Nepodnošljiva lakoća propadanja

Nepodnošljiva lakoća propadanja

Danas u Rijeci radi tek svaki četvrti ili peti stanovnik, a mnogi zarađuju radeći na crno, često i poslove na rubu zakonitosti. Kad govorimo o zakonitosti, samo jedan podatak — o broju otkrivenih i kažnjivih djela vezanih uz drogu — zastrašuje više od ikakvih socioloških traktata. Davne 1985. godine riječka je policija zabilježila 26 krivičnih djela vezanih uz drogu, a već 1995. godine ima ih gotovo trostruko više, 63, da bi 1999. godine taj broj dosegnuo strašna 432 krivično kažnjiva djela

Uzmimo malo pjesničke slobode i pokušajmo usporediti Rijeku potkraj 18. stoljeća s Rijekom na izmaku 20. stoljeća. Dvjestotinjak godina čine okvir za priču u kojoj će godine biti tek grubi okvir za usporedbu; usporedbu koja, nažalost, ide na štetu današnje Rijeke.

Oko 1787. mladi je Andrija Ljudevit Adamić kročio Rijekom svjestan svoga bogatstva i izvrsnih veza u Beču, gdje je završio trgovačku i vojnu akademiju, opravdano gledajući na život optimistički.

Istina, te je godine morao povući sve svoje i očeve veze u Beču i na dvoru kako bi oca Simeona Adamića izbavio iz zatvora, kamo je bio dospio zahvaljujući lažnu svjedočenju četrnaestero riječkih građana, koji su prisegnuli da je otac mu Simeon kopajući u Martinšćici našao golemo blago, koje nije predao državnom eraru. Na kraju se pokazalo da su Simeonovi radnici naišli na arheološke nalaze od kojih je bujna mašta zavidnih sugrađana preko noći stvorila golemo blago, prokazavši svoga sugrađanina sudu. Više je tome bio razlog što je i znao bolje od njih poslovati i stvarati bogatstvo nego to što bi i sami bili uvjereni da je on pokrao golemo zakopano blago ne prijavivši nalaz carskoj i kraljevskoj vlasti.

Vrijeme je to početka riječkog uspona, vremena u kojem je Rijeka neviđenom brzinom grabila u bolje sutra, vremena u kojem je grad na Rječini definitivno iskoračio izvan gradskih zidina i započeo se širiti i jačati bez obzira na režime, carstva, kraljevstva i države koje su se mijenjale tetošeći ili kažnjavajući — više ili manje — gradić na ušću Rječine.

Kada bi danas, na kraju 20. stoljeća, neki riječki, tek svršeni student, morao iz zatvora izvlačiti oca, čak i da je lažno optužen, teško da bi našao pravu vezu i kanal za takav potez, jer, zaboga, živimo u pravnoj državi, a pravda je spora, ali dostižna.

Bogati Adamić

No, isto je tako malo vjerojatno da bi takav student, iz bogate obitelji, uspješan, sa završena dva fakulteta, imao što tražiti u Rijeci. Takav bi mladac, kao što tužna praksa pokazuje, najvjerojatnije samouvjereno šetao ulicama Londona ili nekog američkog grada i tek bi u podsvijesti sanjario o gradu na Rječini, koji polako — možda čak i ne tako polako — ali sigurno tone u vlastiti glib bez perspektive i nade da će sutra biti bolje. U glavama tih mladića i djevojaka, koji su riječke ulice zamijenili ulicama europskih ili američkih gradova, roje se danas sasvim druge misli. Oni u Rijeci ne vide šanse za bolji život, oni su shvatili da se nešto dogodilo s gradom kojeg su tako voljeli, a koji danas sve teže prepoznaju kao svoj. Za taj ih grad još eventualno vezuju labave roditeljske veze, prijatelji iz djetinjstva i najranije mladosti i svijest da se u Rijeku uvijek mogu vratiti da dožive malo mira i pastoralnog ugođaja, tako rijetka (i tako skupa!) u velegradima gdje žive i rade.

Spominjani Adamić, čije ime danas u Rijeci nose jedna od središnjih gradskih ulica i jedna nikome potrebna izdavačka kuća, osnovana u trenutku optimističke slabosti i krive procjene budućeg gospodarskog razvoja dva stara komitetska pajdaša, dvadesetak godina nakon opisana događaja (intervencije na najvišem mjestu tadašnje K.u.K.) godišnje je radio s više od milijun franaka (ili oko četiristo tisuća forinti), dok je izgradnja čuvene ceste, Lujzijane, koštala oko milijun i pol forinti. Dakle, taj Adamić, Andrija Ljudevit, svojim je godišnjim prometom u tri i pol godine bio kadar financirati gradnju tako velebnog infrastrukturnog objekta kao što je Lujzijana.

Prema podacima Riječke trgovinske komore 1814. Adamić je, istina, najbogatiji trgovac i poduzetnik u Rijeci, ali ne i jedini. Uz njega tu je još dvadesetak ljudi koji su uspješnim poslovima i trgovinom osiguravali uzlet koji je Rijeka tih godina doživljavala. Ni potresi, ni ratovi, ni Kruna, ni svemoguće administracije, ni kuga ni kolera nisu mogli zaustaviti taj uzlet.

Gdje je Rijeka danas i može li danas neki novi Adamić — u liku jake kompanije ili niza tvrtki — preokrenuti padajući trend razvoja Rijeke i cijelog područja oko Rijeke? Podatak da je tijekom 1999. u Rijeci, prema podacima Instituta građevinarstva Hrvatske, ugrađeno tek pedesetak tisuća kubika betona dovoljno jasno govori o posvemašnjoj stagnaciji bilo kakve gradnje. Dodamo li tome da je više od polovice spomenutog betona ugrađeno u temelje i izgradnju Gucićeva Getroa, onda je tek jasno da se ništa ne događa u gradu na Rječini, jer ionako većina građana misli da je taj beton plaćen novcem uništenog Brodokomerca, pa je dojam o stagnaciji potpun, a perspektiva posve neizvjesna.

Trend rasta krivičnih djela

Imaginarni, a tako stvarni, mladić ili djevojka iz Rijeke koji su se školovali negdje u inozemstvu, ako imaju barem koju godinu više od dvadeset, učili su brojiti brojeći brodove na sidrištu riječke luke. Pamte Rijeku, iako možda malo maglovito, kao grad nezapamćenih ljetnih gužvi, kada su automobili desetak kilometara uz obalu prolazili za četrdesetak minuta u sretnijim trenucima, i frazu koju su im upumpavali u glavu od početka školovanja, kako je »Rijeka Jugoslavija u malom«, grad, uz Titovo Velenje, s najvećim brojem zaposlenih u odnosu na ukupni broj — na jednoga radno aktivna žitelja dolazi jedan uzdržavani, računajući i djecu u kolijevci.

Danas u Rijeci radi tek svaki četvrti ili peti stanovnik, a mnogi zarađuju radeći na crno, često i poslove na rubu zakonitosti. Kad govorimo o zakonitosti, samo jedan podatak — o broju otkrivenih i kažnjivih djela vezanih uz drogu — zastrašuje više od ikakvih socioloških traktata. Davne 1985. godine riječka je policija zabilježila 26 krivičnih djela vezanih uz drogu, a već 1995. godine ima ih gotovo trostruko više, 63, da bi 1999. godine taj broj dosegnuo strašna 432 krivično kažnjiva djela. Zna li se da je prosjek otkrivenih djela u odnosu na ono što ostaje nevidljivo i nedostupno ruci pravde barem 1:4, a neki tvrde i 1:10, onda su razmjeri pošasti koju droga uzima, naravno, pretežno među mladima — stravični.

Malo je onih koji se sjećaju vremena tzv. afere Agrokomerc i velike partijske konferencije u tadašnjem sušačkom neboderu, i prije toga i danas u Hrvatskom kulturnom domu, koja je trebala raščistiti s ljudima i posljedicama te onodobne velike namještaljke. Tom prigodom pisac ovih redaka je, govoreći o nepostojanju dugoročnog koncepta razvoja Rijeke, metaforički rekao kako će, ako se ne poduzme nešto ozbiljno, Rijeka postati Senj 21. stoljeća. I evo, 21. stoljeće je na pragu, udaljeno tek pedesetak dana, a Rijeka je već danas — s praznom lukom bez brodova i tereta, propalom brodarskom tvrtkom, besposlenim špediterima, uništenim metaloprerađivačkim kompleksom, razgrabljenim i upropaštenim velikim vanjskotrgovinskim tvrtkama, obezglavljenim građevinarskim sektorom, na rub preživljavanja dovedenim velikim prijevoznicima, da dalje ne nabrajamo — postala grad nepodnošljive lakoće propadanja.

Istina, politička nomenklatura sklona je krivce uvijek tražiti drugdje — u ratu i agresiji kojima smo bili izloženi, u neuspjeloj pretvorbi i pljački koja ju je pratila, u transformaciji sustava (iz socijalizma u kapitalizam) itd. — no ostaje i onaj dio krivnje koju je nemoguće izbjeći: vlastita odgovornost za tu nepodnošljivu lakoću propadanja. I drugi su imali agresiju, rat, pretvorbu, tranziciju... pa su se ipak snašli bolje od Rijeke. Nepopravljivi će optimisti dodati — da, ali Rijeka je namjerno bila marginalizirana kao crvena i kažnjavana od prošle vlasti. No, uvažimo li i dio toga, još ostaje nejasno kako je moglo toliko toga propasti šaptom i naočigled, čak i bez ozbiljnag pokušaja da se taj proces zaustavi, ali i da se ne stvori ništa novo.

Velike europske sjeverne luke teško će više dopustiti da dio tereta ode iz njihovih lučkih bazena i vrati se prema Rijeci. Ali, susjedni je Kopar u proteklih petnaestak godina povećao promet i dosegnuo riječke maksimume iz zlatnih godina. Podsjetimo: ni Kopar, kao ni Rijeka, nema dvotračne nizinske pruge; nema čak ni autocesta, iako je, istina, cestovna je povezanost bolja, ali tko je Rijeci kriv da u proteklih sto godina nije bila kadra napraviti ništa bolje od Lujzijane. Tek u proteklih tridesetak godina napravljeno je, računajući s autocestom Zagreb-Karlovac, šezdesetak kilometara autocesta i isto toliko, u novije vrijeme, brze ceste s perspektivom izgradnje autoceste.

Nedostatak vizije

U vrijeme kada se investiralo i kada je Rijeka bila poprište investicijske živosti (most Krk, tunel Učka, DINA, JANAF — da spomenemo samo najveće investicijske zahvate) moglo se financirati pedesetak kilometara prema Zagrebu i isto toliko prema Ljubljani i Trstu brze poluautoceste. Nedostajalo je vizije i odlučnosti, nedostajalo je jasne razvojne koncepcije.

Kao što je Karlo VI. davne 1719. dao Rijeci status slobodne luke, a Marija Terezija nakon punih pedeset godina područje slobodne luke proširila na područje cijelog grada, tako je i 1980-ih i 1990-ih, pa i ove milenijske 2000. trebalo imati odlučnosti i vizije i odrediti nove strateške pravce razvoja Rijeke. Bez takve vizije i odlučnosti Rijeka će nepovratno stagnirati, polagano umirati, postajati grad sa sve više ovisnika o drogi i o socijalnoj pomoći, koja služi postojećoj političkoj nomenklaturi kao opravdanje za vlastitu nemoć da pokrene nove proizvodno razvojne cikluse.

U takvoj Rijeci odgovarajuća je i nadgradnja, proizvodi duha sve su slabiji i slabiji. Riječka kultura sve je marginalnija snaga i u samom gradu i u Hrvatskoj, a o svijetu da više i ne govorimo. Nikada se Rijeka, kao izrazito trgovački i industrijski grad, nije odlikovala velikim kulturnim dosezima, ali je znala prepoznavati na osnovi novca i moći ono što je u svjetskim okvirima vrijedno i relevantno i to dovlačiti na obale Rječine, bez obzira da li se radilo o arhitektima koji su gradili kazalište, prepoznatljiva riječka zdanja ili lučka skladišta ili pak o glasovitom Carusu, koji je oduševljavao poklonike glazbe u teatru.

Jasno je onda zašto je tadašnja partijska vrhuška uspjela ugasiti jedinu ozbiljnu izdavačku kuću u tom dijelu Hrvatske (Otokar Keršovani), političkom osudom i postavljanjem podobnih, koji su morali paziti na ideološku čistoću. Podobne su naslijedili njima slični, koji se nisu mogli snaći u tržišnim uvjetima i koji su nakladnika svjetskog ugleda i tržišne orijentacije u vrijeme najjačeg samoupravnog socijalizma sveli na marginalnog lokalnog izdavača.

U vrijeme kada je bilo gotovo bogohulno spomenuti striptiz ili noćni život Rijeka je živjela raskošnije od mnogih europskih metropola — deseci noćnih barova, prvi striptiz u bivšoj Jugoslaviji, tisuće turista iz susjedne Italije i Austrije, ali i iz Njemačke i svih europskih zemalja, da ne govorimo o pohotnim pogledima članova azijatskih posada koji su stizali u riječku luku. Gosti su punili riječke lokale i donosili basnoslovne zarade, ali i rušili ideološke barijere i pretvarali Rijeku u svojevrsnu slobodnu luku komunizma na granici s demokratskim i slobodnim svijetom, pretvarajući je u svojevrstan izlog tog istog samoupravnog socijalizma prema kapitalizmu, ali i prema onom drugom socijalizmu. Je li Rijeka u to doba bila mjesto gdje su špijuni Istoka i Zapada razmjenjivali svoje informacije, obavljajući prljave poslove za svoje nalogodavce, teško je suditi bez relevantnih podataka. Ali, da je bilo i toga — bilo je!

Rijeka je luka — luka je Rijeka

No, poenta je na nečem drugom. Ako je rafinerija šećera osnovana u Rijeci sredinom 18. stoljeća već 1754. namirivala cijelu Carevinu šećerom i zapošljavala više od šesto industrijskih radnika (gotovo kao cijela tadašnja Hrvatska), ako se u vrijeme međuratno gotovo cjelokupna gospodarsko-lučka aktivnost preselila u tadašnji Sušak, ako se na valu socijalističke izgradnje uspijevalo kretati naprijed, istina po već davno zacrtanim obrascima (Rijeka je luka — luka je Rijeka), nije li bilo nužno početkom devedesetih naći nove pravce razvoja i ne zaustaviti kotač povijesnoga razvoja, nego mu dati novi poticaj i zamah.

Nažalost, taj je poticaj izostao. Država Rijeci, osim verbalne potpore da je glavna hrvatska luka, nije dala ništa. Snage u Rijeci u jalovu sukobu s centralnom vlašću nisu osmislile nove pravce razvoja, a rat i sve što uz njega ide, uz pretvorbu i tranziciju, dokrajčili su i ono malo kreativnoga što je u gradu postojalo.

Rezultat — više nego porazan. Perspektiva — više nego neizvjesna. Izlaz — više nego mučan i težak.

Rijeka još ima kapital — ima mlade ljude, ljude koji govore jezike, koji komuniciraju sa svijetom, koji imaju volje učiti, koji su u svijetu nešto postigli, ljude koji imaju i određene veze u svijetu, ali i ljude u Rijeci koji neiskorišteni čekaju posao koji neće dočekati. Taj uspavani potencijal treba razbuditi i potaknuti. Grad treba godišnje u mlade ljude uložiti barem desetak milijuna njemačkih maraka, poslati ih u svijet, da uče, da traže ljude i kapital koji će ponovno pohrliti u Rijeku, iskoristiti svoje zaleđe s pet milijuna četvornih metara infrastrukturno opremljene industrijske zone i pretvoriti Rijeku u veliko radilište kompanija iz cijeloga svijeta. Rijeka treba postati prirodno mjesto u koje će dolaziti proizvodi koje treba u Rijeci dovršiti i plasirati na gladna tržišta bivših socijalističkih zemalja Srednje i Istočne Europe, ne zanemarujući ni razvijenu Zapadnu Europu.

Neki od rođenih stanovnika ovoga grada u kontaktu su s najutjecajnijim ljudima svijeta (Bill Gates) i ne bi trebalo mnogo da se Rijeka pretvori u moderni softverski centar u kojem će tisuće mladih naći posao. Treba imati viziju i odlučnost da se tako nešto napravi. I isto tako mora biti jasno — ako se to ne napravi, osuđeni smo na propast, koju ovdje eufemistički nazivamo nepodnošljivom lakoćom propadanja.

A naša riječka, primorska prepucavanja, podmetanja, zavist, ljudsku zlobu i pakost, logiku neka susjedu krepa krava, pa makar krepala i moja, treba ostaviti onima koje ne zanima budućnost ni prosperitet, koji ne brinu o sudbini vlastite djece, kao što ih nije briga ni za vlastitu sudbinu, jer takvi Rijeci ne trebaju, takvi nude tek polagano umiranje umjesto kozmopolitskog življenja na obalama najljepšeg zaljeva Jadrana.

O sposobnosti današnjih generacija da naprave taj iskorak i krenu odlučno i s vizijom u 21. stoljeće ovisi da li ćemo postojati ili ne. Jer Rijeka može postati i arheološko naselje gdje neće trebati kopati. Turisti i znatiželjnici šetat će pustim ulicama, koje neće biti pokrivene debelim slojem pepela kao Pompeji, ali će ih gušiti nepodnošljiva mučnina optužujuće šutnje onih koji su dopustili da grad olako propadne i izumre.

To se valjda neće dogoditi.

Franjo Butorac