Između dekorativnoga i utilitarnoga

Između dekorativnoga i utilitarnoga

Rijeka, kao lučki, ali i perspektivni industrijski grad, imala je velike potrebe za utilitarnom arhitekturom. Živ željezničko-brodski promet zahtijevao je velika skladišta (više od pedeset) uz kolodvor i lučke gatove, koje uglavnom gradi mađarska vlast. Gotovo na svim tim građevinama postoje tragovi secesije, kako u organiziranju prostora i oblikovanju volumena, tako i u primjeni najnovijih tehnoloških dostignuća i idejnih načela. Uza sve reminiscencije historicizma, ipak nailazimo i na secesijske dekorativne detalje na pročeljima (markize, nadstrešnice, reljefni vijenci, natprozornici) ili pak u unutrašnjosti (stupovi od lijevanog željeza, rasvjetna tijela) kad god je to moguće

Iako se duh secesije u Europi i nama bliskim zemljama Austro-Ugarske javlja potkraj osmog desetljeća 19. stoljeća, u Rijeku stiže s malim zakašnjenjem. Ima slučajeva nadogradnji, dekoracije pročelja ili manjih secesijskih intervencija već na samom početku stoljeća, ali prvu dosljedniju pojavu sveobuhvatnih secesijskih stilskih obilježja nalazimo u djelima tadašnjega vodećeg riječkog arhitekta Emilija Ambrosinija od 1902. nadalje. Najintenzivnija secesijska gradnja u Rijeci odvija se tijekom prvoga desetljeća 20. stoljeća, sudeći prema količini sačuvanih nacrta u Državnom arhivu Rijeke, da bi tijekom Prvog svjetskog rata, iz razumljivih razloga, gotovo zamrla.

Nakon rata gradnje pojednostavnjenih i retardiranih secesijskih karakteristika predlažu se i realiziraju sve do sredine dvadesetih. Tada se, pod talijanskom upravom, u Rijeci uočava pojava nekog monumentaliziranog historicističkog revivala, osobito na zgradama državne uprave, te na kućama Brune Anghebena s komfornim stanovima za talijanske državne službenike, sukladno tadašnjim političkim interesima. Italija je odbacivanjem internacionalizirane secesije, a oživljavanjem klasicizirajućih elemenata starorimskih uzora, nastojala naglasiti tradicionalnu pripadnost riječkog teritorija talijanskom kulturnom, duhovnom, pa i političkom krugu. Istovremeno s tom pojavom, nakon Prvoga svjetskog rata, zapaža se i uvođenje elemenata art decó, pravocrtne i racionalizirane inačice geometrijske varijante secesije, ali već usporedno s nastankom pročišćene, nove funkcionalne arhitekture protomoderne.

Urbanizam

Bjelodana je činjenica da je većina sadašnjih gradova u središnjoj Europi, pa tako i na našem tlu, oblikovana u osnovnim planskim obrisima i gabaritima tijekom 19. stoljeća, zgušnjavajući interpolacijama urbano tkivo gradova zbog priljeva stanovništva u gradove na prijelazu 19. u 20. stoljeće, dakle, u doba secesije. Novija arhitektura moderne, tražeći za svoje objekte neke nove uvjete — veće površinske i prostorne dimenzije — pripada zapravo periferijskim zonama već definiranih historicističko-secesijskih gradova; kao njihovo proširenje, dodatak starijim, prenapučenim gradskim središtima.

Sličan se scenarij odvijao i u Rijeci početkom 20. stoljeća, u kojoj je 1904. objavljen tekst (a sigurno i za sada još nepronađen plan) gradskog urbanista Paola Grassija, koji se javio na Natječaj o regulaciji Rijeke što ga je nešto ranije potkraj 19. stoljeća, raspisao tadašnji gradonačelnik Giovanni de Ciotta. U tom tekstu Grassi opširno opisuje svoje vizionarske prijedloge povećanja Rijeke probijanjem novih ulica, predlaže formaciju novih gradskih trgova, raspored javnih i kulturnih ustanova, komunalnih zgrada, stambenih naselja, rekreacijskih zona i parkova. Iako je otada prošlo već cijelo stoljeće, mnoga su Grassijeva razmišljanja i zahtjevi i danas posve aktualni ili, bolje rečeno: mnogi su problemi 19. stoljeća u Rijeci ostali do danas neriješeni. Grassijevim planom isparcelirano je gradsko zemljište nešto izvan strogog centra oko Korza te predviđeno za stambenu izgradnju u zonama današnjeg šireg središta, a ondašnjeg udaljenog i pustog predgrađa. Ne treba ni spominjati da su tada to bili kršni, ponegdje poljoprivredom obrađeni, pa i vinogradski tereni, naizgled udaljeni od središta zbog neizgrađenih cesta, bez osnovne infrastrukture. Trebalo je dalekovidnosti i hrabrosti za cjelokupnu viziju o izgradnji takva područja, tim više što je obuhvaćena peterostruko veća površina od tadašnje gradske protežnosti.

Naručitelji

Uz državnu i gradsku vlast (mađarsku, talijansku), kao i poduzetne pojedince: trgovce, industrijalce, posjednike (Schittar, Ružić, Corrosacz, Dubravcich, Minach, Burgstaller, Marač, Bacich), kao naručitelji i investitori novogradnji pojavljuju se i sami arhitekti (Celligoi, Curet, Rubinich, Hering, Ambrosini, Pagan), razne institucije, tvrtke, banke, koji grade svoje poslovne zgrade. Pojavljuju se i društva ili udruge osnovane upravo u svrhu stambene najamne izgradnje (Societá Fizumana per la Costruzione delle Case, Unione Fiumana per Costruzioni, Societá Anonima per Case Economice i dr.).

Graditelji

Arhitekti, odnosno civilni inženjeri i projektanti kojima su riječki naručitelji povjeravali izgradnju zgrada, pokazali su se vrlo spretnima u primjeni svih tadašnjih dostignuća struke i tehnologije pri gradnji i iskorištavanju dragocjenoga gradskog prostora. Bili su školovani u europskim politehničkim i ostalim visokim učilištima (Budimpešta, Graz, München, Beč, Trst, Venecija), odakle su donosili ideje i utjecaje, prerađujući ih prema lokalnom ukusu u posebnu i specifičnu riječku varijantu graditeljstva.

Najistaknutija graditeljska imena gradskoga Tehničkog ureda, kao i samostalnih projektantskih biroa, pojavljuju se kao autori važnih javnih i poslovnih građevina, velikih stambeno-najamnih kuća, kao i onih skromnijih dimenzija i izgleda: Emilio Ambrosini i sin Mario, Venceslao Celligoi i sin Eugenio s Theodorom Träxlerom, Giovanni Rubinich otac i sin, Luigi Luppis, Francesco Mattiassi, Giovanni Maria Curet, Giuseppe Farkas, Arturo Hering, Ugo Pagan, Bruno Slokovich i drugi.

Neki su se od navedenih inženjera ponekad pojavljivali i kao izvođači gradnji koje su sami projektirali, a te su poslove obavljali i za druge. Događalo se i da su se arhitekti privremeno, zbog zahtjevna posla, organizirali kao novo poduzeće za izvođenje radova (Conighi-Curet-Pagan Company osnovano za gradnju velikog Celligoijeva najamnog bloka Casa Rossa od šest kuća spojenih u insulu, a izgrađena za manje od šest mjeseci).

Stilski utjecaji

Početak 20. stoljeća razdoblje je uvođenja novog stila u arhitekturu, pa se istovremeno primjenjuju dotadanji historicistički elementi i miješaju s novim secesijskim. Uz duh bečke florealne stiže i geometrizirana secesijska struja Wagnerove škole, a osjećaju se i utjecaiji talijanskoga florealnog kretanja, kao i posebnog dekorativnog duha folklorne provenijencije mađarskog izvora. Polje stambene izgradnje, napose privatnih vila, dopuštalo je veću slobodu u kombinatorici tih silnica negoli je to bilo moguće pri naručenim monumentalnim gradnjama za potrebe državne ili gradske administracije i uprave, a posebna su estetska pravila primjenjivana pri izgradnji komunalnih i industrijskih građevina. Sva povijesno-politička događanja koja su Rijeku povezala s Budimpeštom, Bečom i Trstom ostvarivala su miteleuropski, kontinentalni ugođaj arhitekture, posve različita karaktera od većine dalmatinskih gradova uz našu obalu.

Objekti državne i gradske vlasti

Intenzivna mađarizacija Rijeke koja se osjeća u samom početku 20. stoljeća, rezultira izgradnjom zamašnih građevina za potrebe boljeg funkcioniranja državnog aparata. Novu, impozantnu Sudbenu palaču (1904-06) s ponešto secesijskih elemenata gradi arhitekt Gyözö Czigler, profesor na Politehnici u Budimpešti. Ista, skromna stroga secesijska dekoracija fasade primjenjuje se na zgradama dviju novih komunalnih vojarni, koje, za narasle vojne potrebe, gradi dobro uhodano zagrebačko građevinsko poduzeće Emil Eisneri i Adolf Ehrlich (1909-11). Kako su vojska, financije, porezi, posebno školstvo i željezničko-lučki promet, bila područja od posebna interesa za Mađare, oni često iz Budimpešte šalju arhitekte ili gotove projekte, čiju realizaciju provode Riječani (npr. Rubinich, Luppis, često i sami školovani u Budimpešti) ili njihova građevinska poduzeća. Projektantski biro Karolya Kocha proširuje vojarnu mađarske financijske policije (1913-16) dodavši joj vrlo strm šatorasti krov neuobičajen za ovo podneblje. Jednako strano doimlje se i glomazna upravna zgrada mađarskih državnih željeznica Sandora Mezeya (1911-12) ili Kraljevskoga šumarskog ureda Lóranda Kismartyja Lechnera (1910-12). Riječki inženjer Luigi Luppis preuređuje (1914) dio stare komunalne vojarne za potrebe srednje škole (Istituto Tecnico), nakon što je izgradio nove talijanske osnovne škole, Gelsi (1905-07) i Kozala (1907-11). Poznati budimpeštanski projektantski par Sandor Baumgarten i Zsigmond Herczegh dao je rješenje za mađarsku Višu trgovačku školu (1908), dok drugi par, Gyula Svab i Robert K. Kertesz, projektiraju dječji vrtić i osnovnu školu Toretta (Turnić, 1912-16). Škola je zanimljiva zbog ugaonog zaobljenja s ulaznim holom te krovnim ravnim terasama, odnosno petom fasadom namjesto krova, te je nagovještaj nove arhitekture moderne.

Objekti stanovanja i rekreacije

Zbog forsiranja razvoja Rijeke kao glavne mađarske luke, povećanja protoka ljudi i robno-novčanog prometa, razvoja unosne industrije (papira, torpeda, prerade šećera, rafinerije nafte, itd.) početkom 20. stoljeća dolazi od velikog priljeva i fluktuacije ljudi. Grad se širi izgradnjom novih stambenih četvrti (Belveder, Torretta, Škurinje, Centocelle) uz novoprobijene ulice (Via della Salute, Potok, Via Valscuringa) na dotada neizgrađenim krševitim obroncima okolnih brežuljaka (Kozala, Trsat). U središtu grada niču velike stambene, najamne četvero- ili peterokatnice, postavljene u nizu ili u blokovima, a na novoosvojenim terenima malo izvan središta grade se samostojeće obiteljske kuće i vile utopljene u zelenilo vrtova i parkova. Tipična stambena kuća predviđena za boljestojeće građanstvo razvija se iz historicističke, kako po vanjskom plaštu, tako i po tlocrtnoj dispoziciji. Iako u nekim manjim stambenim objektima (Villa Klein, Villa Rosenthal), već je vrlo rano prihvaćen sasvim slobodan tlocrt s prostorijama funkcionalno raspoređenim oko jedne centralne, nerijetko povezane s vanjskim slobodnim prostorom, ipak je većina tlocrta hodničkoga tipa s reprezentativnim sobnim prostorijama okrenutim uličnom, dekoriranom pročelju, dok je gospodarski dio stana okrenut neukrašenoj dvorišnoj fasadi. U izgradnji sudjeluju odlično organizirani građevinski poduzetnici, često i sami arhitekti, kao i vrsni obrtnici i majstori, rabeći trajne i kvalitetne građevne materijale (mramor, fasadnu opeku, lijevano željezo, pjeskareno i kristalno staklo).

Posebno su učestali detalj riječkih pročelja vertikalno šipkama međusobno povezani balkoni s ogradom od lijevanoga željeza, ali i, za ovo podneblje netipični, ugaoni ili pročelni erkeri.

Treba naglasiti plansku izgradnju stambenih radničkih naselja ekonomične gradnje malih prizemnica s komadićem vrta (naselje Centocelle) ili jeftine dvokatnice galerijskoga tipa (naselja Torretta, Krnjevo), maksimalno prilagođene dnevnoj insolaciji, a podizanih u blizini industrijskih kompleksa.

Za putnike i prolaznike kroz Rijeku građeni su novi hoteli, od kojih treba posebno izdvojiti neke. Emilio Ambrosini podiže luksuzni hotel Royal (1906-07) u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina, kako bi se tom najamninom iz građevine izvlačila što veća dobit. Pročelje je skladno ukrašeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, grožđe) i mnoštvom balkona te nizom potkrovnih lođa. Drugi hotel koji zaslužuje pozornost građen je (1906) iz sasvim drugih razloga. Nešto je ranije projektiran (1904) i smješten na zapadnoj periferiji grada, nedaleko kolodvora, uz samu obalu. To je golem, 160 m dug Hotel emigranata, podignut mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, suvremeno opremljen ventilacijom i električnom rasvjetom. Tih je godina svakodnevno ovamo pristizala rijeka emigranata iz centralnoeuropskih zemalja čekajući u karanteni dokumente za odlazak u Ameriku. Konstrukcija je zgrade od armiranog betona, velikih prozorskih otvora, minimalne dekoracije i neskrivenih konstrukcijskih elemenata na pročelju.

Na istočnoj, sušačkoj strani gradske obale, na strmim stijenama smiono je izgrađen hotel Jadran (1914), gotovo zanemarive geometrijske dekoracije, velikih prozorskih otvora i osunčanih balkona, sa stubištem koje vodi ravno u more. Ta je zgrada već navijestila nastupajuću arhitekturu moderne.

Rekreacija vezana uz sunce i more uvjetuje prije Prvoga svjetskog rata izgradnju drvenih sojeničkih kupališta i objekata veslačkih klubova, smještenih na vanjskoj strani velikog lukobrana.

Za duhovnu rekreaciju i masovnu zabavu grade se objekti kulture, isprva kao improvizirana (pokretna) kina, varijetei i kazališta. No, posebno mjesto zauzima zgrada Teatro Fenice, koju projektiraju Theodor Träxler i Eugenio Celligoi (1911-14). Iako mnogo ambicioznije zamišljena negoli je nakon višegodišnjih peripetija i izgrađena, izravno prenoseći utjecaje Wagnerova kazališta u Bayreuthu, Teatro Fenice iznimno je zahtjevna konstruktivna vrijednost zahvaljujući postavljanju goleme kinodvorane (s 1450 sjedala) bez potpornih stupova na okvirnu armiranobetonsku konstrukciju (patent G. A. Wayssa) s vutama donjeg varijetea. Uvedene su i tehničke novosti, primjerice prvi u nas sustav cugova za upravljanje scenom, sustav ventilacije s ovlaživanjem zraka te ugradnja aparata za umjetnu kišu na stropu pozornice.

Sakralni objekti

Izgradnja crkvenih objekata secesijskih stilskih odrednica vrlo su rijetka i u Europi, a kamoli u nas. No, od tri riječka sakralna objekta građena na početku 20. stoljeća jedan je bio projektiran u najboljem vagnerovskom stilu, mladog arhitekta Theodora Träxela i Eugenija Celligoia (1913-14). Bio je to projekt benediktinskoga samostana sa ženskim odgojnim zavodom, školom i kupolastom crkvom Sv. Jurja, koji, zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata, ali i preambicioznosti, nije bio u cijelosti realiziran prema planu.

Komunalni i objekti zdravstva i socijalne skrbi

Gradska uprava Rijeke osobito se brinula za javnu gradsku arhitekturu, koju su projektirali stručnjaci izvrsno uređena i opremljena gradskog Tehničkog ureda. Oni su razradili projekt nove Klaonice (1901), a Carlo Pergoli je (1904) dizajnirao pročelja od cigle s bijelim kamenim detaljima, sa željeznim ukrasima. Posebnosti ove zgrade ostakljene su zidne površine pomoću ugrađenih poligonalnih staklenih prizmi (luxfer) i nosiva konstrukcija građena od armiranog betona (sustav Monier), koji u Rijeku donosi primjenu najsuvremenije armiranobetonske konstrukcije desetak godina prije nego na Teatru Fenice. Poznata Perretova stambena zgrada u pariškoj Rue Franklin projektirana je 1903. i izvedena godinu poslije, dakle samo tri godine prije riječke klaonice.

Carlo Pergoli istodobno projektira i Novu ribarnicu (1904), ali se gradnja izvodi tek deset godina kasnije (1913-16), uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanička bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor.

Zbog nagla porasta broja gradskih stanovnika i fluktuacije ljudi uopće, ukazala se povećana potreba za novim bolnicama i ubožnicama. Čak su dvije izgrađene donatorskim novce, a jedan je sanatorij podignut udruženim privatnim kapitalom. Nova komunalna i zarazna bolnica, nažalost, nikad nisu izgrađene, iako su vrlo ambiciozno i moderno zacrtane (Francesco Mattiassi), a nedostaju Rijeci još i danas. Izvedbeni natječajni rad za ubožnicu braće Branchetta (1904-06) dobio je graditelj Giulio Salvador iz gradskog Tehničkog ureda, a projekt je razradio Carlo Pergoli u svom poznatom stilu fasadne opeke i bijelih klesanaca uz primjenu rustične kamene baze, staklenih Falconierovih prizmi i ukrasnim detaljima kovanoga željeza, uz možda najstariju (1903) primjenu armiranobetonske stropne konstrukcije na hrvatskom teritoriju. U projektima objekata zdravstva najbolje se uočava modernitet i zahtjevi novog stoljeća za više zraka i svjetlosti afirmirajući ideje moderniteta u osvitu novog doba.

Industrijski objekti

Rijeka, kao lučki, ali i perspektivni industrijski grad, imala je velike potrebe za utilitarnom arhitekturom i najrazličitijim konstrukcijama kao što su električne centrale, plinare, brodogradilišta ili industrijski pogoni za proizvodnju torpeda, strojeva te posebno u prerađivačkoj industriji uvoznih sirovina (ulja, šećera, riže, duhana, nafte). Živ željezničko-brodski promet zahtijevao je velika skladišta (više od pedeset) uz kolodvor i lučke gatove, koje uglavnom gradi mađarska vlast. Gotovo na svim tim građevinama postoje tragovi secesije, kako u organiziranju prostora i oblikovanju volumena, tako i u primjeni najnovijih tehnoloških dostignuća i idejnih načela. Uza sve reminiscencije historicizma, ipak nailazimo i na secesijske dekorativne detalje na pročeljima (markize, nadstrešnice, reljefni vijenci, natprozornici) ili pak u unutrašnjosti (stupovi od lijevanog željeza, rasvjetna tijela) kad god je to moguće.

Secesija, kako ona florealno-vegetabilnih, tako i ona geometrijskih ornamenata, ostavila je u graditeljstvu Rijeke mnogobrojne duboke tragove na građevinama svih vrsta, funkcija i veličina. Zapaženo je rano prihvaćanje tehničkih noviteta i materijala, napose u komunalnim građevinama, s primjenom najnovijih graditeljskih principa predviđenih jasnim Građevinskim pravilnikom, koji se strogo poštivao i primjenjivao. Arhitekti, odnosno graditelji i građevinski poduzetnici školovali su se u bližim većim gradovima Austro-Ugarske, prenoseći često znanje i poslove na sinove. Naručitelji su osim države i gradske uprave bogati građani, kapitalisti, obogaćeni poslovima u pomorstvu, industriji, trgovini i bankarstvu ili viši činovnici. Zacrtano plansko proširenje grada u Tehničkom se uredu poštuje i provodi dosljedno podizanjem cijelih četvrti, uličnih sklopova i stambenih naselja, bilježeći najbrže i najopsežnije povećanje grada Rijeke u njezinoj povijesti.

Daina Glavočić