Lice svetoga Leopolda

Lice svetoga Leopolda

Po povratku s krvave izložbe, nakon što je upalio stolnu svjetiljku u unajmljenom stanu, zapalio je cigaretu i natočio piće. Kroz prozor, s bijelih kvadrata od snijega među sivim ulicama uvečer, isprekidana žutim svjetlostima u prolazu, gledala ga je kao i uvijek njegova situacija. Trogodišnji boravak u civiliziranom svijetu, bijeg u Rimsko Carstvo ili Babilon — iz balkanskoga kotla koji oni tamo sveudilj krste riječju koju su svi ugledni filozofi već demantirali: domovina. Od žestine pića zatitrali su mu nervni završeci u grlu, svikli na mediteranska vina. Zaboravivši načas snijeg što ovdje miriše po benzinu pod vedrim, praznim nebom, izvadio je iz ladice u radnom stolu prezrenu knjigu iz svog puberteta — životopis svetog Leopolda Bogdana Mandića. Majka ju je bila kupila za sebe da je čita prije spavanja.

Muka svetog Leopolda bila je dječaku od petnaest godina glavni argument protiv pobožnosti njegove majke. Taj Bogdan Mandić trebao je psihijatra! Pa tu se radilo o čistom kompleksu inferiornosti! Prisjetio se sad, kao odrasli stranac, svojih frojdovskih avantura iz mladosti, s dobroćudnim smiješkom učitelja. Pred njim je stajao nadobudni mladić od sedamnaest godina, kojeg valja pustiti da otkrije divotu svoje neozbiljnosti jednog dana. On je bio taj mladić. Ali njega su ozbiljno shvaćali od samog početka, kudili ga, šamarali katkad, i on se »vrtio kao poludjela mašina godinama« smrtno ozbiljan kao malo dijete, i njegova su pitanja nedužnim ljudima nanosila bol. Mladić je kročio prema svjetlosti neprikladno odjeven u kostim malog inkvizitora. I sad, odrastao u prešućenoj žudnji, gledao je pred sobom životopis Bogdana Mandića.

Kao da je polako shvaćao zabludu svoje nemilosrdne ljubavi.

Pomislio je na divni američki svijet u kojem živi, svijet za kojim je čeznuo kao dečko. Sloboda mišljenja, otkvačeni umjetnici što se skidaju goli, svetogrdni filmovi. Napokon, biti ono što čovjek oduvijek jest, bez seoskih učitelja iznad sebe, bez župnika i nedjeljne mise, bez razmirica navečer za kuhinjskim stolom! Pa ipak, izložba s koje se upravo vratio nije mu se svidjela. Umjetnik, premazan tekućim puderom, rezao je žile pred publikom i krvario, a pošto su bolničari začepili te rane poganskog mučenika, valjao se u kaljuži svoje krvi, bijeli okaljani klaun.

Ne što bi osjećao gađenje, daleko od toga. Ta specijalizirao je on književnost zla, od markiza de Sadea nadalje. Ne, njega je boljelo to što s onim krvavim klaunom, koji »preispituje metafizičke granice tijela« kako se izvolio izraziti više-manje dobronamjerni komentator na izložbi, on — dekadentno dijete jedne mladenačke pobune — s tim napudranim licem prepredena glumca ne bi imao o čemu pričati, da su se kojim slučajem negdje sreli, možda sad uz upaljenu lampu za stolom uvečer. Ponajmanje o ljepoti, što mu je toliko značila, ili pak (naivne li pomisli) o čovječnosti. I sama njegova ljubav prema bizarnom i provokativnom, u ovom Babilonu gdje je iznimka pravilo, izgubila je draž večernjih šetnji selom uz sumnjive ljude. On sad gleda oko sebe raspadanje jednog starog svijeta, u dekadenciji vreve u metrou, u povorkama golih sodomita, u snimkama penetracije 150 x 200 na Biennalu, u razbijanju klavira sjekirama na četveroručnom koncertu nedavno izvedenom na Akademiji. Svi su ga ti rituali u početku i opijali, dok nije vidio kako krvavi klaunovi u jednoj ruci drže Freuda, a credit card u drugoj ruci, i znaju savršeno o čemu je tu riječ.

Doista, krv ima smisla jedino ljubimo li predano onog Boga kojeg žarko mrzimo.

Srknuo je još jedan gutljaj. Cigareta je bila zamrla na rubu pepeljare s Mickeyjem Mouseom (baš kao da mu je žar tog zabranjenog voća ugodno oprljio njuškicu) te je zapalio novu. Koliko je malo potrebno da u čovjeku ubije svaku želju za samoubojstvom! Ni sav strah od Božje kazne ne bi ovako dobro djelovao na nj — kao strah od banalnosti. I tek sad, kad se suočio s neshvaćanjem s kojim ga uljudno promatraju ovi posljednji ljudi u Babilonu (kao što ga gleda mali Mickey Mouse nasmiješen na pepeljari), tek je sad razumio život svetog Leopolda. Taj se čovječuljak trapio da ugodi svom Bogu, njegova najveća radost bila je njegova najveća bol. Zapitao se, gotovo spontano: A ja? Jesam li ja sretan? I palo mu je na pamet da on zapravo ne vjeruje u bol.

Bol je, u njegovim predavanjima koja je držao pred američkim studentima kao gostujući profesor na uglednom (i pomodnom) fakultetu, uvijek bila nešto poput muzejskog eksponata, koji u dokonom građaninu izazivlje manje sumnjičavost no zavist. Kad bi se susreo s njezinim brujanjem na fotografijama plemenskih rituala, sakaćenja i pribijanja na križ, divljenje je prerastalo katkad i u fascinaciju. A kao dečko ušteđenim novcem bi platio ulaznicu da vidi predstave sa čudovišnim ljubavima. Pa ipak ga večerašnja egzibicija nije radovala: on odbija uživati u cirkuskoj točki američkog mangupa, koji si reže žile za novac kao klaun! Jer, ni ovaj sveti Leopold tu na naslovnoj stranici, taj Bogdan Mandić koji je možda isto bio čovjek i posumnjao jednom u životu, nije krvario za šaku dolara. Njegova je duša krvarila za onu radost koja lomi kosti, onu radost za koju on, moderni umnik, više nije sposoban — on, skeptik tužna lika. Tad je zapravo shvatio. I pitao se: kako se vratiti u mirna predvečerja na crnim vodama Sredozemlja? Kako se vratiti na crvenu zemlju koju je za studijskog putovanja s kolegama ugledao iz autobusa kako leži tamo stoljećima? Kako opet prošetati lungomare? I otpiti gutljaj mediteranskog vina uvečer pod bršljanom u dvorišću, iz grubih seljačkih čaša od debelog stakla, kao nekoć. Kad li je to bilo? Jer od one mokre, domaće crvenice oblikovali su slavenski bogovi i njegovu čežnju. Da — on se mora vratiti. Natrag na tu crvenu zemlju po kojoj su hodila slavenska božanstva, tamo gdje još nije sasvim pogašena žerava što je ostala za njima. Tamo gdje će domaćica iskrivljenih žutih zubi sići u konobu po krčag mediteranskog vina.

Ugasio je cigaretu na nijemim ustima Mickey Mousea i pogledom pretražio sobu. On mora otići iz ove izmišljene Amerike. On se mora vratiti, rasipni sin koji se, umjesto da se pokaje, na kraju razočarao. Vratiti se mora u toplu maternicu koju je jednom, ne tako davno (a čini se čitav jedan život) odmjerio s prezirom. Što da ponese? Svoje misli, svoje ugojeno dekadentno tijelo? I što je uopće ostalo od onog dječaka koji je svojim pitanjima nanosio bol?

Tad mu se pogled spustio na knjigu zaboravljenu na stolu, kao u mladosti kad bi ostala za njim, prezrena, u vrtu. Položio je ruku na lice svetog Leopolda. I osjetio zemlju pod prstima, toplu, i kao da su neke naborane staračke ruke očinski stisnule njegovu šaku, i bilo mu je kao da u njemu buja staromodno neko, divno prijateljstvo.

Roman Karlović