronulo 19. stoljeće, industrijsku revoluciju dimnjaka, vodotoka i zupčanika koja je ovdje kasnila koju godinu, desetljeće, ali ne i više. Da nema onog vijadukta iznad kanjona i nebodera na Kozali, scenografija bi odgovarala snimanju filma o Oliveru Twistu.

Psi čuvari u vrtovima i perivojima

Iz Opatije prema Rijeci cesta ide uz more, to je gotovo promenada automobilom. Postoji i prava šetnica, desetak kilometara dugačak lungo mare što u korak slijedi liniju obale. Doći u grad šetnicom kojoj je s jedne strane more, a drugu ukrašavaju vile i uredni perivoji, rijetka je povlastica, gotovo rasipnost. Nigdje traga suhoj travi, nekakvu krumpiru. Kukuruz je ostao u Americi i nije nikad prenesen u Europu. No, došli su, došli i uselili se neki novi stanari, ali su ta stara zdanja nekom nepoznatom silom uljudila skorojeviće i opančare i od njihove djece i unučadi učinila nešto nalik starim gospodarima — u njih se uselio dobri duh služinčadi: ustrašenost i urednost.

Psi čuvari u vrtovima i perivojima, psi na uzicama u šetnji s gospodarima. Čini se da je seoska pastorala ostala negdje zaboravljena, zatočena, jer kokošima i svinjcima ni traga. Ovaj putopis kao da je potraga za izgubljenim kukuruzištima i djetelinom, balegom i mukanjem.

Mnogima je taj pristup sa zapada, iz Istre i Opatije, najljepši. Možda je to zbog Opatije ili tunela Učka, jer kad se iz narančastog svjetla tunela izađe u plavu svjetlost sunčanog dana, Rijeka i njezina okolica leže kao dosanjani El dorado. Stalnu povlasticu toga pogleda ima Veprinac, Mihotići, Bregi. U nastavku se povlastica gubi i kao slabašna jeka još je prisutna u gradu Kastvu da bi posve utihnula u Rubešima, Srdočima... Cesta kroz Rubeše na sigurnoj udaljenosti prati onu obalnu i lungo mare. I treba ta udaljenost, distanca, jer koliko se obalna raskoš ne da sakriti, toliko ova rubeška zavojita i treskava rječito govori i slabo prikriva onu špažićarsku raskoš naglo uzgojenih dobrostojećih anonimusa. O tom naselju lijepo sređenih obiteljskih kuća, o nepopravljivoj sitničavosti, škrtosti, najviše govore uski putovi i prilazi kućama. Negdašnji klanci nisu se proširivali ni za metar, nego je svaka građevinska čestica nastojala zgrabiti nešto od prilaznog puta i krađu zabetonirati čvrstim zidom. Obožavanje vlastitog i nemar prema zajedničkom: roba de comun, roba ne nisun, stari proverbio primorskih ekologa. Neka drača raste na općinskom.

Toliko je toga rečeno o primorskom mentalitetu, dosta toga uglavnom je i točno: vrijedni i ustrašeni, a ono malo srčanosti samo je iznimka koju prihvaćaju s iznenađenjem i nelagodom. Doseljena klatež, koje u Rijeci ima odasvud, kao da je to znala i horda nije oplemenila ništa i nikoga. Dok su se prvi uljudili, stizali su drugi, treći... U prošlom stoljeću Rijeka je vabila i ugošćivala europske industrijalce i znanstvenike, polovicom ovog stoljeća Rijeka ugošćuje široke radne mase, naše i njihove. Masa, to je od gradova napravilo naselje, ista masa koja je i od ponekih sela napravila naselje, ali nikada grad.

Još sam na Rubešima, bogatu prigradskom naselju bez nebodera, nekontaminiranom socreal graditeljstvom — u lijepom naselju po mjeri domaćeg čovika. Lijepo ispunjeno skrbnošću i nepotrebnim zapomaganjem. Ovdje u prilazu gradu, i u samom gradu također, živi anonimnost i pravilo apsolutne diskrecije. Rijeka ne otvara vrata nikomu, svojima najmanje. Odškrinuta su vrata komunikacija, prijateljstvo, ali sve je to rizik, zar ne? Mediteran se poput tata ušuljao u ovaj grad. Ovo je neki austrougarski Mediteran opatijskoga tipa i taj najviše smeta gladnoj Dalmaciji, što se godinama ukapavala u ovaj grad. A nije oduvijek tako bilo; vraćam se na onu donju cestu što krivuda od Opatije do Rijeke ili šećem lungo mare sve do škvera (3. maj). Nestao, je taj svijet koji je iza sebe ostavio jedan gospodski Mediteran, napustio vile i perivoje. Duh je nestao, ostala su samo njegova mrtva obitavališta i čudesna prošlost što podsjeća na nostalgiju i koja ima više uporišta u nečem metafizičkom i nestvarnom nego u povijesnim uporištima. Neobjašnjivo i golicavo, a upravo se tako dogodilo.

Novogradnja crvenih krovova i početak Dalmacije

Krivudava magistrala uvija se i sakriva kao vlaška lukavost još tamo od Starigrada, Dalmacije, i neposredno pred Rijekom iskrivila se najprije u Bakarskom zaljevu, a potom nešto manje u Martišnici. S istoka, iz Dalmacije, u Rijeku utječe vrlo nemirna cesta. Kao da se uplašila Velebita pa migolji i ne da se uloviti. Gdje završava Dalmacija i gdje su naposljetku uistinu granice tih jadranskih županija, teško je odrediti samo toponimima, a da se ne uspale lokalne strasti ni oko čega. Ja bih dilemu riješio nogometno: tamo gdje broj navijača Rijeke nadmašuje broj navijača Hajduka gotovo je s Dalmacijom. Ne znam jesu li baš taj kriterij imali na pameti kad su otok Pag dijelili popola, ili je bilo nešto drugo. Možda ovako: tamo gdje se na novogradnjama crvene krovovi, završava Dalmacija.

Sve ima svoju cijenu; namjesto prašćara i kukuruza, loze i borovine, Rijeka dočekuje smradom rafinerije, nekad, ne tako davno, i koksare. Vozeći iznad Bakra sjetim se Bakarske vodice i terasastih vinograda, a sada kao da se krajolik zarastao u makiju usmrdio, utonuo u industrijski napoj. Urinj odolijeva, prkosi buri, kiši, svemu. Onaj narančasti plamen ima korijene valjda u paklu. Toliko kilometara uzaludnih cijevi i tornjeva, ponekad orkanska nevera, i — ništa. Vražje je to djelo, ta volja i naum da se sve učini na najgori mogući način.

Kostrena, ni ona greza niti ona fina, ne vidi se s ceste. Lokalne postaje i prometni znakovi daju do znanja da cesta (magistrala) prolazi naseljem, ali se Kostrena sakrila iza zelenila šume. Ništa osobito ili ne daj Bože plemenito: crni i bijeli grab, poneki bor i divlja šmrika. Kao stara divojka iza škura. Kostrena je čedna, Kostrena je brižna i neboga, makar je danas bogatija nego ikad. Tu se još mogu naći američki dolari na kojima još ne piše in god we trust. Stari su to dolari, gotovo prva edicija; u Americi je to numizmatika, Kostrena ih suzama olakšica izvlači iz slamarica i škrinjica, i gleda. To je pogled zabrinutog, a opet sretnog roditelja, to je pričuva i ponos, radost i strepnja. Ni ovdje nema mirisa prvog otkosa i kravlje balege. Slično kao u Rubešima: kuće i okućnice po mjeri ustrašenosti i lokalnog pokazivanja.

U Martišnici nad cestom provirio je mali balkon na jednoj staroj i trošnoj kući. Možda nekadašnja cestarska kuća, tako se barem čini. S druge strane ceste visok je zid brodogradilišta Viktor Lenac. Što je danas tipično za Rijeku, što je danas Rijeka? Možda onaj zapušteni balkon s pogledom na visok i ružan zid.

Grad na kraju mučna putovanja

A meni je najdraži početak, kako to pjeva Arsen Dedić. To je grad na jutarnjem obzorju i ne pamtim ga po neverama, a bilo ih je. Pamtim ga po sunčanim jutrima: pučina Kvarnera okružena kopnom poput lijevka vodila je brod samo prema jednoj sjevernoj točki — Rijeci. Grad na kraju mučna putovanja puna buke i vonja santina. Putovanje razloga i nužde koje je nakon temeljitih priprema nemirno započinjalo u još mračnim zornicama i nakon pet sati i plovidbe i pristajanja po otočkim lučicama završavalo na Rivi boduli. Točno na vrijeme da se obavi nužna nabavka, sitna trgovina i posjete neizbježni doktori specijalisti, kojima je Otok kronično oskudijevao.

Rijeku su prvi najavljivali kantridski neboderi. Urinj je još bio u izgradnji, bez svoga zadaha, ostajao je desno i nije se toliko vidio koliko bi se to danas moglo pretpostaviti. Bilo je to vrijeme visina, sputnjika i nebodera. Vrijeme visokih kuća sa svih strana okruženih suncem, a ne sjenovite buržujske zgrade crvotočine i škripavih parketa. Djeca su naša budućnost, koliko li sam puta slušao tu laž. U ime djece može se skriti svaka opaka demagogija.

Modri Kvarner ulaskom u luku dobivao je vonj i zelenu boju i, koliko god se trudio, nisam mogao okom dohvatiti dno. Prije ulaska u luku pučina bijaše čista, ali preduboka, a more u luci bolesno i mutno kao i moje raspoloženje prije specijalističkog pregleda. Ništa osobito, ali djetinjstvo ne poznaje malu patnju ili nešto što se zove rutinski pregled. Duga plovidba uz lukobran, brodovi slijeva i zdesna i ona užurbanost što prati brodove u lučkim operacijama nudila je zanimljivost i skretala misli od nužde. Usputna dumijana, lumbrela i ruke pune štrafanići govorile su o bodulskoj velikodušnosti i zaštiti. I nikad se nije putovalo, a da svi prsti na ruci nisu bili zauzeti, nikako da se kupi jedna oveća torba i sve stavi u nju. Ne, na svakom prstu jedna borša, kesa, bilo što; svaka ruka po jedna inventura. Vino za prijatelja, znanca ili plaća za noćni ležaj, kišobran za svaku sigurnost, a sve drugo za sitnu trgovinu i dnevnu potribicu. Onda taj miris ugljena, koji sam već bio zaboravio zamijenivši ga s vonjem smoga. Nije to isto. Nakon mnogo godina iznova mi se nos punio tim mirisom izgorena ugljena kad sam zimi pješačio pekinškim hutonzima. Tamo se još kućanstva griju na ugljen i brikete, a ima još i parnih lokomotiva. Običan ogrjev, ugljeni briket u obliku oblutka, daleko na Istoku, vraćao mi je slike djetinjstva. Djetinjstvo nikad ne umire.

Davor Velnić