Mlečani na oprezu — pojavila se Rijeka

Mlečani na oprezu — pojavila se Rijeka

Kako Edrisiju svakako treba vjerovati, jer je vrlo vjerodostojan, iz njegova izvješća proizlazi da je na području sjevernoga Jadrana došlo do velikih promjena, odnosno da se hrvatska granica povukla od Brseča na Rječinu, da je Hrvatska izgubila današnju tzv. Liburniju i da je u tim previranjima nestao prastari antički grad Tarsatica. I ne samo da je došlo do te velike promjene, nego je ta promjena bila nevjerojatno dugovječna: tzv. Liburnija od Rječine na zapad ostala je otrgnuta od matice zemlje više od 830 godina!

Na području današnjega riječkoga Starog grada nalazila se u vrijeme rimskoga osvajanja naših krajeva razmjerno mala gradska općina Tarsatica. Naseljena domorodačkim stanovništvom ona je plaćala rimskom osvajaču porez na uporabu zemljišta, ali je ubrzo, već u drugoj polovici 1. stoljeća n. e., postala tzv. latinski municipij, gradska općina organizirana na rimski način s pravom da njezini dužnosnici nakon jednogodišnje službe steknu rimsko građansko pravo. Time je otpočeo polagani postupni proces romanizacije.

Tarsatica i njezino područje pripadali su rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je na zapadu počinjala kod Plomina. Nema uvjerljivih dokaza da bi Tarsatica, makar i privremeno bila pripojena Italiji.

Kao razmjerno malo ribarsko-trgovačko-obrtničko središte Tarsatica je živjela prilično mirno sve do prije kraja 4. stoljeća, kada je zahvaćena burnim događajima prodora Zapadnih Gota (Vizigota) na Balkan i dalje na zapad. Vizigoti su pljačkali sve do Julijskih Alpa i uništavali neutvrđena naselja. Tako je u to doba uništen grad Stridon na granici Panonije i Dalmacije, rodno mjesto sv. Jeronima. Zbog te opasnosti dolazi do velikog preokreta u životu Tarsatike. Ona postaje moćna utvrda, snažno vojno središte, jedno od središta golemih fortifikacijskih radova kojima se štitilo prilaze Italiji. Do danas je djelomično sačuvan rimski zid, koji počinje upravo kod Tarsatike i vodi na sjever preko Grobničkoga polja.

Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem i u doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, koju je tek sredinom 6. stoljeća uništio rimsko-bizantski car Justinijan. Za vrijeme Ostrogota Tarsatica je bila glavni grad šireg područja Liburnije, koja se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis.

Hrvatska država do Brseča

Ali, Justinijanovo oživljavanje rimsko-bizantske vlasti trajalo je vrlo kratko. Odmah nakon njegove smrti (565) iz Panonije prodiru preko današnje Slovenije Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu.

Za Langobardima dolaze na naše područje Avari i Slaveni. Jedan od smjerova kojima su se oni kretali bio je rimska cesta koja je do Senja preko Tarsatike vodila jednim krakom prema današnjem Trstu, a drugim preko Učke u Istru. Konačno se granica ustalila na obroncima Učke, tako da su se hrvatska područja prostirala istočno od Učke, dok je zapadno od nje vladao Bizant, sve dok nije koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije srušio langobardsku, a onda avarsku državu i osvojio Istru.

Sve to vrijeme o Tarsatici vlada grobna šutnja. Nakon one već spomenute vijesti o tarsatičkoj Liburniji (Liburnia Tarsaticensis) iz prve polovice 6. stoljeća nema nijedne izravne ili neizravne vijesti sve do franačkog osvajanja. Tek za godinu 799. vrela javljaju da je visoki franački dužnosnik, vojvoda Erik, izgubio život »u povodu zasjede stanovnika obalnoga grada Tarsatike«. Tarsatica, kao obalni grad, postoji, dakle, još koncem 8. stoljeća. U 9. i 10. stoljeću nastavlja se neobična šutnja o Tarsatici. Jedino što se zna jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala »do grada Labina«.

Na svu sreću, postoji u izvorniku sačuvana vijest iz isprave datirane s 996. godinom, po kojoj njemački car Oton III. podjeljuje akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, među njima »trsaćansku biskupiju« (episcopatum Tarsaticensem). Ta je vijest toliko čudna, da bismo sigurno posumnjali na krivotvorinu da se ta isprava nije sačuvala u izvorniku u Udinama. Naime, posve je sigurno da je područje istočno od Učke, uključujući, dakako, i Tarsatiku, u to doba, pa još i mnogo kasnije, pripadalo hrvatskoj državi. Kako je, dakle, mogao car Oton III. podijeliti akvilejskoj partrijaršiji biskupiju, koja ne pripada njegovoj državi — a da stvar bude još misterioznija, »trsaćanske biskupije« nije bilo ni prije ni kasnije! Pa ipak, stvar nije tako nejasna kao što se to na prvi pogled čini. Naime, očito je da je Oton III. tom ispravom nagovijestio program budućega njemačkog osvajanja. Car Oton III. kaže po prilici ovo: kada jednom u budućnosti dođe do njemačkog osvajanja hrvatskih krajeva, osnovat će se »trsaćanska biskupija«. Ali, vijest je za nas od velikog značenja. Naime, iz nje se vidi da još 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Dakle, 996. situacija je bila ovakva: hrvatska država prostirala se od Brseča, a »obalni grad Tarsatica«, postojao je unutar njezinih granica.

Na žalost, i tu se opet moramo potužiti na šutnju vrela. Niotkuda nikakve vijesti o ovome dijelu Hrvatske u razdoblju koje neposredno slijedi. Jedino što možemo sigurno tvrditi jest da još ni u drugoj polovici 11. stoljeća nije došlo do promjene hrvatske granice: ona još ide duž Učke i Ćićarije, tako da je današnja tzv. Liburnija (današnja Opatija i južnije od nje) još u sklopu Hrvatske. Isto vrijedi i za godinu 1102, kako to proizlazi iz oporuke Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, koji raspolaže mnogim mjestima u Istri od Buzeta do Boljuna, Vranje i Letaja, ali ne spominje nijedno mjesto s istočne strane Učke.

Utvrda na Trsatu

No, arapski geograf Edrisi, pišući na vrlo pouzdan način o našim krajevima sredinom 12. stoljeća, donosi vijest od velikog značenja za Tarsatiku. Naime, on piše da je Lovran posljednje mjesto koje duž istarske obale pripada akvilejskom patrijarhu, a da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Edrisiju nema naselja. Nakon toga on podrobno opisuje Dalmaciju kao dio Hrvatske, sve do Dubrovnika, koji je po njemu posljednji grad Hrvatske.

Kako Edrisiju svakako treba vjerovati, jer je vrlo vjerodostojan, iz njegova izvješća proizlazi da je na području sjevernoga Jadrana došlo do velikih promjena, odnosno da se hrvatska granica povukla od Brseča na Rječinu, da je Hrvatska izgubila današnju tzv. Liburniju i da je u tim previranjima nestao prastari antički grad Tarsatica. I ne samo da je došlo do te velike promjene, nego je ta promjena bila nevjerojatno dugovječna: tzv. Liburnija od Rječine na zapad ostala je otrgnuta od matice zemlje više od 830 godina!

Kada se dogodila ta velika promjena? Prema podrobnim analizama, koje sam proveo na drugom mjestu, proizlazi da su nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom, ali da im to nije uspjelo — osim što su Mleci osvojili cresko otočje i još ponešto, a da je njemačko carstvo osvojilo kopneni dio do Rječine. Stanovništvo prastaroga grada Tarsatike povuklo se na istočnu obalu Rječine i sagradilo utvrdu na brdu Trsat, na koji su prenijeli ime svojega nedalekog napuštenog grada Tarsatica. Utvrda na Trsatu čuvala je ubuduće novu hrvatsku granicu na Rječini.

Razrušena Tarsatica prestala je postojati kao grad i u njoj su se nastanile tek poneke ribarske, stočarske i poljodjelačke obitelji.

I onda odjednom potkraj 13. stoljeća, na mjestu opustjele Tarsatike diže se novi grad, Reka, Flumen, kao razmjeno važno trgovište. Mletačke vijesti govore 1281. o Rijeci kao vrlo neugodnu trgovačkom suparniku i navode da su »za nas Riječani neprijatelji«. Do toga je došlo jačanjem trgovine s Kranjskom, jer je upravo 1288. osnovana mitnica na Rupi na današnjoj hrvatsko-slovenskoj granici, na kojoj su grofovi Gorički ubirali znatne prihode od carine.

Od tog vremena novi se grad na Rječini pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume postupno razvija i jača sve do danas. Njegovo je stanovništvo bilo stalno potpuno hrvatsko pa je još sredinom 19. stoljeća ono imalo oko 90 posto Hrvata, a tek oko 10 posto Talijana, Nijemaca i drugih narodnosti.

Lujo Margetić