Još se uvijek vježbamo životu

Još se uvijek vježbamo životu

Rijeka je uvijek onakva kao u Fabrijevu Vježbanju života. Rijeka ima svoje specifičnosti, ona ima svoje mjesto i pod Učkom i pod Gorskim kotarom. Meni ovaj tip riječke religioznosti odgovara. Ne bih rekao da je savršen, ali mogu reći kako je ovo otvoren tip religioznosti, bez vjerskoga razmetanja, nefanatiziran i opušten, ali ne bez grča. Rijeka ne voli pretjerivanja, fundamentalističke skupine ne uspijevaju u Rijeci

O duhovnom i stvarnom životu u Rijeci razgovaramo s ocem Marijanom Jurčevićem, priorom dominikanskog samostana u Rijeci, profesorom na riječkoj Teologiji; teologom i teološki antropologom koji se nakon završene bogoslovije u Zagrebu školovao i na Sorbonni i Sveučilištu u Ottawi.

U Rijeci djelujete kao svećenik i kao profesor više od trideset godina. Koja je vjerska specifičnost Rijeke? Ima li Rijeka vjersku specifičnost?

— Rijeka je Rijeka. Rijeka je uvijek onakva kao u Fabriovu Vježbanju života. Svega je tu, jer tu se križaju i kulture i mentaliteti i rase, pa mogu reći i vjerovanja. Rijeka ima svoju specifičnost, i kulturnu i religioznu. Ona nikad nije bila, da tako kažem, u nekoj religijskoj plimi, ali isto tako nije ni presušivala; Rijeka ima svoj način prihvaćanja, otklon. Može se reći da je manje klerikalna, čak i manje nacionalna, ali nije ni bez nacionalnosti ni bez religioznosti. Treba biti vrlo odmjeren i razborit. Ako netko nije religiozan na način naš, ne znači da nije religiozan. Rijeka ima svoju specifičnost, ona ima svoje mjesto i pod Učkom i pod Gorskim kotarem. Meni ovaj tip riječke religioznosti odgovara. Ne da bih rekao da je savršen, ali mogu reći kako je ovo otvoren tip religioznosti, bez vjerskog razmetanja, nefanatiziran i opušten, ali ne bez grča. Rijeka ne voli pretjerivanja, fundamentalističke skupine ne uspijevaju u Rijeci.

Doduše, u Rijeci ima dosta sekti, sljedbi. Uspoređujem to sa Splitom, Zagrebom, ali u Rijeci su, čini mi se, najbrojnije.

— Te su sljedbe nedvojbeno posljedica, opet se vraćam na ono, subjektivizma i personalizacije. Što ljudi više sebe doživljavaju osobnije, to više personaliziraju i religiju. Neki ljudi počinju svoju vjeru pretvarati u svoju religiju. Rađanje sljedbi jest put subjektivnog doživljavanja. Sekte su također na liniji mistike, personalizma, izoliranosti, posebno one s Istoka. Istok je u nas nepoznat i postaje atraktivan; on ne razlikuje vidljivo i nevidljivo, opipljivo i neopipljivo, i to može imati određenu privlačnost. Nijedna sljedba ne nastaje s novim credom, često su plod iz neke crkve, nego s posebnim religioznim doživljajem.

Profesor ste na Teološkom fakultetu u Rijeci, kakav profil teologa školuju bogoslovna učilišta u Hrvatskoj? Usporedite to, molim vas, sa svojim iskustvom iz Francuske i Amerike. Dakle, bogoslovne škole u Hrvatskoj i iste škole u inozemstvu.

— Ono što smo mi imali prije, bila je teologija koja je spremala za svećenike, službenike sakramenata i evanđelja. Ovoga časa teologija se prelila i na laike — ljude koji neće biti svećenici, zato je očigledno morala doživjeti promjenu. To iskustvo i ta činjenica već su odavno prihvaćeni na Zapadu. Ja sam to iskustvo, iskustvo laičke teologije, već imao u Francuskoj i Americi. Teološki interes i studij mnogo se više proširio i isprepleo s drugim humanističkim znanostima.

Na koji način Teologija u Rijeci podiže kulturnu razinu u našem gradu? Ne mislim na fakultetske aktivnosti, nego gdje i kako se osjeća djelovanje studenata, njihovih profesora? Gdje su oni u mozaiku riječke kulture?

— Trebalo bi prije progovoriti o riječkoj kulturi i o njezinoj slojevitosti, pa tek nakon toga odgovoriti na vaše pitanje. Postoji jedna fakultetska ustanova, koja je očigledno na religijsko-humanističkoj razini, ona ima dvjestotinjak studenata, dvadesetak profesora, već je i to kulturni prinos. Samim svojim postojanjem i djelovanjem daje religiozni i kulturni ton sredini. Je li moguće reći koji to posebni prinos daje kulturi grada Rijeke? Teologija u Rijeci organizira raznolike i zanimljive javne tribine, izdaje teološki časopis, njezini profesori i studenti pišu u svjetskim i domaćim časopisima, profesori predaju na mnogim župskim skupovima... Sve to pridonosi kultiviranju grada ili barem pomaže da ne dođe do urušavanja kulture.

Kulturu se očigledno ne može ukalupiti. Teološki fakultet zahtijeva veliku angažiranost studenata u studiju. Trebalo bi napisati analitičku studiju o tome gdje se sve kulturni plodovi Teologije u Rijeci razlijevaju, u koje sve kanale pritaču svoje studije. Nema dvojbe, nije sve idealno. Mnogo toga treba poboljšati i ažurirati, zapravo učiniti praktičnijim i primjenjivijim. Jedan student, koji je već diplomirao na drugom fakultetu, reče: »Ja sam mislio da je to jednostavniji fakultet, sada vidim da treba mnogo ozbiljnije raditi. Opširniji je nego što sam mislio.«

Postoji li suradnja između Teološkog fakulteta u Rijeci i Filozofskog (bivšeg Pedagoškog) fakulteta? Inače su susjedi, dijeli ih samo zid u vrtu.

— Neki profesori s Teološkog fakulteta predaju na Filozofskom. Ponekad organiziramo zajedničke kulturne tribine. Možda bi moglo biti još mnogo više suradnje i uzajamne dopune. Ne, nismo mnogo napravili, ne zbog nekih nesporazuma, nego zbog neangažiranosti. Nije nađen jedan model koji bi pomogao međufakultetskoj suradnji. Mi imamo dobar odnos, ali je operativna suradnja slaba. Je li tome razlog što smo mi dio Zagrebačkog sveučilišta, pa je time malo drukčija situacija u razmjeni profesora? Ne bi li bilo bolje da smo i mi dio Riječkog sveučilišta? Tako bismo na razini sveučilišta mogli realizirati više zajedničkih planova i projekata. Problem svih hrvatskih fakulteta je malobrojnost međufakultetskih studija, za razliku od američkih sveučilišta. Pripadnost različitim sveučilištima može biti prepreka, ali i ne mora, možda otpor suradnji dolazi od profesora? Administracija je često izlika dobroj volji. U budućnosti će očigledno trebati poraditi na međufakultetskoj suradnji. Osobito bi se mogla bolje organizirati suradnja na postdiplomskim studijima. Svi bi bili na dobitku. Osobito studenti, radi kojih i jesu fakulteti.

Možda je to i crta primorskog mentaliteta, koji je uvijek rezerviran i prema susjedu i prema čovjeku koji se bavi sličnim ili istim poslom. To je jedan primorski oprez, koji je češće nepotreban nego potreban. Dapače, mislim da je on više na smetnji nego što pomaže.

— Ne bih se složio s vama. Čujem tu kvalifikaciju da su Primorci rezervirani, oprezniji od drugih. Teško je to prihvatiti. Primorci su umjereni. To je mentalitet koji nije u prevelikom zanosu, ali svakako niti ne odbija. Respektira se pravilo ponašanja bez velikih emocija i gestikuliranja. Grad Rijeka nema, niti je ikada imao, velikih zanosa, urlika gomile, ali ni velikih nesporazuma. Rijeka zazire od potresa, uživa u mirnoći, koja je katkada i atrofija pospanosti. Ipak, u nekim slučajevima bolji je respekt, jer onda nema konfliktnosti. U drugim sredinama postoji zanos aplauza i u trenu taj se zanos pretvori u sukob. Ovdje su prisutni Alpe i Jadran, topla i hladna klima, panceta i maslinovo ulje; zdravo za dušu i tijelo. Teško je tipizirati Rijeku kulturološki i teološki.

Kako je jedan američki pjesnik rekao »Obzirnost je anonimnost« i to je dosta tipično za ovaj grad. Prije ste spominjali razinu kulture u Rijeci, pa je to jedan od boljih povoda ovom razgovoru. Koja je razina pisane riječi, općenito kulture u Rijeci?

— Teško je napraviti dijagnozu riječke kulture. Teško je to učiniti za bilo koji grad, jer se može lako uletjeti u zamku uopćavanja. U svakom slučaju, koliko je sveučilišni grad, koliko je to veliki grad, koliko je grad u kojem su se miješale kulture, vrlo je teško mentalno i kulturološki izreći što je i tko je uistinu Riječanin. Dosljedno tome, teško je određeno opisati kulturu grada. U svakom slučaju rekao bih ovo: koliko ima kulturnih institucija, koliko ima obrazovnih institucija, doživljavam da baš i nemamo adekvatnu kulturu s institucijama koje imamo. Više sam godina nekim prijateljima predlagao, i o tome sam govorio s poznatim osobama iz kulture našega grada, da se otvori neki kulturni klub, gdje bi se mogle izlagati kulturne teme, kulturno meditirati i kulturno o budućnosti maštati. Nažalost, sve je zamrlo na početnim razgovorima, a nedostaje nam jedno takvo mjesto.

Vratimo se na pisanu riječ. Ima je, ali ne odjekuje ni snažno ni daleko. Pluralitas ne stvara unitas! Talenata, vidi se, ima, a kao da im se ne omogućuje da planu velikim plamenom. Svega toga ima, ali je usitnjeno u nukleuse. Mnogi vežu svoje talente u svoje rupčiće, bilo da su literati bilo drugi kulturnjaci. Gotovo kao da je ovakva kultura dobra za mediokritete i zadovoljavanje minimuma kulturnih potreba grada. Očigledno je potrebna veća, i nešto drukčija, povezanost kulturnih ustanova, društava, fakulteta, škola i, dakako — nadarenih. Manjka ta povezanost i počesto dobra volja svih aktera u kulturi — od kreativaca do institucija. A Rijeka nije prevelik grad. Primorski je to grad u kojem se sve od Opatije do Bakra zna za svakog pismenog čovjeka. Znamo za većinu onih koji znaju napisati nešto. U tome se u Rijeci ne možete izgubiti. Ona je u tome mnogo pozitivnija, po mojem saznanju, nego što je to Zagreb. Ta se prilika i ne iskorištava. Možda se još nije uočila? Nedostaje kulturna objedinjenost i organiziranost. Radi se na sitno i pojedinačno i sve što se napravi ostaje usitnjeno i bez odjeka. Isprazan individualizam i inertnost institucija dovode do toga da se na općem planu ne rađa ništa veliko.

Pisane riječi ima i nema dovoljno. Ova sredina kao da još dovoljno ne vrednuje svoje ljude. Čini se da u Rijeci vrijedi biblijska riječ: nema proroka u vlastitom zavičaju. Ta je rečenica izrečena da upozori i da nam se ne dogodi, kao što se u povijesti biblijskoga naroda dogodilo, nego da nas pouči otvoriti oči i prepoznati proroka svoga mjesta. Osim ako svatko ne pretendira biti prorok, onda je sve propalo. Ne smije se protežirati izolacija i zatvaranje, nego prepoznavati vlastite vrednote u stvaranju riječke kulture.

Riječani, čini se, slabo među sobom komuniciraju, a i kad mogu ne vole se prepoznati. Ne mislite li da je veći dio takve rezerviranosti među ljudima koji rade iste ili slične poslove u kulturi ipak posljedica primorskog mentaliteta, koji je toliko pun obzirnosti da je potpuno nedjelotvoran. Nije li neambicioznost jedan od najjačih atributa Riječana i primorskog kraja? To se može manifestirati čak i u gospodarstvu.

— Ne bih rekao da su Riječani zatvoreni ili toliko rezervirani. Ja bih rekao ovo: Rijeka je grad, novi grad, moderni grad. Kako da rečem... svatko je u njoj domaći i svatko je stranac. Možda je to razlog što ima manje zaljubljenika u svaku pločicu, svaki zidić, svako slovce, svaki trg, svaku knjigu ovoga grada. Ipak, i to se mijenja. Susrećem sve više zaljubljenika u grad Rijeku i njezine vrednote: od pragova Rijeke do hramova i pisane riječi.

Stanje duha i kulture grada Rijeke ne treba nužno tražiti u primorskom mentalitetu, nego u razvoju i strukturi grada. Ovaj je grad nastao od dva grada koji su bili puni velike i male povijesti, zabluda i nejasnoća... mi se još vježbamo u životu. Rijeka utječe u veliko svjetsko more, ali još se njime ne nadahnjuje.

Po vašem mišljenju kakve su veze suvremene kulture, nazovimo je općenito avangardom, sa sakralnim? Koliko sakralnost danas nadahnjuje kulturu, posebno pisanu riječ?

— Mislim da oficijelna sakralnost nije nadahnuće, transcendentalnost je uvijek nadahnuće. Kultura je oblik čovjekove religioznosti. Kultura uzdiže čovjekove pojmove i osjećaje, koji su nužni za moralni i kršćanski život. Zato bi kultura koja bi isključivala religioznost bila nepotpuna. Gotovo bi se moglo reći da postoji sveti savez između kulture i religioznosti. Tamo gdje se guši kultura ne može se razvijati religioznost. A kultura koja bi se zatvarala samo u tradiciju, koja ne vodi novom čovjeku, može postati antikultura. Isto tako vjera (religioznost) pomaže kulturi i ucjepljuje se u kulturu, iako se nikada ne svodi na određenu formu kulture. Religioznost i kultura vode prema transcendenciji i odraz su transcendencije.

Kultura i religioznost pomažu integralnom razvijanju ljudske osobe i cijelog ljudskog roda. Drugi vatikanski koncil posebno je naglasio povezanost kršćanstva i crkve s kulturom. Kršćanstvo svojom porukom preobražava čovjeka i pridonosi kulturi. Isto tako Koncil vrednuje pluralitet kultura.

Religija i kultura poznate su nam koliko i čovjekova povijest. Što je čovjek duhovniji, to je i kulturniji. Vjerujem da između kulture i vjere postoji uska povezanost, harmonija. Ako postanemo svjesni suvremenog doživljaja sakralnog, onda će sadašnji tip doživljaja modernog imati odraz i u sakralnom. Vrijeme suprotstavljanja religije i kulture, Boga i čovjeka, iza nas je. Barem u kršćanstvu nemamo Prometeja koji se bori da od Boga ugrabi kreativne moći. Kršćanstvo pomaže kulturi utjeloviti se u čovječanstvu.

Kakva je ekumenska praksa u Rijeci?

— Kako smo već rekli Rijeka je sama po sebi pomirljiva i ne njeguje gorljive zanose ni oštre protivnosti. Ovdje nikad nije bilo isključivosti, pa ni želje za sukobom. Postoje zajednički susreti i dijalozi, još suzdržano i formalno. Manje je kontakta na teološkoj razini, više na praktičnoj i molitvenoj. Isto tako nema zajedničkih projekta i angažmana. Svatko svakoga poštuje i samostalno djeluje. Nije mi drago da su neki više zaokupljeni Katoličkom crkvom negoli sami sobom. Svi se trebamo vratiti zajedničkom učitelju, Isusu Kristu. U njemu će se naći svi oni koji traže istinu i ljubav.

Dobro je napomenuti, govoreći o ekumenizmu u Rijeci, da na našem teološkom fakultetu studiraju i studenti drugih kršćanskih crkava i zajednica. U teologiji smo mnogo bliže negoli u obredima. Vjerujem da nisu čuli ni jednu riječ koja bi ponižavala ili podcjenjivala bilo koju od zajednica.

Riječka ekumenska praksa otvara vrata iskrenijoj budućnosti.

Profesore Jurčeviću, gdje tražiti Boga? Vi ste u Bogoslovnoj smotri napisali cijelu studiju upravo o temi Deus absconditus / Skriveni Bog. Je li Bog negdje iza sedam planina, daleko, iza sjaja zvijezda, ili negdje mnogo bliže?

— Reći ću što je mene potaknulo na to istraživanje — čovjekovo mjesto danas, gledano jučer, pa sam nekako doživljavao da je čovjek jučer više živio s prirodom, u kozmosu; imao pred sobom otvoren kozmos, kao i polja, mora i planine. I njega je taj pogled nosio, poticao tražiti Stvoritelja, što je nekako iskonsko — naći Stvoritelja svemira. Očito da je taj Bog, kojega je čovjek doživljavao u prirodi, mogao biti blizak, ali je ostajao uvijek dalek i nedohvatan Bog nebesa, ili na nebesima. Današnji čovjek, većina ljudi, više nije u tom kozmosu, u prirodi, nego je uronjena u tehnologiju, a ona donosi ugodu i potiče nemir, nesigurnost. Živimo u gradovima gdje imamo sve, ali se gotovo više ni zvijezde ne vide, ni livada, ni priroda, i očigledno da je taj čovjek, koji je bio usmjeren na prepoznavanje nekih tragova Božjih, ostao uskraćen. On više taj način traženja, gledanja i prepoznavanja nije imao i Boga nije mogao naći. Nije ga više vidio. Pitam se: je li kroz povijest, u Bibliji, postavljeno jedno snažnije pitanje? Vraćao sam se tom pitanju, jer ga i Biblija postavlja na početak: Sve je stvoreno, sve je vrijedno, ali je samo čovjek slika Božja. Već Biblija upire prstom: sva su stvorenja Božji znakovi, ali samo je čovjek slika Božja. Vratimo se na to da je danas u urbanim sredinama, gdje nemamo pravoga kontakta s prirodom, put traženja Boga — čovjek sam, a potpora je biblijska: Čovjek je slika Božja.

Razgovarao Davor Velnić