D'Annunzio, Mussolini, Lenjin, Krleža

D'Annunzio, Mussolini, Lenjin, Krleža

Tijekom pisanja Vježbanja života i rada po arhivima i knjižnicama stizao je do mene dobronamjeran, ali upozoravajući glas Partije kako u socijalističkoj Hrvatskoj nije poželjno baviti se temom tzv. velikoga sjevernojadranskog egzodusa (1945-1955). Iako me taj glas nije paralizirao, ipak me obeshrabrio da skupljenu građu (koju ovdje dajem na uvid znatiželjnicima i nevjernim Tomama), građu kadšto senzacionalnu kadšto nevjerojatnu, u nas nepoznatu ili zataškavanu, također preoblikujem u beletrističko ruho i ugradim u kronisteriju.

Dalje: neodgovorno je i drsko i nedostojno intelektualca mudrosloviti o D'Annunzijevu riječkom patrocinijumu, a da se pri tome (kao što je to slučaj s ono prst-dva povjesnika koji su se u nas bavili tom problematikom) ne ima na umu: a) građa od nekoliko stotina knjiga što su na tu kolosalnu političku i kulturološku temu u zadnjih sedamdesetak godina tiskane u Italiji, odnosno da se b) prelazi preko činjenice da se u D'Annunzijevu Vittorialu još uvijek nalazi golema neobjavljena grada. (Vidi: 1. Inventario dei manoscritti di D'Annunzio al Vittoriale u »Quaderni dannunziani« XXXVI-XXXVII, 1968; 2. Catalogo delle lettere di Gabriele D'Annunzio al Vittoriale, ibidem, XLII-XLIII, 1976, u dvije knjige!).

D'Annunzijevo otvaranje Pandorine posude na Rijeci (u kojoj su duhovnoj posudi prvenstveno bili stiješnjeni apeninski politički vrazi) u nas je ironizirano i minimalizirano, umjesto da se rečeni riječki sindrom sagleda u punoj tragičnosti posljedaka (kojih se rep vuče do danas) i u svjetlosti i glamuroznosti akterâ samoga čina.

Iznosimo taj stav usuprot Miroslavu Krleži (»Dvije naše babe mogle bi D'Annunzija metlom skinuti s ovog našeg kvarnerskog ogledala kada bi htjele«) i Tinu Ujeviću (»D'Annunzio je ispao jedan ratni fićfirić«), usuprot Bratoljubu Klaiću koji pojam 'danuncijada' svodi na »pothvat u stilu talijanskog pustolova, inače književnika, Gabrijela D'Annunzija, koji se godine 1918. iskrcao sa svojom 'ekspedicijom' na Rijeci i 'zavladao' jednim dijelom naše zemlje« (u 95. knjizi biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti«).

Lenjin i Mussolini

Jesu li se ikada susreli?

Ako jesu, to je jedino moglo biti na Osmom kongresu Unije talijanskih socijalista, u Zürichu, sredinom ožujka 1904. godine, gdje je Mussolini bio u ulozi delegata ženevske sekcije Unije talijanskih socijalista. Mussolinijev sin izrijekom kaže da su se Lenjin i Mussolini tada upoznali zaslugom Bugarina Borisa Tomova, ali da pri tome Mussolini nije znao o kome je zapravo riječ. (Vidi: V. Mussolini: Lenin conosceva i progetti rivoluzionari di mio padre. »Gente«, 16. kolovoza 1963).

Renzo De Felice tvrdi da do susreta dvojice delegata nije došlo, a sam Mussolini je izjavio kako nije siguran da je u Zürichu susreo Lenjina, jer da su »ruski emigranti stalno mijenjali vlastita imena« (E. Ludwig: Colloqui).

E. F. Moellhausen (La carta perdente, Rim, 1947) i G. Zachariae (Mussolini si confessa, Milano, 1950) tvrde da do susreta nije došlo.

D'Annunzio i Nikola I. Petrović-Njegoš

Romanopisac i D'Annunzijev biograf Piero Chiara (s kojim sam vodio korespondenciju) pronalazi u dokumentima da je Gabriele D'Annunzio, na vijest da je Nikola I. Petrović-Njegoš (otac Jelene, koja udajom 1896. godine za talijanskoga kralja Vittoria Emanuellea III. postaje talijanskom kraljicom) dana 8. listopada 1912. godine navijestio rat Turskoj (Prvi balkanski rat), oduševljeno telegrafirao Antonginiju (autoru kasnije napisane knjige Quarant'anni con. D'Annunzio, Milano, 1957): »Živio zio Nikola! U zahod sa njegovim zetom!«.

D'Annunzijeva Oda narodu srpskom

Već spomenuti Piero Chiara ovako komentira D'Annunzijevu Odu narodu srpskom: »D'Annunzio 12. studenoga 1915. godine piše u Veneciji Ode alla nazione serba, dugačak i zamoran sastavak od 441 stiha u kome se komemorira još svjež poraz malobrojne srpske vojske u ratu s Austronijemcima. Oda je bila neprobavljiva čak i cenzuri, koja ju je skratila za pedesetak stihova u kojima su se 'skidale gaće' Franji Josipu, koga je Pjesnik zamišljao kao 'starkelju' kome su 'u nozdrvama miljeli crvi', a 's trepavica i s brade kapala gnojna duša — krmeljiva i slinava'«.

Bilješka:

D'Annunzijeva Oda narodu srpskom tiskana je u srpskom prijevodu (bez naznake prevodioca) i na ćirilici u Rimu 1916. godine (Casa Editrice Italiana) kao knjiga malenoga formata. Poslije D'Annunzijeva teksta slijedi pjesma Edmonda Rostanda Kralj-Petrova četiri vola (također u srpskom prijevodu i bez naznake prevodioca). Riječ je o 18 sestina u slavu kralja Petra I. Karađorđevića koji leži na samrtnoj postelji u Francuskoj i sjeća se svoga povlačenja preko Albanije (ali i platna na kome ga je tamo naslikao Vladimir Becić!).

Nepotpisani urednik ovoga izdanja pridodao je, na »Vidovdan 1916. u Rimu«, kratki predgovor koji završava ovom rečenicom: »Vama, koji ste slavni, jer ste za Otadžbinu pali, mesto voštanice na grobu Vašem, posvećuju se iz tuđine dve pesme dva velika stranca, koji slave Vašu Otadžbinu, Srbinovo ime i Srpskoga Kralja!«.

U srpskom prijevodu Oda narodu srpskom broji 331 stih, ali s umetnutim naznakama »cenzura«. Bilo bi zanimljivo kolacionirati prijevod s izvornikom, jer zaista začuđuje D'Annunzijevo poznavanje zemljopisa i povijesti srednjovjekovne Srbije i Makedonije. Primjerice: »Markov Šarac rže i junak se diže, / Ruse kose stresa i nadimlje grudi; / Od Prizrena grada Dušan Silni stiže, / Iz Marice šumne Vukašin se budi«!

D'Annunzijeva Bakarska poruga

Gabriele D'Annunzio je četiri puta stupao na hrvatsko tlo: prvi put 1878. kada je posjetio Trogir (bilo mu je petnaest godina), drugi put u listopadu 1907. godine kada je na Rijeci (tijekom dva dana) javno i za honorar čitao svoju spram hrvatske obale Jadrana iredentistički i šovinistički sročenu dramu La Nave, treći put sredinom veljače 1918. godine kad je organizirao i predvodio diverzantsku akciju u Bakarskom zaljevu, i četvrti put tijekom pohoda na Rijeku i okupacije Rijeke (12. rujna 1919 — 18. siječnja 1921).

O tome što je D'Annunzio zapravo uradio u Bakarskom zaljevu zna se u nas malo i površno, a sam naziv akcije, odnosno istovjetan naslov knjige koju je D'Annunzio o tom događaju napisao, prevodi se posve krivo! Naime La beffa di Buccari nije nikakva Bakarska šala (kako se primjerice tumači u knjizi 63/11 biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti«!), nego nešto mnogo (i politički i jezično) pretencioznije: bakarska poruga.

Dakle: djelo Bakarska poruga (La beffa di Buccari, Milano, 1928) zapamćuje dvodnevne događaje (10. i 11. veljače 1918) na otvorenom moru kada je D'Annunzio s tri plovila i 30 ljudi posade (na svakom plovilu po deset dobrovoljaca, imena kojih donosi uz naznaku njihova mjesta rođenja) krenuo iz Venecije i, držeći se istarske obale, uplovio u Riječki zaljev, prošao Volosko, Žurkovo (nabraja redom sva mjesta!) uskliknuvši iredentistički: »Iz Italije plovimo put Italije«! Dana 11. veljače 1918. piše: »U neprijateljskom smo zaljevu, nalazimo se krajnje sjeverno od Bakra (dakle ispred Bakarca, op. N. F.), sučelice sidrištu, neprimijećeni, neslućeni«. U 1 sat i 15 minuta 11. veljače 1918. lansiraju torpeda u silhuete tamo usidrenih četiriju austrijskih brodova.

Pri tome bačene su u more (»tamo dalje, u naprslom zrcalu mora, izmeđ brodskih olupina i brodolomâ koje ćemo uzrokovati« nadao se D'Annunzio) tri boce u kojima se nalazila talijanska trobojka i krajnje ironična i osvetoljubiva poruka: »Na sramotu nadasve predostrožne austrijske flote koja je u sigurnim svojim lukama zabavljena beskrajnim snatrenjem o uspjehiću kod Visa, stigli su talijanski mornari kako bi sa željezom i vatrom potresli opreznost najudobnijega skrovišta, podsmjehujući se svakoj vrsti zaštitnih mreža i priječnica, vazda spremni Odvažiti se na nemoguće (...)«.

D'Annunziju je, očito, bilo mnogo više do njegove bakarske poruge negoli do njegova bacanja antiaustrijskih letaka iz zrakoplova iznad Beča nekoliko mjeseci prije, jer Piero Chiara (začudo ne navodeći ispravno tekst poruge u boci) piše kako je tijekom susreta s bivšim crnogorskim kraljem Nikolom I. Petrovićem-Njegošem D'Annunzio, 4. svibnja 1918. godine, htio ovome naširoko pričati baš o diverziji u Bakarskom zaljevu (»o kliještima i o torpedima«), ali je Kralj, tada već emigrant i na putu za Francusku, radije skrenuo razgovor na pjesništvo (valjda jer je i sam bio pjesnik!).

Gabriele D'Annunzio se i u Danuncijadi (III, 2) Viktora Cara Emina sjeća svoje bakarske poruge; pri tome Car Emin umjesno zaključuje: »Ariel (D'Annunzio, op. N. F.) rado spominje svoju 'beffu', to više što njegovi opadači kušaju i sada (na Rijeci, op. N. F.) da mu umanje onu slavu. Istina, bilo je u onom pothvatu i nešto smole. Prije svega, umjesto na očekivane ratne lađe naišli su na dvije trgovačke, a još je nezgodniji slučaj htio i to da se od pet izbačenih torpeda nije rasprsnuo ni jedan. Nato je zloba mahom udarila u talambase trabunjajući okolo: ako se tko u Bakru nasukao, bio je to glavom on sâm — D'Annunzio. A zaboravljaju kukavci, i vigliacchi, da najsmjelije, najdrskije u čitavoj stvari nije u onom što se u bakarskoj uvali nije odigralo, već u besprimjernoj neustrašivosti kojom su se njegove tri ljuske probile kroz austrijske cerbere i njihova minirana polja. U tome je ono golemo, ono 'inosabile' (aluzija Viktora Cara Emina na završetak našega citata poruke iz boce: NEMOGUĆE (tal. inosabile)!), što se on ipak drznuo da svlada. I svladao je«.

Ovo je prvi dokaz da je Viktor Car Emin čitao La beffa di Buccari. Uz to, tamo D'Annunzio (potpisujući sebe desetoga po redu u prvom čamcu kao »mornara-dobrovoljca«) piše: »Više od motora mogu srca. Više od torpeda mogu htijenja«!

Uz prozni, memoarski tekst Bakarske poruge tiskao je D'Annunzio u istom izdanju još i La Canzone del Quarnero (14 sestina uz pripjev »Eia! (...) Alala!«). Tu pjesmu spominje Viktor Car Emin na maločas spomenutom mjestu u Danuncijadi, navodeći štoviše iz nje četiri stiha (u originalu). To je drugi dokaz da je ovaj naš pisac imao uza se jedno od izdanja D'Annunzijeve La beffa di Buccari.

Bilješka:

Izraz/naslov Danuncijada., kojim se podrazumijeva D'Annunzijev intervencionizam, prvi put rabi ruski kazališni časopis »Rampa i žizn« dana 28. lipnja 1915. kada pod tim imenom objavljuje pregršt tekstova o D'Annunzijevu političkom angažmanu.

D'Annunzijeva drama La Nave i Krleža

Na plovilu koje diverzanta D'Annunzija vodi u Bakarski zaljev godine 1918, sjeća se on svoje drame La Nave: »I meni je do mirisa lovora. Pa se sjećam daleke listopadske noći (godine 1907, op. N. F.), iskrcavanja u riječkoj luci kamo sam bio doplovio kako bih mojim putujućim glumcima čitao poemu navještenja, ja glasnik Italije. Tamo gdje bijah došao lađom od riječi, eto gdje se vraćam u naoružanoj ljusci, kao borac, uz suborce. Neka je slava Gospodinu bogu, velikom i strašnom!« (La beffa di Buccari).

Nema nikakve sumnje da Miroslav Krleža, u svom glasovitom govoru u riječkom Narodnom kazalištu 1952, cilja baš na tu D'Annunzijevu dramu kad govori:

»Kao što se to u historiji zapadnoevropske civilizacije često puta dešavalo, i u ovoj političkoj zavrzlami poezija je za posljednjih 50 godina odigrala svoju fatalnu ulogu. Jedan ne pretjerano nadaren, socijalno ograničen, upravo snobovski borniran i ne pretjerano originalan pjesnik obmanuo je vještinom prestidigitateura građanski društveni medij na zapadnoj obali Jadrana svojom dekorativnom, kvazivenecijanskom historijskom retorikom, koja se pretvorila u besmislenu i kriminalnu pustolovinu naivnog, ali ne manje kriminalnog političkog sistema«.

Lenjin, D'Annunzio, Rijeka

Najintrigantnija, najzamršenija, najtajnovitija i ujedno najspektakularnija epizoda riječke danuncijade, koja kao novum dolazi evo sada do nas (sa zakašnjenjem od sedamdeset i više godina!) i o kojoj sam epizodi važnije podatke znao već prije desetak godina, ali sam o njoj morao šutjeti (ta nije li drug Lenjin bio u nas persona sacrosancta!), počela se oblikovati u ljeto 1920.

Naime: delegati iz Italije, koji su te godine bili nazočni na Drugom kongresu Treće internacionale (komunista) u Moskvi, izjavili su po povratku u domovinu kako je Lenjin rekao da je »D'Annunzio jedini revolucionar u Italiji«.

Pregledao sam sve Lenjinove govore što ih je održao tijekom 1920. (i to u tri različita izdanja: dva poratna beogradska i jedno, međuratno, rusko), ali u Lenjinovim javnim govorima te njegove izjave nema. (Postoji uvijek otvorena mogućnost da ju je uklonila sovjetska cenzura, to prije što je golemi D'Annunzijev književni opus u prijevodu na ruski jezik od 1929. godine nadalje u potpunoj nemilosti sovjetske vlasti).

Međutim: povjesničar Renzo De Felice imenuje dva svjedoka koji potvrđuju vjerodostojnost Lenjinove izjave koja je, čini se, bila rečena u privatnom razgovoru s Talijanima. Prvi je svjedok Nicola Bombacci (koji 1921. iz redova socijalista prelazi u redove komunista), sudionik Drugog kongresa Treće internacionale (komunista) u Moskvi. De Felice lista rimski dnevnik »La Tribuna« (koga 1920. godine u antifašističkom duhu uređuje O. Malagodi) i u broju od 30. prosinca 1920. pronalazi intervju s Nicolom Bombaccijem gdje crno na bijelom piše da je »rečeni komunistički delegat izjavio kako je danuncijevski pokret savršeno i duboko revolucionaran, jer je i sam D'Annunzio revolucionar. To je rekao i sam Lenjin na Kongresu u Moskvi. Drugi je svjedok pak izvjesni G. Tuntar koji u dnevniku »L'Italia del Popolo« (Buenos Aires) u broju od 13. siječnja 1935. podsjeća da je Lenjin kritizirajući talijanske socijaliste bio rekao sljedeće: »Trebalo je iskoristiti situaciju koja je stvorena D'Annunzijevim podvigom kako bi se ona podvrgla ciljevima talijanske proleterske revolucije; prijedlozi koji su podnijeti Partiji (podnio ih je Giulietti tražeći internu akciju) morali su stoga biti saslušani i brižljivo prodiskutirani«.

Tek u svjetlu ovih izjava moguće je, kaže dalje De Felice, shvatiti Gramscijevo naknadno priklanjanje D'Annunzijevoj riječkoj epizodi kao i Gramscijevu želju da se osobno upozna s D'Annunzijem. Čini se, dalje, da Piero Chiara baš na Tuntarovoj izjavi temelji svoju tvrdnju koja ovako glasi: »Prvi mjeseci postojanja D'Annunzijeva 'Talijanskog namjesništva Kvarnera' protekli su u znaku spletki i tajnih sastanaka s poklisarima najrazličitijih političkih struja, od fašista do anarhista i boljševika, te nije čudo da je Lenjin u jednom trenutku pomislio kako će na Rijeci naći uporište za komunističku revoluciju u Italiji«.

Temeljiti znalac D'Annunzijeve spisateljske fortune u Rusiji i u Sovjetskom Savezu, slavist Cesare G. De Michelis piše pak ovo: »Koliko se mi razumijemo u problem, Lenjin je samo jednom spomenuo D'Annunzia i to mjesto nalazimo zapisano u njegovim razgovorima s Klarom Zetkin, no i tada čini se da ga spominje s dubokom nesklonošću: 'Revolucija traži od masa i od pojedinca žestinu i koncentraciju snaga. Ona ne trpi orgijastična stanja duše, kakva su na primjer uobičajena kod D'Annunzijevih junaka i junakinja'« (vidi: Klara Zetkin: Vospominanija o Lenine. Moskva, 1955).

Je li Lenjin izjavu o »revolucionaru D'Annunziju« dao javno ili u četiri oka? Je li to rekao ozbiljno ili ironično (ismijavši — kako reče u svom govoru koji citirasmo u t. 7 — »većinu rukovodilaca Socijalističke partije Italije i njihove parlamentarne frakcije« tako da im je za uzor podmetnuo duhovnoga prvaka buržoaske klase D'Annunzia)?

Od suvremenika te izjave do danas lome se oko toga koplja! Tako godine 1923. Ardengo Soffici svjedoči: »Od vijesti koje su iz Rusije donijeli naši socijalisti, posebice me zgranula ona koju pročitah prije nekoliko dana u dnevniku 'Carlino' gdje se govori o poštovanju što ga Lenjin i njegove kolege gaje spram D'Annunzija i Marinettija kao predstavnika boljševičkog ideala u Italiji« (Battaglia fra due vittorie, Firenze, 1923). Bilo kako bilo, u kolovozu 1920. D'Annunzio je osobno uputio brzojav Lenjinovu narodnom komesaru za vanjske poslove Georgiju Vasiljeviču Čičerinu u kome je »potvrdio osobne simpatije spram sovjetske vlasti i zatražio da komunistička Rusija s njim izmijeni izraze solidarnosti« (kako izvješćuje socijalistički dnevnik »Avanti!« u broju od 28. listopada 1920).

Kad je Komunistička partija Italije 1921. godine prikupljala pomoć za gladne na Volgi, D'Annunzio je uputio svoj prilog i zauzvrat dobio brzojavnu zahvalnicu »u ime ruskog proletarijata«; u svibnju 1922. godine (dakle poslije izgona iz Rijeke) Gabriele D'Annunzio sastao se u Gardoneu sa spomenutim narodnim komesarom za vanjske poslove Lenjinove Rusije Čičerinom, a njihova je veza još dugo potrajala; godine 1924. časopis »Krasnaja nov'« pozvao je D'Annunzija na sudjelovanje u anketi »Uloga Oktobarske revolucije u svjetskoj književnosti«, a 1928. godine D'Annunzio je pozvan u Moskvu na proslavu stote obljetnice rođenja L. N. Tolstoja.

Dva opsežna djela koja sam konzultirao ne donose međutim ni retka o svezama Lenjina s D'Annunzijevom Rijekom. To su:

1. Guglielmo Gatti: Vita di Gabriele D'Annunzio. Sansoni, Firenze, 1956. (500 stranica).

2. Michael A. Ledeen: D'Annunzio a Fiume, Laterza, Bari, 1975. (300 stranica).

Sofijski riječki D'Annunzio

Slavist Giuseppe Dell'Agata tvrdi kako je sofijski dnevnik »Zarja« pratio sve razvojne faze D'Annunzijeva riječkoga pohoda u člancima kojih su naslovi: D'Annunzio se priprema na otpor, D'Annunzio urotnik, D'Annunzio hoće biti priznat, D'Annunzio i Lenjin, D'Annunzio blokiran, i to u brojevima 1957, 2149, 2169, 2198 i 2242, tiskanim 1920. godine. Članak o D'Annunziju i Lenjinu tiskan u broju od 30. studenoga 1920. donosi između ostalog vijesti preuzete iz dnevnika 'Avanti!' od 23. listopada gdje je riječ o D'Annunzijevu telegramu Čičerinu«.

Komentar

Početkom kolovoza 1994. obratio sam se svom dugogodišnjem sofijskom prijatelju Ganči Savovu i zamolio ga da mi pošalje spomenuti članak D'Annunzio i Lenjin. Odgovor iz Sofije bio je iznenađujući, a glasio je: »Dnevnik 'Zarja' imaju jedino u Narodnoj biblioteci. Nažalost broj od 30. studenoga 1920. ne postoji! Redoslijed brojeva je slijedeći: br. 2219 od 28. XI. 1920, br. 2220 od 1. XII. 1920. Pregledao sam i druge brojeve, ali članak pod naslovom D'Annunzio i Lenjin nisam otkrio. Dakle, očekujem točnije bibliografske podatke.

Ima ukletih pjesnika, ali i ukletih tema!

Marinetti na Rijeci

Među onima što su se pridružili tzv. »svetom ulasku« D'Annunzijevu u Rijeku nalaze se i četiri književna odličnika: futuristički prvak Filippo Tommaso Marinetti, pjesnik i dramatičar Sem Benelli, romanopisac i pripovjedač Giovanni Comisso te Raffaele Carrieri (koji tada ima 14 godina, a koga danas smatraju najizdvojenijim suvremenim talijanskim pjesnikom). Osim spisateljima valja pribrojiti još i manje poznatoga pjesnika i romanopisca Artura Marpicatija, urednika književnih časopisa što će ih pokrenuti riječki Talijani najranijih dvadesetih godina.

Sukob republikanaca i monarhista, koji je također potresao redove riječkih D'Annunzijevih dobrovoljaca, slikovito se ogledao u netrpeljivosti koja je vladala u odnosima između dvojice glamuroznih pjesnika: D'Annunzija i Marinettija. Gabriele D'Annunzio bio je naime monarhist, Marinetti žestoki republikanac. No njihova međusobna isključivost tiče se prije svega pogledâ na umjetnost. Marinetti je, naime, propovijedao ukinuće sintakse, pridjeva, priloga, interpunkcije, »pljuvao svakodnevno na oltar Umjetnosti«. Nekoliko godina prije dolaska s D'Annunzijem na Rijeku bio je optužio ovoga da je dekadentni prvak jedne »erotomanske i staretinarske Italije«, takve Italije koja da je načinjena od 19 fatalnih i incestuoznih žena« te nazvao D'Annunzija »teško opisivim potomkom Casanove i Cagliostra i tolikih drugih talijanskih pustolova«, koji da stoga nije drugo nego »roulette sve samih banalnosti« napučen kokotama i »Montecarlo inih književnosti«!

Upadica:

Divni su ti zločesti dečki u svojim međusobnim maštovitim vrijeđanjima: Marinetti je nazvao D'Annunzija »načičkanom dekorativnom tapiserijom«, D'Annunzio Thomasa Manna »paštomšutom duha« i »Wagnerovom šimijom«, Krleža D'Annunzija »mizerijom od komarca koja hoće da čini grmljavinu«, D'Annunzio Marinettija »fosforescentnim kretenom«... itd!

Kad je glasoviti futurist stigao na Rijeku bile su mu već 43 godine i ponajznatniji dio vlastita opusa bio je poodavno napisao. Iako je Marinetti na Rijeci održao vatreni govor u slavu »umjetničkoga i političkog djela ducea D'Annunzija«, poslije koga će govora D'Annunzio uskliknuti: »Za Marinettija, za junačkoga milanskoga agitatora, zavičite: Eia! Eia! Alalŕ!«, iako je Marinetti prikrivao svoj politički sukob s D'Annunzijem, činjenica je međutim da je duce Gabriele protjerao Marinettija iz Rijeke već poslije dvadeset dana!

O tih dvadeset Marinettijevih riječkih dana i o tih dvadeset marinetijevskih dana Rijeke Antonio Spinosa piše ovo:

»Marinetti je na Rijeci bio silno popularan. Svakoga dana prije objeda šetao je on po Corso Dante praćen repinom svojih obožavatelja mladića i djevojaka. Vazda je nosio polucilindar i štap. Od vremena do vremena on bi zastao pa, okružen svjetinom znatiželjnika, udario nasred ulice deklamirati svoje ili stihove inih futurističkih pjesnika kako bi slavio rat, 'jedinu higijenu svijeta i jedini odgojni moral', kako bi veličao 'simfoniju šrapnela', kako bi odlučno zastupao 'sve žestoke športove što se odvijaju na otvorenom, kako što su tjelovježba, trke, boks', kako bi poticao mladež 'na omalovažavanje svih akademskih diploma i na oslobađanje od stega tradicionalizma obitelji' (...) Marinetti je iznenađivao gotovo cijelu Rijeku, ne toliko svojim improviziranim deklamacijama na Corso Dante, koliko svojim kazališnim predstavama u kojima se na pozornici nikada ništa ne bi zbilo, nego bi jedan ili dva glumca manje-više odšutili svoje, a gledateljstvo bi naprotiv divlje urlalo. Ono bi poustajalo sa svojih mjesta i popelo se na sjedišta, grdeći na pasja kola takav njima tuđ oblik kazališta u kome, a upravo je to Marinetti htio, glumci šute, dočim publika svojim luđačkim urlicima nesvjesno predstavlja«.

Poslije dvadeset dana, rekosmo, D'Annunzio je dekretom najurio »Svadljiva republikanca« Marinettija iz Rijeke. Tršćanski karabinjeri dobili su pak iz Rijeke tajne dokumente u kojima je D'Annunzio okrstio Marinettija »spletkarom«.

Krleža, D'Annunzio, Rijeka travnja 1920.

Nespojivo je s razumom što niti jedan priređivač Krležinih knjiga nije do danas uočio i među korice uvrstio njegov govor u riječkom Narodnom kazalištu 1952. godine. Govor je tiskan pod naslovom Jadranska tema (odnosi istočne i zapadne obale kroz vjekove) u »Riječkom listu« na Rijeci u broju od 3. srpnja 1952. godine. Kratki ulomak tog govora donosi Stanko Lasić u Krleža. Kronologija života i rada (Zagreb, 1982), ali s krivim datumom »Riječkoga lista« i, začudo, ne uvrstivši taj govor ni u bibliografiju Krležinih radova za 1952. godinu, niti u kazalo Krležinih djela u spomenutoj knjizi!

A u tom govoru meni toli dragom te se čuje u predstavi »Vježbanja života« evo već više od 60 puta, i to u istom riječkom kazalištu gdje je i prvi put odzvonio prije više od četrdeset godina, u tom dakle Krležinu govoru sjeća se on danâ kada je, u gradićima po brdima ponad Rijeke, mitingovao po zadatku KPJ, a dolje, dolje na Rijeci, istodobno i tako blizu i suprotiva, i to je ono u svjetskim razmjerima kuriozno i neponovljivo, stolovao Gabriele D'Annunzio, svojim simfonijskim orkestrom ravnao u italotransu već legendarni Arturo Toscanini, a sa jahte 'Elettra' usidrene u riječkoj luci slao ratna izvješća u svijet Guglielmo Marconi. Istodobno svi!

Iz govora Miroslava Krleže u riječkom Narodnom kazalištu godine 1952: »Kako govorim u Gradu koji je prvi pao žrtvom suludog pseudoliterarnog nasilja i koji je kao simbol Kvarnera i Istre i čitave istočne jadranske obale još i danas na udaru ove, da je tako nazovemo, verslibrističke retorike, dopustite mi da se za trenutak zaustavim na jednom možda neznatnom, historijski svakako nevažnom subjektivnom lirskom detalju, koji će nam poslužiti da njime ilustrujemo svu mračnu glupost ove komedije, koja je u interesu evropske civilizacije trebalo da svrši kao farsa, a koja se na žalost razbuktala do golemog požara što je pred našim očima progutao stotine hiljada nevinih žrtava.

Polovicom aprila 1920, prije 32 godine, dakle već veoma davno, održao sam u okviru političke kampanje za afirmaciju Komunističke partije Jugoslavije u izborima za južnoslovjensku konstituantu čitav niz političkih zborova od Karlovca do Delnica i Fužina, i od Kraljevice do Crikvenice i Senja.

Situacija u svijetu, na terenu čitave centralne Europe, u Italiji i kod nas bila je u svakom pogledu objektivno revolucionarna. Serije šumskih i rudarskih štrajkova bile su kod nas od Bosne do Trbovlja svladane brutalnim policijskim i žandarmerijskim nasiljem, a policijska umorstva, koja su se počela javljati u serijama poslije agrarnog ustanka u Moslavini, Zagorju i Posavini, izazvala su aprila 1920. generalni štrajk u čitavoj zemlji, pod vodstvom Nezavisne radničke partije (u krilu Treće Internacionale — komunista). U okviru generalnog štrajka stale su željeznice i lađe, a kod Svetog Kuzma nad Bakrom lebdjela je saveznička i eshaezijska vojnička demarkacija nad sigurnošću riječkog puča. Glavni metteur en sc#ne kvarnerske komedije, božanski Arkanđeo sjedio je na Rijeci i svirao Chopina i Schumannov Träumerei...

Gore, na malenoj visoravni ispod same Hreljinske gradine držali smo masovni zbor, na način kakav se onda kod nas njegovao: sa šumom crvenih barjaka, sa tamburicama i bisernicama, sa kojih su se vijale trobojnice, i sa tri jednostavne, lapidarne, kao što se onda govorilo 'monolitne' parole: južnoslavenska socijalistička republika, Diktatura proletarijata pod vodstvom Komunističke partije i Treća Internacionala!

Pod našim nogama planuo je Kvarner u požaru nebeskog, proljetnog, toplog predvečerja. Od Cresa i Krka, od Brseča do Veprinca, od Kraljevice do Glavotoka blistalo je more u svojoj ljubičasto-grimiznoj panorami, a ja sam, subjektivno, pred masom naroda imao osjećaj, a to sam bio izrazio i riječima, da smo ovamo na Rijeku, na Hreljin, nad Bakarski zaljev i nad Vinodol donijeli lenjinski barjak, barjak novih internacionalističkih parola, koje su trebale da preporode čitavu našu bijednu, staru i ranjenu Europu, koja je još akutno krvarila od katastrofe ratova i revolucija iz perioda 1914. i 1918. (...)

Pod našim nogama ležala je Rijeka, koja se na ogromnom horizontu ispod Učke dimila u sunčanoj rasvjeti kao lomača nad kakvom starom slavenskom mogilom.

Svi mi smo još od najranijeg djetinjstva voljeli ovaj dragi nam hrvatski grad, imajući osjećaj da nas na utoku Rječine ona smaragdnozelena topla voda povezuje s ostalim kopnima na ovoj akvamarinskoj lopti u višoj, kosmopolitskoj harmoniji, i ja sam, na onom našem komunističkom zboru hreljinskom, govorio uglavnom o ovom Gradu Evgenija Sisolskog Brsečanina, Viktora Cara Emina, Frana Kurelca, Ante Starčevića, Ivana Zajca, Šime Ljubića, Franje Račkog, Frana Supila, Milana Marjanovića i Nazora (...)

Stojeći pred narodom izvukao sam iz džepa Kurelčevu knjigu Fluminenzija i citirao iz te klasične riječke knjige članak o našoj 1848smaškoj prošlosti (...) I dok sam ja tako narodu čitao Kurelca (...) zagrmjela je sa Rijeke protokolarna salva topova u znak da se veliki Arkanđeo sprema na neku novu maskeratu, da se penje na palubu svoga Bucintora, kako bi tamo prstenovao u znak svoje Aeternae et perpetuae potestatis jednu od riječkih gospođica, uz čašu sherry brandya — koji je on patetično krstio: »Il sangue morlacco«.

Nastala je tišina i sve su se glave instinktivno okrenule u smjeru Grada. Grmljavina topova odjekivala je pod padinama ispod Plasa i lopte zvukova lebdjele su nad gudurama kastavskim i grobničkim, iznad Opatije i Lovrana, a sa oklopnjača na Kvarneru pušili su se mračni kovitljaji dima, crni kao barut.

— Gledajte ovu Učku, drugovi, koju je stari Kurelac zvao Vučkom, gledajte ovaj stari glagoljaški Cres, ovaj frankopanski Omišalj i Glavotok, ovaj naš Jadran od Vratnika i Senja do Opatije i čujte i počujte ovu mizeriju od komarca, kako hoće da čini grmljavinu! Questo papatace parla — da citiram njegov jedan stih — con bocca rotonda del canone, a dvije naše babe mogle bi ga metlom skinuti s ovog našeg kvarnerskog ogledala kada bi htjele, i kad pod našom kraljevskom krunom ne bi bućkala voda u onim praznim radikalskim tikvetinama...

Reakcija mase na ove riječi bila je spontana! Urlik gomile nadvikao je topovsku grmljavinu tako te sam imao osjećaj da bi bila potrebna samo jedna jedina riječ pak da se svi survaju kao kakva slijepa stihija niz hreljinske stijene i da onako goloruci rastjeraju onaj diletantski ballo in maschera na Rječini. Bili smo opkoljeni rojalističkom soldateskom i žandarmerijskim kraljevskim kordonom, a sekundu kasnije, usred onog urlika mase, policijski komesar zaprijetio nam je upotrebom oružja ne promijenimo li temu sastanka sa određenim dnevnim redom, u okviru kog je bilo apodiktički zabranjeno da se govori o Rijeci (...)«.

Dvije godine kasnije, u Nokturnu u Crikvenici (s podnaslovom: 'U noći od četvrtog na petog juna 1940'), Krleža će se — govoreći o sebi u trećem licu! — još jednom sjetiti D'Annunzija: »(...) Na Kvarneru aprila 1920. godine pojavio se jedan mladić, između Hreljina i Križišća, između Kraljevice i Crikvenice; od Fužina i Delnica spustio se tu na Kvarner (u ono vrijeme kada je D'Annunzio ludovao na Rijeci), i tu je ovim ribarima i prosjacima govorio sa stolova pred krčmama o Lenjinovim barjacima nad Kvarnerom. Rojalistički oklopnici bili su mu za petama, u toj istoj maloj, tihoj, zaboravljenoj Crikvenici, gdje je uzrujana masa tražila da se govori sa balkona (...)« (»Borba«, Zagreb, 1-3. svibnja 1954).

Postdanuncijevska Rijeka o Krleži

Prvi prijevod jednoga teksta Miroslava Krleže na talijanski jezik pada u prvu postdanuncijevsku godinu: 1921. Tada u riječkom mjesečniku »La Fiumanella« (u broju 3) Bruno Neri objavljuje na talijanskom svoj prijevod Krležine Pjesme naših dana. U popratnoj bilješci Bruno Neri pripominje: »Upisan je u Komunističku partiju, za koju gorljivo vrši propagandu«. Riječki Talijani dakle znaju za Krležine govore, »od Karlovca do Delnica i Fužina, i od Kraljevice do Crikvenice i Senja«. (kako sam Krleža piše).

U riječkom mjesečniku »Delta« (u dvobroju 6-7 za kolovoz-rujan 1923) tiskan je prepjev Patetične pjesme o gospođi Evi Miroslava Krleže. Prijevod je popraćen sljedećom bilješkom o piscu: »Posrijedi je duh nov, bujan i neumjeren, tipičan predstavnik jugoslavenske rase, koji još uvijek traži put što će ga dovesti do savršenstva i veličine: bude li ga umio naći, a mi vjerujemo da hoće, bit će on Meštrović jugoslavenske književnosti«.

Redakcija mjesečnika »Delta« bila je već u prvom broju (ožujak 1923) najavila pokretanje biblioteke »Delta« i predvidjela tiskanje Kristofora Kolumba Miroslava Krleže, ali do tiskanja te biblioteke nije došlo. U uredništvu »Delte« bio je i Arturo Marpicati, jedan od Apeninaca koji su s D'Annunzijem došli na Rijeku.

Udine prosinac 1993,

Zagreb, studeni 1994.

Nedjeljko Fabrio

* Republika 1-2, Zagreb 1995.