Ključan je timski rad

Ključan je timski rad

Problem je nacionalnih kazališta kako umjetnički i organizacijski koordinirati četiri ili čak pet umjetničkih jedinica. Mislim da ne treba slijediti postojeću strukturu austro-ugarske ustrojbene cjeline. Zalažem se za kolektivni, timski rad cijelog kazališta, gdje se svakodnevnim radom, druženjem, razmjenom mišljenja i iskustava pronalaze najlakši mogući putovi u realizaciji osmišljenoga programa

Prije dolaska na čelo riječkoga HNK u lipnju prošle godine bili ste gotovo sedam godina vrlo uspješan ravnatelj Gradskog kazališta lutaka. Kakva su vaša iskustva prelaska u veliko nacionalno kazalište?

— Relativan je pojam što je veliko, a što malo. Problemi s kojima sam se susretao u Gradskom kazalištu lutaka istovjetni su problemima svakog kazališta. Posao koji sada obavljam samo je kvantitativno zahtjevniji od prijašnjega posla.

Riječki je HNK već više od godinu dana bez umjetničkih ravnatelja Hrvatske drame i Opere. Je li to vaša trajna politika ili u dogledno vrijeme namjeravate okupiti oko sebe tim umjetničkih i operativnih ravnatelja?

— Moj program za sljedeće četiri godine uključuje i kvalitativni pomak u organizaciji rada riječkoga HNK. Nastojim postojeću ourizaciju svesti na najmanju moguću mjeru. Ako postoji strogo omeđeno postojanje umjetničkih jedinica i njihovih ravnatelja, onda to podrazumijeva postojeći ourizacijski sustav funkcioniranja. Problem je nacionalnih kazališta kako umjetnički i organizacijski koordinirati četiri ili čak pet umjetničkih jedinica. Mislim da ne treba slijediti postojeću strukturu austro-ugarske ustrojbene cjeline. Zalažem se za kolektivni, timski rad cijelog kazališta, gdje se svakodnevnim radom, druženjem, razmjenom mišljenja i iskustava pronalaze najlakši mogući putovi u realizaciji osmišljenoga programa. U tom slučaju nisu potrebni ravnatelji s dužnostima kakve su prije imali, a koje su se odnosile isključivo na brigu za vlastiti program i proračun, bez zanimanja za rad drugih jedinica. Dakako, potrebni su svojevrsni koordinatori određene umjetničke jedinice. U Hrvatskoj drami ove sezone tu su ulogu preuzeli kućni redatelj Zlatko Sviben i dramaturginja Magdalena Lupi. Sličan sustav timskoga rada pokušavam realizirati i u Operi, u kojoj su rukovodeće ličnosti šef dirigent Miroslav Homen, dirigentica Nada Matošević i u njezinu operativnom dijelu gospođa Margherita Gilić. Dakle, svi ti ljudi rade timski, a nevažno je hoće li se netko od njih zvati ravnatelj, koordinator ili nekako drukčije.

Ideja usmjeravanja repertoara riječkoga HNK, osobito u Hrvatskoj drami, na dvije temeljne odrednice — Milenij Europe (dramski i glazbeni rezime epoha) i Stoljeće grada (likovi iz Rijeke i sa Sušaka) svakako je jedna od najosmišljenijih u ovogodišnjoj sezoni hrvatskih kazališta. Osim toga, repertoar riječkoga HNK osmišljen je za sljedeće dvije sezone, što je presedan u našim kazalištima. Možete li mi reći nešto više o spomenutoj repertoarnoj politici?

— Svako kazalište treba pronaći osnovu repertoarnog identiteta u sredini u kojoj djeluje. Ali, repertoar dolazi do punoga smisla jedino ako se unaprijed planira. Sve je povezano. To je sustav spojenih posuda, napose u ovako velikom kazalištu. Bilo gdje da se probije kapilara, da iskrsne nešto neplanirano, mora se ili ugraditi premosnica ili promijeniti cijela cijev, ali ne smije doći do curenja tekućine izvan sustava. Ukoliko imam unaprijed isplaniran repertoar, onda znam što mi je sada činiti, kako se logistički pripremiti za njegovo ostvarenje.

Ove je sezone u repertoaru Hrvatske drame ostvaren bitan pomak od prošlogodišnje dominacije laganih komedijica na zahtjevniji koncept intelektualnijeg naboja. Osim toga, u Rijeku prvi put dolaze neki od mladih redatelja. Jesu li to naznake da se riječki HNK ponovno otvara prema eksperimentalnijem, istraživačkom radu?

— Apsolutno. Iako se ne bih složio da je prošla sezona bila obilježena isključivo laganim komedijama. Nemojmo zaboraviti da smo praizveli Veliku Tildu Ivana Vidića i obnovili Tauferovo Kraljevo. Kad sam preuzeo funkciju intendanta, jedina živa predstava koja se bez problema mogla vratiti na repertoar bili su Duhi. U vrlo kratku razdoblju pokušao sam vratiti što veći broj naslova. Krenuti od osnovnoga, temeljnog repertoara. Prošla sezona bila je nasipanje poroznog terena, na kojem ove sezone počinjemo graditi nove temelje. Sad se možemo upustiti i u eksperimentalniji tip kazališta, kao što je plesno-verbalni projekt Katje Šimunić Čitajte Kamova. Takvi su projekti uvijek rizični, ne znamo kako će proći kod publike, i zato se oni mogu raditi samo kad je već uspostavljen osnovni repertoar. Isto je stanje u Operi. Najprije smo trebali vratiti iz fundusa sve moguće glazbene produkcije. Sad, kad postoji čvrsti klasični repertoar: Trubadur, Traviata, Rigoletto... možemo razmišljati i o zahtjevnijim projektima.

Veliki je problem riječkoga HNK nedostatak mladih ljudi u ansamblima. Kako namjeravate riješiti taj problem?

— Ništa se ne može poduzeti dok se ne riješe ključne stvari, a nadam se da će to biti uskoro. Mislim na promjenu zakona o nacionalnim kazalištima, ponajprije na sustav njihova financiranja. Iluzorno je očekivati da će mladi glumci doći iz Zagreba u Rijeku na manju plaću nego što je mogu dobiti u bilo kojem zagrebačkom kazalištu. Ono što je dobro u sadašnjem zakonu jest da nije bitno tko ti je na mirovinskom ili zdravstvenom osiguranju, nego koliko ljudi imaš na projektu. Mi smo sada također prihvatili taj sustav. Okupljanje ekipe oko projekta preduvjet je koji se može postići tako da se angažiraju pojedinci za određene potrebe. Cijele prošle sezone pratili smo tko stasa na ADU, imamo informacije o mladim glumcima, redateljima, ali i kostimografima, scenografima... Isto tako, u Operi angažiramo naše mlade pjevače koji su pred završetkom muzičke akademije, dajemo im sve više prostora i sigurno će u dogledno vrijeme neki od njih postati nositelji repertoara.

Čini mi se da se slažete s postojećim zakonom o kazalištima koji predviđa stalna raspisivanja audicija i angažmane na ne više od dvije godine. Vidite li mogućnost njegova konkretnog provođenja u bližoj budućnosti?

— Smatram da je taj zakon jedini mogući način promišljanja kazališta. Problem je u tome što podzakonska regulativa koja omogućuje određenu socijalnu sigurnost svima koji se vezuju uz ugovore o radu na određeno vrijeme nije bila dobro riješena. Ali ako se ti podzakonski akti reguliraju i usklade sa zakonima o kazalištima, o radnim odnosima, mirovinskom, zdravstvenom... onda je to najbolji mogući sustav funkcioniranja kazališta i korak Europi. Mislim da bi to uskoro moglo profunkcionirati i u praksi jer su u tijeku izmjene i dopune zakona o kazalištima, koje će svakako donijeti konkretniju definiranost i mogućnost primjene u praksi.

Kao ravnatelj Gradskog kazališta lutaka ostvarili ste važna međunarodna gostovanja. Riječko je kazalište prije tri godine s Plastičnim kamelijama gostovalo na međunarodnom festivalu u Caracasu. Imate li kakvih planova i za buduća gostovanja ili suradnje takvih razmjera?

— Sigurno da imamo planova, ali oni se ne mogu realizirati ako ne postoji kritična masa dobrog repertoara. Nikad nisam razmišljao da kazalište koje vodim treba raditi festivalske predstave, a pritom zaboraviti na domaću publiku. Moja je ideja da se stvori sustav koncentričnih kazališnih krugova koji kreću iz Rijeke. Zanima me tješnja suradnja s pojedinim kazališnim centrima. Prošle smo godine potpisali ugovor o suradnji s dramom mariborskoga SNG-a i već razmijenili neka gostovanja. Od ove sezone zbližujemo se i s Novom Goricom. Talijanska drama uspostavlja bližu suradnju s Trstom i Firencom, a surađuje i s jednim teatrom iz Rima. Uskoro ćemo uspostaviti i kontakte s Gradskim kazalištem iz Brna. Ali najbitnije je zadovoljiti našu riječku publiku, a tek onda sve ostalo.

Mislite li poduzeti i neke inicijative o čvršćem povezivanju hrvatskih nacionalnih kazališta?

— Važna je činjenica da su eliminirane zamisli o samo jednom opernom ansamblu, jednom baletu i jednom orkestru opere u Hrvatskoj. Zaključeno je da su potrebna četiri nacionalna kazališta. Sad treba promisliti kako međusobnom suradnjom racionalizirati njihov repertoar. U svemu tome bitno je da se ostvare načela reciprociteta, što će omogućiti suradnju. Treba što češće primjenjivati sustav razmjene i koprodukcije. Već lani smo s kolegama iz Osijeka napravili suradnju i posudili im Rigoletta koji se baš ovih dana vratio natrag. Osijek, primjerice, nema baletni ansambl, Rijeka ga ima. Naša predstava može ići u Osijek, ali nastupit će s njihovim orkestrom. Jednako tako Osijek može imati na repertoaru predstavu koja se igra kod nas. Nama se otvara dodatna mogućnost igranja, a njihova je publika zadovoljena. I prije je bilo sličnih primjera, ali se takav način suradnje, barem koliko sam upoznat, nikad nije sustavno provodio. Preduvjet za sve to jest isplaniran kalendar događanja za cijelu sezonu, kojeg se treba pridržavati. Ono što u ovom trenutku nedostaje jest kritična masa početnoga kapitala za prihvaćanje ansambala da bismo takve razmjene mogli financijski pokriti.

Na koji se način trenutno financira riječki HNK, jeste li zadovoljni tim modelom i koje promjene predlažete?

— Za odgovor na ovo pitanje trebao bi nam cijeli broj »Vijenca«... Ali ukratko... Nas sada uglavnom financira Grad, koji daje 82 posto prihoda, a svega 8 posto daje nam Ministarstvo kulture. Od ukupno potrebna novca mi sudjelujemo sa čak 25 posto, dakle naša je obveza prema gradskom proračunu namaknuti 25 posto sredstava iz ostalih izvora — Ministarstva kulture, prodaje ulaznica, sponzora... Moj je prijedlog da se u okviru novoga kazališnog zakona uvede drukčiji sustav financiranja, u kojem bi materijalno-režijske troškove pokrivao državni proračun, a programe i investicijsko održavanje Grad. Na taj bi se način sva četiri nacionalna kazališta izjednačila u startnim osnovama. S druge strane, građani bi plaćali program koji gledaju i održavali zgradu koja je u vlasništvu grada. Osim toga, u tom bismo slučaju za ostale kulturne djelatnosti u gradu oslobodili gotovo 50 posto sredstava što ih sada trošimo iz gradskoga proračuna i time poštedjeli Ministarstvo kulture da se svaka gradska kulturna manifestacija javlja i na državnom proračunu sufinanciranja. Ove nas je godine financijski izvuklo povećanje produkcije, racionalizacija troškova, krpanje rupa gdje je novac curio nepotrebno, dakle, unutarnjom reorganizacijom i racionalizacijom poslovanja uspjeli smo uštedjeti i sačuvati dovoljno novca, koji smo usmjerili u programe, a kako smo povećali broj programa to nam je donijelo malo veći prihod na blagajni, tako da vlastitim prihodima pokrivamo programsku produkciju. To može kratkotrajno funkcionirati, ali nije dobro jer taj novac ne bi trebalo ulagati u osnovnu djelatnost, nego u unapređenje naših dodatnih aktivnosti: gostovanja, eventualnih odlazaka na festivale, angažiranja stranih umjetnika... Gradski i državni proračun trebali bi ostvariti dovoljno prihoda da se u kazalištu financira njegova osnovna premijerna djelatnost.

Razgovarala Tajana Gašparović