I veličina je važna

I veličina je važna

Ili o tome kako se Riječanin Kajetan Vičić, autor najvećega epa u korpusu nacionalnoga latinizma, ni u jednoj povijesti hrvatske književnosti nije dokopao ni fusnote

Ne možemo sa sigurnošću tvrditi koje su sve nepredvidljive povijesne okolnosti dovele do toga da nam se Kajetan Vičić, jedan od najplodnijih latinista hrvatskoga podrijetla, čini vrlo misterioznom osobom književnoga svijeta sedamnaestoga stoljeća.

Među uistinu rijetkim izravnim podacima koji su nam o tome pjesniku dostupni stoji i taj da se rodio u Rijeci i da je bio svećenik. Za istraživača koji Vičiću pokuša ući u trag nesretna je okolnost činjenica da je bio pripadnik reda teatinaca, što ga je 1524. osnovao Talijan Kajetan iz Tiene (1480-1547). Kajetana je 1671. kanonizirao papa Klement X, a red je ime dobio po naslovu suosnivača, biskupa Giovannija Pietra Caraffe iz talijanskoga grada Chieti (latinski Theate), poslije pape Pavla IV (1555-59). Teatinci, koji su dugo vremena nakon osnutka djelovali isključivo na području Italije, osobito u Veneciji i Napulju, tek su se u drugoj polovici 17. stoljeća, upravo za Vičićeva života, proširili i na ostala europska područja: München, Prag, Salzburg i, početkom 18. stoljeća, na Beč. Za razliku od franjevaca, isusovaca ili dominikanaca, čije su zajednice na ovim prostorima bile velike, i koji su uredno bilježili podatke o svojim članovima, a posebice onim istaknutijim i literarno nadarenijim, teatinaca na području današnje Hrvatske nije bilo. Vičić je, čini se, po sili službe vrlo malo boravio u rodnomu kraju. Ivan Golub prošle je godine u Vezzosijevu leksikonu teatinskih pisaca u Rimu došao do šturih, ali dragocjenih podataka o pjesnikovu životu, od kojih najviše govori taj da je Vičić (za kojega talijanski biograf kaže da je di Fiume nella Carniola, iz Rijeke u Kranjskoj!) 1671. u Rimu položio zavjete i postao članom reda. Znajući da se takav obred obično provodio kad je kandidat imao sedamnaestak godina, možemo pretpostaviti da se pjesnik rodio između 1650. i 1655. No godina Vičićeva zaređivanja vraća nas i korak unatrag u pokušajima identifikacije: iste je godine Kajetan, osnivač reda, proglašen svecem, pa imamo razloga za bojazan da ime Kajetan nije pjesnikovo kršteno, nego redovničko ime, dobiveno po svecu zaštitniku kojem će poslije posvetiti mnoge pjesme i stotinama epigrama opjevati njegov život.

U potrazi za autorom

Znajući, dakle, sa sigurnošću samo pjesnikovo prezime i rodni grad, pratimo ga po Europi: 1684. postaje učiteljem novaka u kući teatinaca u Veneciji, 1686. nalazi se u Padovi, gdje izlazi njegova prva knjiga pjesama, Sacer Helicon (Sveti Helikon). U istoj ediciji iz jednog posvetnog epigrama (gdje se Vičić naziva riječkim labudom) doznajemo da je pjesnik imao nećaka koji se latinski potpisuje s Josephus Marottus i plemićkoga je podrijetla; u istoj ga knjizi, u alkejskoj odi, hvali još jedan rođak, po svemu sudeći rođeni brat Egidije Vičić, zagrebački franjevac.

Nakon Padove pjesnika nalazimo u Pragu, gdje će, čini se, ostati do kraja života. Vezzosi 1780. u kratkoj biografskoj bilješci ne navodi datum Vičićeve smrti. Je li mu manjkalo informacija o članovima reda koji su izbivali iz Italije? U svakom slučaju terminus post quem non Vičićeve smrti je godina 1700, ona u kojoj je, zahvaljujući brizi prijatelja i subrata Ernesta Weicharda Barba, kao i novčanoj pomoći mecene, kraljevskog savjetnika i komornika Ernesta Josepha Waldsteina, u Pragu tiskana Jišajida (Jesseis), religiozni ep u dvanaest knjiga, najveće Vičićevo djelo i jedan od najvećih zapadnoeuropskih novovjekovnih epova uopće.

Koja je bolest skrivila Vičićevu, kao što u posveti epa piše Weichard, »preranu smrt«, za koju pretpostavljamo da ga je zadesila prije pedesete godine života, ne znamo, no izvjesno je da je pjesnik dovršivši ep bio svjestan da mu se bliži kraj: ispričava se učenomu čitatelju što nema vremena da još jednom pregleda tekst i otkloni možebitne pogreške koje su se potkrale u tisku.

Djelo golemih proporcija

Mnogo je autora koji su se zagubili u ropotarnici povijesti i nikada nisu dobili zasluženu bibliografsku jedinicu, a još je više onih koji su u književnoj povijesti dobili mnogo prostora, a nisu ga zaslužili. To, međutim, što Kajetan Vičić pripada prvoj grupi nesretnika, u najmanju ruku izaziva čuđenje, jer spomenuta je Jišajida, ep o životu Djevice Marije (rođene iz korijena Jišaja, Davidova oca), najveći umjetnički latinski ep u hrvatskoj književnosti: u svojih dvanaest pjevanja obuhvaća 13531 heksametar. I premda kvantiteta ni u kojem slučaju ne može biti pokazatelj, a kamoli jamac kvalitete teksta, u ovom slučaju svakako zaslužuje nešto razvedeniju usporedbu.

Što znači trinaest i pol tisuća heksametara, pokazat će pogled na žanrovski srodna djela hrvatske i antičke književnosti. Pođemo li od najsrodnijih autora, hrvatskih latinista, uhvatit ćemo se prvo našeg vjerojatno najpoznatijeg latinskog epa, Marulićeve Davidijade, koja je sa svojih 6765 stihova upola manja od Jišajide. Kristov život i djela Jakova Bunića, Marulićeva dubrovačkog suvremenika, obaseže oko deset tisuća heksametara, a ep O smrti Kristovoj njegova mlađeg sugrađanina, Damjana Benešića, samo oko osam i pol tisuća stihova. Jedini latinski ep hrvatskoga autora koji se može podičiti da je brojčano nadmoćan Vičićevu jest ep iz 18. stoljeća, Deset knjiga novije filozofije Dubrovčanina Benedikta Staya, čijih je pak gotovo dvadeset i četiri tisuća heksametara tek didaktička parafraza Newtonova filozofskog djela, a ne samostalno umjetničko ostvarenje.

Pa kad smo već Stayu našli zamjerku i Vičiću osigurali prvo mjesto u kategoriji, pogledajmo kako stvari stoje u rimskoj književnosti: Vergilijev ep, za koji Weichard pišući Predgovor čitatelju izrijekom navodi da je glavni (i, naravno, nadmašen) uzor Vičićevu, obaseže jadnih 9896 stihova; Ovidijeve Metamorfoze u petnaest pjevanja imaju 11 741 stih, a najveći rimski ep, Punski rat Silija Italika, kraći je od Vičićeva za oko tisuću i tristo stihova.

Zavirimo li u korpus hrvatske barokne, Vičiću više ili manje suvremene epike, nabrojit ćemo Osmanovih 10 428 osmeraca, njih oko 15 600 u Palmotić-Dionorićevu Dubrovniku ponovljenom i više od devetnaest tisuća u Kanavelićevu epu Sveti Ivan biskup trogirski. Sitničavo stvorenje koje čuči u klasičnom filologu odat će, doduše, priznanje ovim brojkama, ali neće propustiti napomenti kako heksametar, koji može imati između dvanaest i sedamnaest slogova po stihu, obuhvaća gotovo dva osmerca; uz dužno poštovanje osmercu kao etabliranu stihu barokne epike na narodnom jeziku, nužno je ustanoviti da je u Jišajidi količina teksta veća. Jedino djelo kojemu nijedna, pa ni nategnutija računica ne može osporiti krunsko mjesto kvantitativnoga šampiona, jest Kavanjinova Povijest vandjelska s 32 724 osmeračka stiha.

I to nije sve

Jišajida pritom nije jedini Vičićev ep, kao što ni epika nije jedini žanr u kojem se riječki pjesnik iskazao. Već spomenuto padovansko izdanje iz 1686. pod naslovom Caietani Vicich, congregationis clericorum regularium Liburni Fluminensis, Sacer Helicon, continens poesim epicam, lyricam & epigrammaticam, osim pjesničkih vrsta nabrojenih u naslovu, sadržava i nekoliko elegija, kao i pjesme pisane kombinacijom jamba i anakreontskog stiha. Najveće pojedinačno djelo padovanske knjige još je jedan Vičićev ep, Tieneida (Thieneis) u šest knjiga, u kojoj je na oko pet tisuća heksametara opisan život Kajetana iz Tiene. Dvije knjige od ukupno 208 epigrama obrađuju scene iz svečeva života, odnosno parafraziraju dijelove Pjesme nad pjesmama. Glavna Vičićeva inspiracija, Djevica Marija, koju je teatinski red osobito štovao, uglavnom je tema elegija, oda i jampskih pjesama.

Tko sve šuti

Već i letimičan pogled na opus ovako plodna pjesnika izaziva, u najmanju ruku, opravdano čuđenje što o njemu (za sada) postoji samo jedna bibliografska jedinica, ona već spominjana Ivana Goluba; članak je izišao ove godine (»Kačić«, Split, 2000), i rezultat je novijih napora da se Vičiću uđe u trag.

To što novije povijesti hrvatske književnosti autora ne spominju, posljedica je načelno slaba statusa latinističke književnosti u njima; no budući da — inače rijedak i u Europi teško dostupan — primjerak Jišajide mirno leži u zagrebačkoj i riječkoj sveučilišnoj knjižnici, Vičićevu posvemašnju odsutnost ne treba ni olako opravdavati. Ali ni stariji pregledi i leksikoni pisaca, čak ni oni specijalizirani za latiniste ili za riječke pisce, o autoru ne nude ni slova. Ne spominje ga, primjerice, Torcoletti u knjižici Scrittori fiumani, ne spominje ga Würzbachov golemi austrougarski biografski leksikon. Nema mu traga ni u biografskom priručniku Mađara Aleksija Horanyja iz 1776. (koji donosi niz članaka o hrvatskim latinistima, a vrlo opsežno piše o Panoniju i Antunu Vrančiću). Uzalud ćemo tragati i u Czvittingerovu leksikonu Specimen Hungariae litteratae iz 1711, kao i u Codellijevoj knjižici Gli scrittori Friulano-Austriaci negli ultimi due secoli iz 1792.

Jišajida

Tekst Jišajide otkriva nam jezično i stilski kompetentna latinista koji se uhvatio golema, teološki i estetski odgovorna zadatka: da opjeva život Djevice Marije. Usprkos tome što je građu za opis Djevice, u kanonskim evanđeljima slabo zastupljene, mahom uzimao iz apokrifnih evanđelja, poglavito iz Jakovljeva protoevanđelja i Pseudo-matejeva evanđelja, kao i iz apokrifnih ciklusa o Marijinu usnuću, crkveni autoriteti nisu, čini se, djelu našli dogmatski sumnjiva mjesta. Primjerak iz riječke Sveučilišne knjižnice u kojem, za razliku od zagrebačkoga, imamo opsežan predgovor i ostale popratne okvirne tekstove, sadržava i službeni imprimatur. Teoloških razloga, dakle, da se knjiga slabo distribuira i još slabije čita nije bilo.

O recepcijskim problemima na razini stila i pjesničke kompetencije na koje je djelo eventualno moglo naići teško je govoriti s današnjega gledišta. Svakako ćemo postupiti pošteno ustvrdimo li da je Vičićev pjesnički tekst bez daljega manje čitak i prohodan od žanrovski srodnih tekstova antike ili bližeg mu humanizma. Vičić poštuje obvezne elemente epske kompozicije i stila, ali svaki je od tih elemenata hipertrofiran u najboljoj baroknoj maniri. Umjesto jedne najave teme i zaziva mjerodavna božanstva, Vičić zaziva sedam različitih instancija, i kršćanskih i poganskih, a temu najavljuje u više navrata. In medias res uspijeva doći tek u drugom pjevanju, pošto je u prvome objasnio postanak svemira, stvaranje čovjeka, grijeh, pobunu anđela i Marijinu ulogu u svim tim događajima. Narativna razbarušenost epa i prezasićenost raznorodnim digresijama, svojstvena baroknoj epici, možda su jedan od razloga što je ep, u nedostatku drugih aduta, kao što su narodni jezik ili mogućnost da se ubaci u neki prepoznatljiv korpus domaće književnosti, recepcijski zamro vjerojatno ubrzo po nastanku.

Riječke krpice

Među svom silom različitih digresija, u Jišajidi nalazimo i dvije o pjesnikovu zavičaju. U drugoj knjizi, pošto je opisao Marijinu nazaretsku kućicu i njezinu lutalačku sudbinu te iznio problem odlaska kućice s Trsata u Loreto (kako tvrdi, zbog slabog odaziva vjernika), i pošto je neko vrijeme zdvajao nad kaznom koja je Riječane time snašla, pjesnik zaziva muze i prelazi na opis »rodnih stijena«. Odstranimo li literarni nakit iz arkadijske scene koja slijedi, »ribom bogate žale«, »nježni pijesak«, »plodonosna stabla«, kestenje, klasje, »lozu što se rumeni slatkom bobicom«, ostaje nam prilično vjeran opis riječkoga zaljeva, naročito njegove istarske strane, začinjen čak i političkom aluzijom! Pojavljuje se Učka (Adrius mons); od mjesta spominje Mošćenice (za koje kaže da »gledaju na uzan tjesnac«), Brseč (»brsečka hrid dotiče venetskog Lava«), Lovran (poznat po kestenju, mjesto »čijih stabala plod zaodijeva bodljikava ljuska«), Volosko (»krševito od stijenja, stoji na samoj obali i lomi nabujale vale«), Preluk (»pristanište jedroletnih lađa«). Cres, koji naziva izrazito rijetkim latinskim toponimom Cercyria, plodan je, kaže, otok; »štovalac je venetske vlasti« i koristan, jer priječi prodor jačih struja prema Rijeci, gradu »odanom austrijskom orlu, gdje sudbina je htjela / svjetlost da ugledam dana, gdje su Apolon i Muze / pjesmama sklonu mi mladost umijećem zaveli svojim«. Riječki se krajolik prikazuje kao gostoljubiv i prikladan za lađe, jer je potočić Tarsia neprestanim žuborenjem izdubio litice i stvorio prirodnu luku.

Tarsia se spominje i u drugome »lokalnom odlomku«. Ta je tekućica dala ime i gradu, nekoć ratobornom, jer ga je napadao »bezbožni susjed Dalmatinac«. Približavajući se argumentacijskoj tradiciji popularne humanističke vrste, tzv. lokalnog epa, Vičić objašnjava plemenito antičko podrijetlo grada: prvi su mu stanovnici došli iz Tarza u Kilikiji, rodnoga grada apostola Pavla. Oholost je grijeh koji se pjesniku, čini se, oprašta, jer čak i anđeo, doletjevši iz Nazareta u izvidnicu, tražeći mjesto gdje će pred Turcima poslije skloniti Marijinu kuću, baca pogled na riječko područje i »spozna da jednom iz Rijeke / doći će pjesnik koga će lovor zavoljeti Dafnin, / koji o Mariji pjevat će žarko«. Zasadi lovor (i Apolonovo i Marijino stablo!) na mjestu na koje će u budućnosti sletjeti kućica. Točna lokacija se, međutim izrijekom ne navodi, nego se perifrastično predstavlja kao »mjesto gdje potok Perilija oplakuje vinorodne gaje«. Iz kršćansko-legendarnoga scena ubrzo klizi u pogansko-mitski prostor: Perilija je bila djevojka čijega je zaručnika Golijaka vještica (inače omiljen lik riječkih i istarskih narodnih priča) pretvorila u stijenu (Goliacus, Goljak je naziv nekoliko golih brda na riječkome području). Perilija je u bijesu neoprezno toliko izvrijeđala vješticu da ju je ova pretvorila u potok (Perilo, mjesto gdje se pere rublje), koji »brblja još i sad«, kako u ovidijevskoj maniri Vičić prepričava i završava scenu.

Kozmopolit na vlastitu štetu

Sporadičan interes za lokalne teme nije bio dovoljan da se Vičićem u devetnaestome stoljeću marljivije pozabave ilirci, revni sakupljači literarne baštine. Romantičarska briga za odlutale sinove domovine bila je u najvećoj mjeri određena jezičnom pripadnošću slavenskim književnostima. Jedan od tragova dragocjena ilirskog interesa za Vičića mogao bi se naći u činjenici da je Velimir Gaj 1873, što saznajemo iz njegova datiranog potpisa u zagrebačkom primjerku padovanske knjige, posjedovao Sacer Helicon. Dok se ne pojave novi podaci, Vičićevo će nam djelo, njegov život i odsutnost s domaće književne scene ostati intrigantnom nepoznanicom.

Gorana Stepanić