O gubitnicima i nehomogenim ladicama

O gubitnicima i nehomogenim ladicama

Riječka proza osamdesetih i devedesetih nastala je u kontekstu postmodernih umjetničkih htijenja i tranzicije društva pa ona, kao takva, nosi brojna obilježja koja je dovode u vezu sa sličnim pojavama u Hrvatskoj i inozemstvu. Ona odražava stvarnu heterogenost poetika i demokratičan svjetonazor i stoga je jedan od autentičnih svjedoka nastanka nove književne generacije u Hrvatskoj, čiji će pripadnici, kad-tad, postati nositeljima književnog mainstreama u našoj zemlji

O hrvatskoj se književnosti osamdesetih godina govori kao o književnosti razlike, o različitim poetičkim diskursima i literarnim konceptima; naime, nemoguće je utvrditi postojanje jednoga jedinog dominantnog pravca u književnosti, odnosno okupljenosti oko jedne homogene ideje. Neosporan je utjecaj onoga što se događalo u inozemstvu, npr. u najbližem susjedstvu, u Italiji, gdje se već formirala filozofska i književna osnova nove poetike — Umberto Eco i Italo Calvino već su napisali svoja ponajbolja djela, a ona su umnogome prevedena i u nas. Osim toga, teorije Derride, McLuhana, Barthesa, Foucaulta i ostalih vodećih teoretičara već su poznate hrvatskim, pa tako i riječkim književnicima — neizbježan je i njihov utjecaj na našu književnu zbilju koja pomalo počinje napuštati homogenu žanrovsku poetiku, sve više prelazeći u proizvodnju sintetskih oblika. Kao i na Zapadu, tako je i u nas avangardni ideal uvijek novoga zapao u duboku krizu.

Zacijelo najvjerniji reprezentanti riječke proze (riječke zbog mjesta življenja i djelovanja) toga vremena, Milorad Stojević i Damir Miloš, svaki sa svojom specifičnom poetikom, no još vjerni hermetičnosti i svojevrsnoj avangardnosti, stanovita su opozicija tadašnjem hrvatskom književnom, a posebno prozaističkom mainstreamu, koji sve više zahtijeva miroljubivu koegzistenciju mladenačkih, najčešće fantastičarskih ideala, i tzv. lakog pisma. Naime, njih dvojica nastavljaju ono djelo kojem su obrisi zadani još u fantastičarskim kratkim pričama i teorijskim zasadama naslijeđenim iz vremena autorskih kontemplacija Rogić-Nehajeva i Stojevića na temu proze-palimpsesta, odnosno pisanja po već napisanome. Taj prozni fenomen, nazivan i konceptualnim modelom proze, poslije će postati temeljem nove kvorumovske, a djelomično i rivalovske prozne generacije sredinom i krajem osamdesetih, iz koje će se iskristalizirati prepoznatljiva imena poput Nikole Petkovića, Bojana Mušćeta te dvojca Edija Jurkovića i Dragana Ogurlića, koji su, svi od reda, vezani uz Rijeku ili rođenjem ili djelovanjem. Upravo su posljednja dvojica u hrvatskim okvirima stekli slavu kult-knjigom Paralelni slalom. Dočekani su od tadašnje kritike kao izrazito inovatorski dvojac »dovoljno odvažnih da se upuste u pustolovinu istraživanja i metodološkog ukorjenjivanja naizgled nove književne forme: pisanja na zadanu temu«. Njihova proza podsjeća na postupke Daniila Harmsa, a povremeno, što i sami ističu, na Kiša, ali i na fragmente i opća mjesta zbilje i fikcije (najčešće filma i glazbe). Cilj je igra, a tek usput osmišljavanje i afirmacija nove tehnike, što su kritičari često shvaćali kao njihov najvažniji motiv.

Uspaljene žene-sirene

Roman Latković jedan je od najautentičnijih predstavnika proze okupljene oko časopisa »Rival« (koji je u razdoblju nakon »Dometa« preuzeo funkciju riječkoga kulturtregera) i već je životopisom kontroverzan pisac koji u izrazito socijalno motiviranim pričama objavljenim u knjigama Koh-i-Noor te Jules&Jim, naizgled ne dajući nikomu od junaka-antijunaka pravo, tematizira aktualnu socijano-političku zbilju na specifičan, rekao bih, urbanoironijski način: smije se siromašnim radnicima koji su došli iz sela u grad, smije se njihovoj naivnosti, nesposobnosti i gluposti, ali i bahatosti i taštini onih koji »imaju i mogu«.

Robert Vrbnjak autor je koji će književnom putu u onostrano ostvariti cijelu galeriju grotesknih, fantazmagoričnih kreatura koje postoje u urbanoj, neuralgičnoj svakodnevici priče. U knjižici priča objavljenih pod zajedničkim nazivom Triplex letačice Vrbnjak stvara svojevrstan bestijarij pojava-aktera i njihovih odnosa u nadrealističkom svijetu sna. Taj fantazmagorični svijet prepun je kolorita i brzine, ponekad nasilno do odvratnosti, no nikad toliko da za taj potmodernistički patchwork možemo reći da je sveden na besmisleno nabrajanje bizarnih motiva. Iako je to svijet »patuljastih divova«, uspaljenih žena-sirena, golemih crnih prostitutki, zlih ili priglupih vladara, kauboja, američkih filmova ceste, Vrbnjak sintetizira narkomanske vizije, pojmove istočnjačke mitologije i, dakako, one naše, tradicionalne fantastičarske topose koji formiraju svjetove u kojima nipošto nije lagano živjeti.

Poput Vrbnjaka i Marino Mjedenjak pripada tom kružoku mlađih riječkih autora, čije su proze prepoznate po specifičnom koloritu i agresivnosti koja se realizira u nadrealističkim, na trenutke čak i nihilističkim slikama, rastežući naizgled klasičnu fabulu do apsurda. Upravo je Mjedenjakova knjiga Suze na licu nasmiješenog Bude jedan od najboljih primjera takvih postupaka.

Roman Piknik autorskoga dvojca Alen Kapidžić-Enver Krivac tematizira studentski život i po tome je jedinstven, a kolorit koji nudi, nategnutost radnje, agresivnost slika i njihova apsurdnost govore nam u prilog da taj roman uspostavlja dijalog ponajprije s raznim vrstama glazbe i općim pojmovima medijske civilizacije te nosi, unatoč tome što to nije eksplicitno iskazano, stanovitu kritiku i, očekivano, žestok osobni revolt zbog nepodnošljivosti življenja.

Potraga za identitetom

Pa iako je većina riječkih prozaika objavljivala u nekom od časopisa u Rijeci ili Hrvatskoj, ne bi se moglo govoriti o grupiranju ili stvaranju čvršćih interesnih kružoka, nego, naprotiv, oni često ostaju osamljeni sa tek jednom ili ni jednom knjigom iza sebe pa uskoro i nestaju s književne scene. Uopće, u tom fenomenu stvaranja kreativnih kružoka pojava »Rivala«, a nešto ranije i »Dometa«, više je iznimka no pravilo po kojem će se na jednom mjestu koncentrirati i homogenizirati sva stvaralačka moć generacije, ne bi li afirmiralA svoje ideje.

Jedna od specifičnih pojava u riječkoj kulturnoj javnosti kraja osamdesetih i početka devedesetih bila je potraga za identitetom. To je zapravo bio osnovni zahtjev sredine u kojem su se počele stvarati nove »ikone« riječke kulture poput Radmile Matejčić ili, bliže ovoj temi, Nedjeljka Fabrija, koji je jadranskom duologijom (Vježbanje života i Berenikina kosa) uspio temu identiteta pomaknuti s mjesta folklorne činjenice do zahtjeva kultivirane sredine. Inače, povijesni je prozni žanr djelovao tako da je na scenu postavljao tzv. jake pojedince u tzv. jakom vremenu. Faktička je povijest služila da bi se pokazalo junaštvo, odnosno kukavičluk pojedinca, tj. likova — povijesni je roman, de facto, literarizirana povijest sa simpatijom, dakako, prema junaku. Junak je spreman oduprijeti se nedaćama, on je hrabar i odlikuju ga vrline. No junak, prije svega, mijenja tu povijest, on je njezin moderator. Novopovijesni žanr ruši tu romantičarsku viziju, mijenjajući ulogu povijesti — ona postaje tek zbrkom, morom, u kojem se nalaze pojedinci, likovi. Tada se govori o slabim pojedincima u košmaru povijesti, a njihovo prilagođavanje, odnosno, neprilagođavanje, znači opstanak ili eliminaciju. Povijest je u novopovijesnoj viziji tek faktor kojem se junak/antijunak treba prilagoditi. Stoga i ne čudi da je novopovijesni žanr stavio naglasak na gubitnika, losera, a upravo o tome govore Fabriovi romani.

Irvin Lukežić autor je priča-eseja koje u središte stavljaju grad. Grad dobiva ulogu likova, junaka, antijunaka i on se nalazi u središtu košmara koji izazivaju pojedinci, mase, pokreti ili velika svjetska zbivanja. Grad je onaj koji ima relativno pasivnu ulogu, on trpi ono što se na njegovoj površini ili unutrašnjosti zbiva i samim time postaje grad uzleta, ponosa, rada, ali i grad provincijske samodovoljnosti i netolerancije.

Ta je tema obrađena u njegovoj knjizi Fijumanske priče, gdje priča znači priču o samom gradu, koji sada spava, dok povijest istovremeno govori sasvim drugu priču.

Grad u središtu

To načelo stavljanja grada u samo središte pozornosti jedna je od nakana koje su bile zadane onom, već spomenutom, potragom za izgubljenim identitetom. Za tu bi se tematiku u hrvatskoj književnosti moglo reći da je ona riječka specifičnost, pa onda i ne čudi živo zanimanje riječke publike za tu vrstu pisma. Igor Žic na ovom području gradi poseban prozni diskurs, također na osnovi historijskih dokumenata, u kojem je grad tematiziran malim, naizgled nepovezanim i nebitnim događajima. Žicovo je prozno pismo, kao i Lukežićevo, na granici priče i eseja, i to je jedna od posebnosti riječkoga novopovijesnog pisma s kraja osamdesetih i početka devedesetih. Naime, te povijesne priče stoje u dubokoj opreci prema, u kontekstu zadanoj, suhoparnosti, sadašnjosti, koja se više približava provincijalnoj učmalosti no kaotičnosti i vrevi suvremene metropole, pa priče Lukežića i Žica istodobno sadrže divljenje prema historiji te indignaciju i odbacivanje sadašnjosti koja ne nudi alteranativu. No, Žic, iako je riječ o piscu eruditu, s primarnom orijentacijom na povijesno, preskače granice tematske zadanosti te se okušava i u drugim oblicima proze, koji manje ili više čine jedinstvenu poetiku toga zanimljivog autora.

Davor Velnić nizanjem enciklopedijskih činjenica, esejiziranjem povijesnih, kulturnopovijesnih i civilizacijskih predložaka te njihovim spajanjem u postmodernistički patchwork želi doći do neke nedovoljno određene metafizičke zakonitosti koja govori o postojanju/supostojanju jednakovrijednih civilizacijskih pojava. Iako Velnić nije isključivo pisac kojeg obilježava povijesna tematika, ipak ona, dakle, povijest, postaje jedan od njegovih najjačih argumenata u artikulaciji, recimo to tako, filozofske tematike. Otoci, kako stvarni, tako i oni metaforički, polazište su iz kojega Velnić kreće na svoje putovanje; jer koliko god njegovo putovanje bilo stvarno, ono je uvijek istodobno sentimentalno traganje. Zato Velnić ne stvara složene likove; štoviše, u njegovim ponajboljim radovima likovi su isključeni, a u središtu je osobna autorova ideja, pa je po tome njegovo pismo slično borhesovskom pridavanju mističnih i metafizičkih značenja stvarima i pojavama, koje postaju stvarni nosioci radnje. Naime, za Velnićevu je prozu teško reći da je obilježava radnja; ona je prije promišljanje, koje, dakako, tek fingira filozofsku pozu, a zapravo riječ je o ocrtavanju duboko intuitivnog kruga vlastitog identiteta i intime.

Srećko Cuculić je riječki analogon onome što Zagreb pronalazi u, primjerice, Zvonimiru Milčecu, dakle, riječ je o piscu grada kojem je grad univerzalna pozornica, ali i osnovno određenje osobnog, svakodnevnog života. Cuculić je autor koji, osim u tematskom i smislu tehnika, u traganju nikada ne nalazi svoje pravo mjesto: on ekvilibrira između vezanosti za lokalno i provincijalno te moguće uronjenosti u središnju struju hrvatske književnosti, nikada se ne odredivši u tom pogledu. Tematski Cuculić balansira između egzistencijalnog iskušavanja i pokušaja intimne pobune u prvom romanu Pomirenja, preko poetike obiteljskih romana do naglašene erotske privlačnosti i dopadljivosti romana Fijumanka.

Žensko pismo i proza tjeskobe

Pa iako nije objavila ni roman niti knjigu pripovjedaka, Milka Šćulac također je zanimljiva pojava na riječkoj proznoj sceni. Ona propituje snagu ženskoga pisma u kontekstu muškoga svijeta; ona pokušava razraditi taj odnos od alegorijskog razmatranja, do čistih egzistencijalističkih priča o samoći i snatrenjima koja ništa ne rješavaju. Ipak, Milka Šćulac nije autorica koja će se zadovoljiti tek pukim kopiranjem fakture ženskog pisma. Ona često odlazi u eksperiment, a on je, vjerojatno, na tragu onoga što je zadano antagonizmom prema tradiciji ženskog pisma opterećena samim sobom, odnosno »ženskim preživljavanjem«, pa se iz toga, dakako, očituje i mladenački revolt.

Proza Sanjina Ivandića, a prije svega mislim na zbirku pripovijedaka Proljeće kada je ponovo otkrio život, proza je tjeskobe i htijenja da se izađe iz okvira kojima je zadan. Osjećaj uzaludnosti stalan je u Ivandića, a umjetnost, odnosno književnost, tek je način izlaska iz začaranoga kruga. Stil Sanjina Ivandića nepretenciozan je i duboko iskren, a njegova proza, osim što je literarizirana vizija samoće i traženja utočišta, autentičan je svjedok življenja u kojem se granice literarnosti, zbilje, samoispitivanja, ushita i razočaranja neprestano prelijevaju. Stoga je i tehnika njegova pisanja istodobno i roman, i esej, i poezija i literarizirana biografija. Proza Sanjina Ivandića zaražena je ženskim ispitivanjem okvira života, slikanjem duše i dubokom osjećajnošću. Ivandićevo je pismo, stoga, jedan od boljih primjera studije individualca u kontekstu urbane svakodnevice.

Romanom Intimna teorija romana Marina Čabrajac zapravo je ušla na velika vrata u hrvatsku romanesknu produkciju. Njezin roman izlazi iz okvira lakočitljiva štiva, uspostavivši dijalog s visokim dosezima prakse ženskog pisma, sveučilišnog romana i teorijski osviještena pisma ne bi li, na neki način, sintetizirala svoje profesionalne dosege i intimna ograničenja. Upravo na primjeru Marine Čabrajac, kao i na onima Milorada Stojevića ili Damira Miloša, vidi se koliko je fluidan pojam riječke proze: iako je po mjestu nastanka i mjestu življenja autora to riječka proza, ona svojim dosezima, bez obzira na kritička stajališta o tome, penetrira duboko u hrvatsku romanesknu/proznu maticu, ne ostavljajući nam mogućnost da je lociramo kao, primjerice, zagrebačku, riječku ili splitsku.

Pa ipak, unatoč raznovrsnosti poetika, generacijskih ideja i individualnih shvaćanja, zbog zadanosti naslova, svi oni spomenuti u ovom pisanju bit će svrstani u zajedničku ladicu riječke proze. Iako nema druge odrednice, osim geografske, koja bi govorila o nekoj prozi kao riječkoj ili neriječkoj, ona ipak ima specifičnost koja se može uočiti, a to je da se nikada nije uspjela stvoriti jedinstvena homogena bilo generacijska, bilo ideološka matrica, što, međutim, ne može umanjiti vrijednost rada individualaca.

Riječka proza osamdesetih i devedesetih nastala je u kontekstu postmodernih umjetničkih htijenja i tranzicije društva pa ona, kao takva, nosi brojna obilježja koja je dovode u vezu sa sličnim pojavama u Hrvatskoj i inozemstvu. Ona odražava stvarnu heterogenost poetika i demokratičan svjetonazor i stoga je jedan od autentičnih svjedoka nastanka nove književne generacije u Hrvatskoj, čiji će pripadnici, kad-tad, postati nositeljima književnog mainstreama u našoj zemlji. Konačno, onaj posljednji sud donijet će književna publika, kritika i povijest.

Milan Zagorac