Maruni, mostovi & krupna sačma

Maruni, mostovi & krupna sačma

1.

Kad je prije nekoliko godina jedan moj rođak iz Amerike, ponesen nacionalno-turističkim, ali više građevinsko-ekonomskim duhom odlučio kupiti teren iznad Opatije i tamo izgraditi, isprva vikendicu, a poslije, bome, veliku kuću s apartmanima za prodaju, mene je kao studenta i besposličara općeg tipa zapala svečana i odgovorna dužnost da budem vozač tog našeg ujca Jose, koji je, svoj sivi kad'laaak ostavio u Kaliforniji, pravdajući se svima meni groznom rečenicom »to je privelik auto za tako malu zemlju Rvacku«. I tako smo ujac Joso, moj žuti jugo i ja prokrstarili čitavo opatijsko-lovransko zaleđe u potrazi za pogodnim terenom, on je onako sumnjičav i lukav oklijevao, ali je bez obzira na sve pod pazuhom nosio svoju smeđu torbicu, za koju se, poslije sam to saznao, ispostavilo da je puna zelenih dolara u sitnim apoenima. I onda smo osvanuli u Lignju, malenom selu iznad Lovrana. On je jednostavno došao na parcelu i rekao: »Ovo je dobro, moš vidit more, otoke i Krčki most. Ovo ću kupit'.« Razmišljao sam zašto Krčki most, nije mi bilo jasno kako je taj betonski luk zadobio toliku važnost i bio jedan od razloga kupnje tog zemljišta. »Po noći lipo svitli, to je najs i u Kaliforniji ima isto mostova.« Aha. Da, teren je još trebalo samo platiti, vlasnice su bile dvije sestre, neudate gospođe u ranim šezdesetim, koje su govorile čakavskim, za mog ujca Josu potpuno nerazumljivim jezikom. Međutim on nije previše pričao, a još manje ih je slušao, izvadio je onu svoju smeđu torbicu i stavio na stol hrpu zelene, papirnate strategije. »Nema onog na svitu ko nije strvan na dolare«, šapnuo mi je, a potom je dva puta bezobrazno srušio ionako nisku cijenu.

Gradnja je mogla početi, i nedugo zatim stajali smo u šumici i s mladim yuppi-arhitektom razgovarali o razmještaju soba i kupaonica, čak i o poziciji satelitske antene, jer ujac Joso kao pravi Amer nije htio propustiti neke svoje omiljene kanale, osobito onaj odurni Sports&Religion. »Ima jedan problem«, rekao je yuupi.

»Koji?« rekli smo mi.

»Vidite ovo ovdje su maruni, ova dva stabalca, tu se ne smije graditi, morat ćemo kuću isplanirati u onom tamo kutu«, pokazao je rukom na kraj zemljišta. »A 'eli, a zašto molin te kad san ja sve lipo platija i bija kod lojera i na općini, i di sve nisan bija, pa ja san u Kaliforni gradija kuće u močvari i nikom ništa, a sad tu dvi grane i ne smin gradit, ja to ne razumin, a što mi je bilo da dolazin, da se vraćan, a što mi je bilo srce, srce eto što«, gledao me ganut i obuzet zavičajnom nostalgijom, premda je tada prvi put u životu uopće bio na Kvarneru.

»To su zaštićene šume i ne smije se graditi, znate to je dio ovog kraja, ljudi ih beru oduvijek, postoje čak i nekakve fešte marunade gdje se spravljaju slastice i ljudi se druže, to je običaj.«

»Ajde dobro, rekao je razočarano ujac, ali već sad vidin da ništa od mosta, most se neće vidit, razumiš li.«

»Vidit će se more, a most — danas je, sutra nije, rat ili potres i eto«, bulaznio sam na samoj granici smijeha. Ovog sam listopada opet bio u Lignju. Kuća je narančaste boje i ima prozore od plastike, uvoz iz Amerike. Ujac Joso je u San Pedru i rijetko dolazi, u toj golemoj, kičastoj kući nitko ne živi, i nitko previše ne pati zbog uskraćena pogleda na most. A one dvije kontroverzne mladice koje su tako samoživo nikle na sredini građevinskog zemljišta postale su dva lijepa stabla maruna.

I rađaju svake godine.

2.

Ja bih se sad nečega trebao sjetiti, ali s mojim sjećanjem je uvijek problem to što zapamtim samo atmosfere, rijetko stvarne događaje, imena, prostore. Tako je i s ovom bizarnom pričicom. U listopadu je, ovdje u Opatiji, Lovranu i po obroncima Učke običaj skupljati marune, ta lijepa aktivnost natjera mnoge zadrte konformiste iz njihovih riječkih stanova ravno u šumu, s košaricama, poneki čak s nekakvim grabljicama i štapovima.

Prije nekoliko godina jedna je obična riječka obitelj sjela u svoj stojadin i otputila se u šumu, po marune. Bila je nedjelja, dosadna, nogometni dan i majka obitelji je nakon uporna nagovaranja uspjela pokrenuti svog supruga, inkasatora u komunalnom poduzeću, sačekala Petru da se vrati s mise i nedugo zatim košarica se već veselo punila, maruni su poskakivali, a vjetar je šumio s mora ravno u šarene krošnje. Šuma je prostrana i čovjek lako krene na bilo koju stranu, jer nismo se došli orijentirati po mahovini, došli smo nabrati malo maruna, protegnuti noge i nadisati se... Odjednom je iz te iste blagonaklone i nevine šume netko počeo vikati i prijetiti našoj posve regularnoj obitelji.

»To je moja šuma, lopovi, kradete moje marune, lopovi...«

A kasnije je i zapucao, u pitanju je bila krupna sačma, za medvjede. Otac obitelji, inače inkasator u komunalnom poduzeću, pao je pogođen na suho lišće i skotrljao se nekoliko metara niže, na vlažni mirisni humus. Kasnije je ta stvar postala medicinski i novinski slučaj. Maruni nisu bili baš slatki te godine, to se dosad nikad nije dogodilo, od utjelovljenja stare sakupljačke prirode koja je zbog svoje lijepe intuitivne slobode pristajala u listopad kao tetovirana sirena na mornarsku podlakticu do praska shutguna očigledno je vrlo malena udaljenost. Ponekad osjećam strah jer mi sve to skupa izgleda kao teška i komplicirana paradigma života samog.

I nije mi bilo lako taj dan otići u »Quorum«, premda sam morao. Moj prijatelj Medo tamo redovito u ponoć zavrti Šal od svile, ja se nježno zaljuljam, da Ena »ja sam bio pogrešan, kad sam ti stavio ruku na dlan«, ali ako ostanemo ovdje još samo pet minuta, mislim da će biti posve moguće povjerovati u sve moje izmišljene priče. I da ćemo se poslije u mom bijelom polu odvesti u šumu, na mjesto gdje je prije samo nekoliko sati jedan čovjek pucao na drugog radi šake maruna. Zapuhat će nekakav vjetar, i po parkiranom automobilu zalupat će plodovi koji padaju, ali nama će biti svejedno, jer ćemo, siguran sam, panično i žmireći već razmjenjivati usne.

I ja stvarno neću imati pojma kakva je to sad sačma u pitanju.

Ivica Prtenjača