Čuvari građanskoga vremena

Čuvari građanskoga vremena

Uz 150. obljetnicu početka djelovanja Narodne čitaonice riječke i 70. obljetnicu osnutka Gradske biblioteke Sušak

Narodna čitaonica riječka osnovana je godine 1849. nedugo nakon što je Josip Bunjevac kao povjerenik bana Jelačića s hrvatskom vojskom ušao u Rijeku. Premda u to vrijeme Hrvati čine većinu riječkoga stanovništva, oni nemaju znatnijeg udjela u gradskoj vlasti što je čini patricijat koji se grčevito bori za očuvanje riječke municipijalne samostalnosti, a svojom domovinom smatra područje »od Rječine do Kantride«. U gospodarskom pogledu Rijeka je izrazito trgovački, a u kulturnome potpuno potalijančeni grad. Potaknuti zaključkom Hrvatskog sabora i uspostavom legalne banske vlasti u Rijeci, kao i po uzoru na osnivanje hrvatskih čitaonica u ostalim hrvatskim krajevima, pa možda i kao protuteža talijanskim čitalištima tipa casino, a najvjerojatnije zbog svega navedenoga, riječki su Hrvati, ali ne i samo Hrvati, oni ugledni i imućni (plemići, odvjetnici, brodovlasnici, liječnici, profesori, trgovci, svećenici) osnovali Društvo narodne čitaonice s općeprihvaćenim nazivom Narodna čitaonica riječka. Premda je Pravilima bila zajamčena demokratičnost, Društvo je bilo zatvorenoga tipa, elitnoga karaktera, a članstvo uvjetovano ugledom i mogućnošću materijalnoga podupiranja. Stvarna demokratičnost provedena je poslije u novim okolnostima.

Čitaonica je uživala visoko pokroviteljstvo senjskoga biskupa Mirka Ožegovića Barlabaševačkoga, a nakon njegove smrti pokroviteljstvo biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Ciljevi djelovanja Čitaonice definirani su člankom 1. prvih odobrenih Pravila: »Družtvo narodne čitaonice ima u sverhu narodnu duševnu prosvjetu«, prosvjetiteljstvo kao uvjet općega društvenog napretka, ali i afirmacija narodnog jezika i kulture u specifičnim političkim prilikama, tegobnim za hrvatski korpus u Rijeci..

Sadržaj rada Čitaonice bio je: osiguravanje novina i časopisa, ponajprije onih na hrvatskom jeziku, organizacija knjižnice, aktivno sudjelovanje u kulturnom životu Hrvatske, priređivanje balova i zabava, koncerata, izložaba i kazališnih predstava na hrvatskom jeziku.

Za vrijeme Bachova apsolutizma 1850-1860. mnogo je hrvatskih društava i čitaonica u Hrvatskoj zatvoreno, no Narodna čitaonica riječka djelovala je iako joj Pravila nisu potvrđena.

Zanimljiva je pojedinost da je dio članstva dvaput tražio da se Čitaonica zove hrvatskom, što je odbijeno s obrazloženjem »da je Rieka zemljište isključivo hrvatsko, a svaki zavod u njoj od Hrvata utemeljen jamačno samo hrvatski može biti, ma kakvim se god imenom nazivao«.

Bez obzira što je pripadnost društvu ilirskih čitaonica, pa i Društvu Čitaonice riječke bio politički izbor, s današnje perspektive nije nam nevažno da li je i u kolikoj mjeri djelatnost Čitaonice bila početak knjižnične djelatnosti u današnjem smislu riječi? Pravila predviđaju da Čitaonica ustrojava družtvenu knjižnicu, na glavnim se skupštinama imenuju među starješinama knjižničari, Pravila određuju obvezu nabavke knjiga. Pravila također uređuju »da članovi imaju pravo novine, časopise i knjige, da ih uzmognu lagje čitati i kući ponijeti«. U Ljetopisu za 1913. iznijeta je koncepcija formiranja knjižnične zbirke zavičajnoga karaktera te njezina značenja za riječko i primorsko područje. Šturi su podaci o sadržaju knjižnice i njezinu korištenju. Poznati su imenovani knjižničari, među kojima spominjemo Viktora Ružića, poslije bana Savske banovine. No, bez obzira na izneseno, knjižni fond Čitaonice nije bio temelj za stvaranje ozbiljnije knjižnice kao što je to slučaj s drugim ilirskim čitaonicama.

Zanimljiva je, međutim, nakladnička djelatnost Čitaonice. Izdavanje sedmoga godišta časopisa »Neven«, 1858. godine, što ga je Matica ilirska izdavala od 1852, i činjenica da je on u tom trenutku bio jedini hrvatski književni časopis, stavlja Rijeku tog vremena u središte hrvatske kulture. Važno je i izdavanje Spomen-knjige iz 1901. godine, nakon obilježavanja pedesete obljetnice Čitaonice jer je to izdanje pouzdan izvor podataka o aktivnostima Čitaonice tijekom pola stoljeća njezina rada. (Gradska knjižnica u Rijeci izdala je s Izdavačkom kućom Adamić u jubilarnoj 2000. njezin pretisak.)

Prinos radu Narodne čitaonice dali su mnogi riječki uglednici: petorica iz obitelji Vranyczany-Dobrinović, Šišman Vukotinović, Franjo Rački, Rudolf Strohal, Tadija Smičiklas, Vinko Pacel, Ivan Fiamin, Erazmo Barčić, Frano Supilo, Juraj Ružić, Viktor Ružić, Rikard Lenac i mnogi drugi.

Nakon što je 1896. Gimnazija preseljena na Sušak, Čitaonica opstaje i nastavlja do kraja Prvog svjetskog rata svoje uobičajene aktivnosti. Zamršene povijesne prilike nakon raspada Austro-Ugarske snažno su se odrazile na rad Čitaonice. Njezine su prostorije stradale u političkim neredima, djelatnost ugrožena političkim pritiscima, a članstvo rasuto u dvjema državama. U starim prostorijama na riječkome Korzu, koje je za Čitaonicu kupio Konsorcij Hrvata, nastavlja s radom 1927, nakon preuređenja koje su pomogli Poglavarstvo grada Sušaka i Prva hrvatska štedionica u Rijeci (Podružnica Sušak). No, političke se prilike radikaliziraju, zgrada Čitaonice prodana je i dana na uporabu riječkom Fasciu. Tridesetih godina postoje planovi da se Čitaonica preseli na Sušak zbog iznimno teških političkih okolnosti, no od toga se odustaje. Čitaonica djeluje mirno i gotovo nezapaženo do početka Drugog svjetskog rata. Tijekom rata njezin rad potpuno je zamro.

Nakon Drugoga svjetskog rata Narodna čitaonica riječka u svojim je starim prostorijama na Korzu, noseći u svom imenu snagu dugogodišnje povijesti, nastavila rad kao narodna knjižnica. Godine 1962. gubi samostalnost udružujući se u jedinstvenu ustanovu, Gradsku biblioteku Rijeka. Narodna čitaonica s istim imenom i u istoj zgradi postaje čitaonički odjel Gradske biblioteke Rijeka.

Gradska biblioteka Sušak — prinos građanskoj kulturi

Gradska biblioteka u Sušaku osnovana je 1930, kada je grad Sušak imao oko šesnaest tisuća stanovnika, od kojih je polovica živjela od industrije, obrta i prometnih usluga. Zahvaljujući položaju graničnoga grada uz talijansku Rijeku, a s tim u svezi protekcionističkoj politici Kraljevine Jugoslavije prema Sušaku i morskoj luci koja je bila najvažnije tržište drva na Sredozemlju, Sušak je u tom razdoblju postigao svekoliki gospodarski razvitak. U Gradu je bilo trinaest konzularnih predstavništava. Otvoren je Gradski muzej. Izlaze »Primorske novine«. Životom grada Sušaka upravlja desetak imućnih obitelji među kojima se ističe obitelj Ružić. Razdoblju napretka o kojemu je riječ posebni je pečat dao također jedan Ružić, Gjuro (Jurica), mlađi, gradonačelnik Sušaka od 1929. do 1939. godine, uz pomoć mlađega brata, dr. Viktora Ružića, uglednog sušačkog odvjetnika i bana Savske banovine.

Kulturna se problematika našla među prioritetima gradskih vlasti zbog potrebe da se gospodarski uspon okruni duhovnim sadržajima, zbog rivalstva sa susjednom Rijekom — dobrim primjerom urbanog života i, svakako, zbog višegodišnjega pritiska javnosti. Premda u sjećanjima suvremenika Sušakom nije vladala provincijska atmosfera jer su sušački intelektualci (čiju su jezgru činili gimnazijski profesori) utjecali na duhovnu klimu Grada, ipak je ideja sušačke kulture bila tek vizija vezana uz izgradnju Hrvatskoga kulturnog doma i kompleksa oko njega.

Za osnutak Gradske biblioteke izdvojen je iz gradskog proračuna potreban novac.

Za javnost je otvorena 1931. godine u zgradi Gradske vijećnice s početnim fondom od devetsto svezaka knjiga različita sadržaja.

Usprkos preporukama Ministarstva kulture da svaka općina treba imati narodnu knjižnicu namijenjenu širokom sloju građanstva i pritisku javnosti okupljene oko Akademskog kluba Jurislav Janušić, čija je Knjižnica zapala u velike i nerješive teškoće, gradske su vlasti otvorile knjižnicu znanstvenoga karaktera koja će nabavljati pretežito pravničku i tehničku literaturu, a uz to skupljati građu iz lokalne povijesti.

Statutom definirana kao stalna gradska institucija koja se uzdržava stalnim godišnjim prinosom, odnosno iz proračuna grada Sušaka, Gradska biblioteka pripada statusno bolje uređenim knjižnicama, jer preporuke Ministarstva kulture nije pratila stroga obveza financiranja, a redovito financiranje u praksi nije bilo uobičajeno, nego iznimno.

Pravo korištenja Bibliotekom ima svaka osoba s navršenih šesnaest godina života, pristup fondu slobodan je i besplatan. Građani Sušaka, osobito inteligencija, pozivaju se da se koriste Bibliotekom i da je daruju knjigama. Biblioteku su doista darivali sušački intelektualci, među kojima se spominju dr. Antun Barac i Rikard Lenac. Od početka rada Biblioteka je korisnicima ponudila velik broj tekuće periodike. Bila je pretplaćena na niz izdanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prvi knjižničar bio je dr. Juraj Roić, profesor Muške realne gimnazije koji je Biblioteku organizirao prema načelima knjižničarske struke: vodio je knjigu inventara, započeo je izradu abecednog, stručnog i predmetnog kataloga.

Jedna od pet gradskih knjižnica u Savskoj banovini (uz Zagreb, Varaždin, Karlovac, Slavonsku Požegu), dobar je primjer građanske knjižnice koja je od početka imala ambiciju postati centralnom knjižnicom regije.

Prvi knjižničari bili su gimnazijski profesori. Nakon dr. Roića to su prof. Ivan Večerina i prof. Vladimir Švalba.

Za prvog upravitelja Biblioteke imenovan je 1939. književnik Nikola Polić, brat Janka Polića Kamova, autor popularnih feljtona Sušačke subote i Zagrebačke šetnje.

Drugi svjetski rat i talijanska okupacija Sušaka prekinuli su očekivani razvoj. Talijani su 1941. zatvorili Biblioteku, a njezinu upravitelju zabranili ulazak u zgradu. Za vrijeme bombardiranja Sušaka, 1943, stradala je i zgrada Biblioteke te je dio građe uništen u požaru. Kapitulacijom Italije, 1943, Biblioteci su pripojene knjige Ispettorato scolastico u Sušaku i nastavila je s radom, premda neredovito. Redovito je počela raditi u lipnju 1945. u novoj državi, FNR Jugoslaviji.

(Kontinuitet građanske kulture na Sušaku ometen je rezultatima Drugog svjetskog rata.)

Zgrada Kulturnog doma završena je i u njezin je prostor Biblioteka uselila 1947, obnavljajući fond pretežno darovima građana. Nove, ugodne prostorije bile su osnovni poticaj stručnom osoblju Biblioteke. Uvedena je članarina i donesena Pravila o korištenju. Pedesete godine su vrijeme jačanja knjižničarske profesije i djelatnosti: osniva se riječka podružnica Društva knjižničara NR Hrvatske, za ravnatelja Biblioteke dolazi Vladimir Pavlinić, čijoj koncepciji razvoja narodne knjižnice i danas jedva imamo što dodati, u Biblioteci se organiziraju raznorodne kulturne aktivnosti, osposobljavaju se pokretne knjižnice koje opslužuju rubna naselja Općine Sušak, osoblje sustavno pohađa tečajeve za stručno usavršavanje, otvorena je Dječja knjižnica Sušak i Čitaonica Sušak.

Razvoj djelatnosti i snaga profesionalne zajednice rezultira donošenjem Zakona o bibliotekama 1960. godine na temelju kojega je postala matičnom bibliotekom kotara Rijeka s fondom od oko pedeset tisuća svezaka knjiga i oko tisuću svezaka periodike.

Novom administrativnom podjelom po kojoj općine Rijeka, Sušak i Zamet postaju jedinstvena općina Rijeka dolazi do spajanja Gradske biblioteke Sušak, Narodne čitaonice Rijeka i Čitaonice Mlaka u jedinstvenu ustanovu, Gradsku biblioteku Rijeka.

Time završava povijest ustanove koju i danas smatramo najvažnijom pravnom i stvarnom prethodnicom Gradske knjižnice Rijeka, koju je obogatila svojim knjižnim fondom i dostignutom razinom stručnoga rada.

Gradska knjižnica Rijeka, središte života zajednice — ususret cilju

Kada su se narodne knjižnice grada Rijeke 1962. udružile u jedinstvenu ustanovu, Gradsku biblioteku Rijeka, završila je prosvjetiteljska faza njezina razvoja. U toj je fazi započeo ozbiljan stručni rad, koji je bio temelj za današnju organizaciju zrele knjižnične mreže sastavljene od jake središnje knjižnice koja obuhvaća fondove knjiga i periodike za djecu i odrasle, zbirku nekonvencionalne građe za djecu, čitaonički odjel tekuće periodike, elektronički odjel sa zbirkom CD-roma, četiri ogranka u gradskim naseljima udaljenijim od središta grada s mješovitim knjižnim fondovima za djecu i odrasle te bibliobusne službe.

Prateći promjene u društvu, Knjižnica je odgovarala svojim servisima i uslugama: od okretanja informaciji sedamdesetih godina do okretanja informacijskoj tehnologiji i svjetskim trendovima u devedesetima.

S definiranim mjestom u knjižničnom sustavu Republike Hrvatske Gradska knjižnica Rijeka narodna je knjižnica za grad Rijeku te matična knjižnica za narodne i školske knjižnice primorsko-goranske županije sa zadaćom da pruža stručnu pomoć svakoj knjižnici posebno i županijskom knjižničnom sustavu uopće.

Danas, u neprikladnim prostorima, dijeleći sudbinu polovično definirana hrvatskog knjižničnog sustava i nepostojeće strategije informacijskog društva, ali profesionalno pripravna, širi brojnu zajednicu od više od dvadeset tisuća stalnih korisnika težeći cilju — demokratičnom središtu života zajednice.

Milka Šupraha-Perišić