Čudnovati prizori s Korza

Čudnovati prizori s Korza

O boemima odavno postoji toliko uopćena predodžba da više gotovo nitko ne zna podrijetlo i bit pravih boema. Mnogi su danas skloni nazvati boemom svakoga tko se ponaša pomalo neformalno i čija vanjština samo donekle odudara od činovničke uštogljenosti. Gotovo se nitko izvan specijalističkih krugova više ne sjeća nekad omiljenog pisca Henrija Murgera, koji im je osigurao slavu svojim Prizorima iz boemskog života (Scenes de la vie de boheme). I Puccini je svoje Boeme skladao na osnovi libreta sastavljena prema motivima iz Murgerovih Prizora — time je boemima još učvrstio i za više desetljeća produljio slavu.

Boemi se pojavljuju u Parizu tridesetih godina devetnaestoga stoljeća.

S tim se slažu gotovo svi koji se zanimaju za boeme. Osim onih koji tvrde da je boema bilo uvijek i svagdje i da će ih uvijek biti. Pojavljuju se s romantizmom, okupljaju se u boemske kružoke i sastaju u slikarskim i kiparskim atelijerima, kavanama i krčmama. Pomalo neobično izgledaju (na primjer — nose dugu kosu kad je u modi kratka), urednost im nije vrlina, a nije ni trezvenost (iako su neki pili jedino vodu — poput onih iz čuvene grupe nazvane Vodopije — ali to baš nije bio njihov izbor nego posljedica najvećeg siromaštva).

Prvi su boemi uglavnom bili mladi, još nepoznati i nepriznati pisci, uglavnom nepokolebljivi pobornici larpurlartističkih umjetničkih ideala kojih su se držali sve do smrti (obično od sušice!) ili, pak, do prvih društvenih uspjeha. Njih, dakle ne zanimaju ni socijalne pobude ni drugi mogući poticaji izvan same umjetnosti. Boemi gotovo nikad nisu bili buntovnici protiv društvenih nepravdi, niti su pristajali uz radničku klasu. Od nje su se radije htjeli odlijepiti i lišiti se balasta skromna podrijetla. Bili visokoga (bilo je i aristokrata!) ili niskoga roda, najčešće su se bunili protiv lošega ukusa i uskogrudnosti malograđana, za koje je tipično da se brže uspinju na gospodarskoj nego na intelektualnoj ljestvici.

Boemska su osobitost njihovi kružoci — boeme — koji su se u Parizu okupljali tridesetih i četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća u skromnim stanovima, u umjetničkim atelijerima, u krčmama Latinske četvrti, na Monmartreu i u drugim siromašnim i sumnjivim gradskim predjelima.

Riječki boemi

Sredinom devetnaestoga stoljeća u Rijeci radi nekoliko tiskara, redovito izlaze novine, uskoro se počinju objavljivati i ilustrirane revije s književnim prilozima, objavljuju se knjige. U to se doba pojavljuju nova zanimanja, nužna da bi se osovio krug intelektualaca kojih prije nije bilo — uz svećenike, učitelje, gimnazijske profesore — pojavljuju se dinamičnija i liberalnija zanimanja, poput tiskara, litografa (obitelj Karletzky, Ercole Rezza), novinskih redaktora, urednika i novinara. S dolaskom željeznice i s početkom gradnje luke Rijeka postaje velik grad, ne toliko brojem stanovništva, koliko živošću prometa i razvojem moderne industrije. Toj izvanjskoj slici grada bitno pridonosi unutrašnja, duhovna i civilizacijska slikovitost i složenost riječkoga građanstva, pristigla iz raznih krajeva i zemalja.

Umjesto širokih velegradskih bulevara, nužan je ambijent građanskoga kulturnog života bio Korzo s luksuznim dućanima i draguljarnicama, Narodnom čitaonicom, Filharmonijsko dramskim društvom, Kazalištem (isprva na mjestu današnjega Palazzo Modello). Prizvuk velikoga grada daje Rijeci luka, jedna od najprometnijih u Europi.

Potkraj devetnaestoga stoljeća povezana je kapitalom, trgovinom i brojnim redovitim linijama s Glasgowom, Londonom, New Yorkom...

Jednim od prvih riječkih boema neki smatraju Frana Kurelca, koji kao profesor hrvatskoga jezika u riječku gimnaziju dolazi već 1849. Doduše, on jest bio kuštrav i često ne baš uredan, živio je osamljen u sirotinjskim sobicama, obilazio gostionice Staroga grada u društvu učenika i nije baš uvijek bio posve trijezan. Ali Kurelac, lički sin, nije primjer građanskog intelektualca, njemu nedostaje društvene ironije i odmaka, on je ponajprije prosvjetitelj i pučki učitelj, borac za nacionalna prava i posve neurbani — epski tip.

Prvi razbarušeni umjetnici pojavljuju se prije na stranicama tekstova riječkih pisaca negoli u stvarnom umjetničkom životu. Enrico Matcovich dolazi u Rijeku početkom sedamdesetih kao profesionalni novinar s književnim ambicijama, a najjače su mu oružje živahni i duhoviti podlisci s temama o svakodnevnom građanskom životu. Tijekom 1873. objavljen mu je i niz sveščića s pričama pod zajedničkim naslovom Racconti biondi (Plavokose priče). Priče se uglavnom odvijaju u Milanu, u uličnoj vrevi velike prijestolnice. U jednoj od njih, Allora e adesso (Nekada i sada), glavni je junak mladi siromašni novinar s umjetničkim ambicijama, kojega život ipak pokvari, kao i njegovu dragu. Potkraj sedamdesetih čuveni riječki tiskar, kulturni poslenik i gradski uglednik Emidio Mohovich u svojoj komediji Trenta e trentuno (Trideset i trideset i jedan, 1879) među glavne likove, kao pokretača zapleta, uvodi mladoga, simpatičnog kipara, miljenika žena i pustolova, koji u grad dolazi u bijegu pred zakonom, ali ne zbog nekoga osobito teškoga grijeha.

Tek se osamdesetih godina pojavljuju prvi pravi riječki boemi, poput slikara i pjesnika Marija Schittara (koji piše pod pseudonimom Zuane de la Marsecia — naziva se tako po predjelu Staroga grada u kojem je odrastao). Zuane je odbacio činovničku karijeru koja mu se nudila, polazio je likovnu akademiju u Veneciji, a nakon povratka u Rijeku teško se uklapao u građanske krugove. Rado se družio s putujućim glumcima koji bi dolazili u grad pa je i sam pomalo glumio u brojnim predstavama. No najviše je vremena provodio sa susjedima iz svoje Marsecie i obližnjih četvrti Staroga grada, poput Stera, Barbacana i Gomile. Najradije se kretao i najbolje snalazio u pučkom miljeu i u gostionicama poput one Kod arlekina (Al Arlechin). Zuanetova svijest o krčiteljskoj ulozi njegove poezije na riječkom talijanskom narječju odaje tipičnu boemsku samosvijest. Pjevao je i ljubavne pjesme (prevedeni na riječku čakavštinu neki od njegovih stihova zvuče ovako: ... »pridi, bjonda Nina / onu nevernicu san pozabil ča ni marila za moju ljubav / pridi bionda Nina/ tanac je počel), napisao je i povijesnu tragediju i pučki komad s fantastičnim, bajkovitim bićima (furijama, morama). Na donekle je netipičan način u književnost svoga doba uvukao dijalektalni govor (vernacolo fiumano), život i folklorna obilježja riječkoga puka.

U pučkoj je komediji prikazao i sebe i svoje prijatelje (Marian pittor, u Slavi Svetega Mićela, 1888) u skromnim gostionicama, kako piju crno vino, igraju karte i izvode razne šale. Tipična je i Zuanetova nesretna sudbina — život u posvemašnjoj oskudici i nesporazumima s malograđanskim svijetom. Snašao ga je tipičan, tragičan kraj; umro je mlad, od moždanog udara.

Čudna je sudbina i Pietra Pilepicha, učitelja po zanatu, književnog kritičara, hispanista i prevoditelja (sa španjolskog na talijanski), knjižničara u Gradskoj knjižnici. U mladosti je objavio zbirku pjesama Alma Verita, 1904, u kojoj je izrazito psovački i rušilački raspoložen. U pjesmi Uskrs uzvikuje — Prokleti Uskrs... u Kraju svijeta kaže: »Doći će doći (nitko ne zna kada) zvijezda i zgnječit ovaj naš svijet cio«. Živio je povučeno, sređivao i slagao knjige u knjižnici, gledao svoja posla, a u zrelim je godinama pisao mnogo uglađenije stihove, ozbiljne oglede i dopisivao se s nekim od najvećih umova svoga doba (poput Unamuna i drugih).

Rijeka puna čudaka

Od boema i boemštine izrazito se razlikuju posve drukčiji stanovnici ulice i polaznici krčmi, koji s njima nemaju ništa zajedničko, pogotovo ne s uzvišenosti boemskih ideja. U Rijeci je uvijek bilo mnogo čudaka, koji su kružili ulicama i bili već svima poznati. (Da spomenem samo Gigija Valzera, Ludu Mariju i Santa Scrobognu, a na sušačkoj strani drukčijega ali još čuvenijega Franeta Pitura!)

I riječki je slikar Giulio Lehmann, spadao u takve čudake, mnogo više nego u boeme. Od kraja devetnaestoga do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća on je kružio ulicama u strahovito otrcanu kaputu i šeširu, a svoje je male, uglavnom rutinske i neambiciozne sličice, davao u bescijenje. I ta neambicioznost potvrđuje da nije imao nimalo boemske samosvijesti i ponosa. Hodao je pogrbljeno i plaho, za njim su godinama trčala djeca, gađala ga čime su stigla i izrugivala mu se. Bio je pravi siromašak, bez prijatelja, tek s ponekim milosrdnim zaštitnikom, koji bi ga katkad počastio tanjurom juhe. Doista je bio čudak pa se o njemu malo zna, a i to uglavnom same proturječne i nepouzdane činjenice, poput onih koje kažu da nije imao stana, da je živio s brojnim psima i mačkama, kao i da je bio iz bogate obitelji koja ga se sramila...

Originali, poput Lehmanna, nemaju stajališta, oni su zapravo najčešće autisti, koji ni sa kim ne komuniciraju, nego su jednostavno — takvi! Oni se katkad u krčmi i mogu sresti s boemima, ali ne pripadaju za isti stol. Boemi su svjesni svoje društvene uloge, oni su obično ponosni i puni velikih ideja. Druga je stvar što najčešće nisu baš siti ni osobito uredni, niti se uvijek ponašaju kao pristojni građani.

Tko su i kakvi sušački boemi?

Prvi su sušački boemi u odnosu na riječke ponešto zakasnili. Zametak im je tajni učenički kružok, zapravo konspirativna i borbena grupa Cefas. Upravo je tih godina na prijelazu stoljeća među mladima gotovo pomodan anarhizam, a atentat omiljena riječ s prizvukom uzbuđenja. U takvu je prevratničkom raspoloženju u podrumima sušačke gimnazije nekolicina prijatelja smišljalo svoje revolucionarne planove. U tim je podrumima, vjerojatno upravo 1900. godine, tadašnji četrnaestogodišnjak Janko Polić (koji se tek poslije prozvao Kamovom), objašnjavao svom najboljem prijatelju Miji — Mišku Radoševiću »potrebu nove, revolucionarne političke akcije«, a budući da je znao da se i on »bavi literaturom i znanošću« htio ga je privući u svoj »kvaternijanski-anarhistički« klub Cefas, koji bi trebao podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucionarni, krvavi kaos«. Tako je Janko govorio Mišku.

Osim u Sušačkoj gimnaziji osnovan je Cefas i u krugu učenika Pomorske škole u Bakru. Jednoga kišnog dana u riječkom Giardinu Pubblicu (u parku na Mlaki) Josip Baričević podnosio je tajni izvještaj o bakarskom odvjetku svojim nekadašnjim kolegama iz gimnazijskih klupa. Baričević je bio novopečeni bakarski učenik, no, očigledno, i nadalje u čvrstoj vezi s književnosti sklonim gimnazijalcima.

Najveći im je uzor bio Kvaternik i njegova pobuna, a najveći neprijatelj ban Khuen Héderváry. Klub se vrlo brzo rasplinuo, a Janko je već 1901. isključen iz Gimnazije i nastavio školovanje u Senju. I tamo je pomišljao da se pridruži »tajnome društvu« gimnazijskog konvikta, ali nije bio dovoljno brz — uskoro je bio isključen i iz senjske gimnazije. Baričević je, pak, sljedeće godine napustio bakarsku Nautiku. Samo je Radošević uredno položio ispit zrelosti i nastavio školovanje na studiju prava.

Polići

Najzanimljivija se skupina mladih pisaca i intelektualaca, poniklih u Sušačkoj gimnaziji, početkom dvadesetoga stoljeća okupljala oko obitelji Polić, koja se nakon poslovnoga sloma 1902. seli u Zagreb. Oko 1905. to je druženje najintenzivnije, a grupica osebujnih likova počinje se ubrzo osipati. Opisat ću ukratko jednog po jednog od njih, ali ne po redu kojim su došli na svijet, nego po onome kojim su otišli!

Prvi — Milutin. Uz trojicu je prijatelja tu i Jankov brat Milutin, daroviti senzibilni kompozitor, no on je u društvu šutio jer je bio teško bolestan. Ljubo Wiesner, zagrebački pjesnik i pisac, obiteljski prijatelj iz tih dana, rekao je za njega da je izgledao »kao neki sablasni Krist, sa dugom vranom kosom na ramenu, s ogromnim crnim očima koje se nikad ne zaboravljaju«.

Unatoč mladosti, osim osebujna lika i jezovite bolesti, imao je izgrađene umjetničke nazore, kojima se protivio tada omiljelom glazbenom folklorizmu i nacionalnom usmjerenju u umjetnosti, suprotstavljao se autoritetima poput Zajca i Kuhača i volio tada posve zaboravljenoga Lisinskog.

Ta se umjetnička i boemska druženja odvijaju nekoliko ključnih godina i u Zagrebu i na Sušaku i u Rijeci i u Veneciji, kamo Milutin odlazi na konzervatorij, a s njim tamo boravi i Janko, kao i u Puntu na Krku, kamo obitelj odlazi ljetovati jer tamo radi jedan od brojne braće.

U Veneciji Polići upoznaju slikara Josipa Morettija, rodom Bakranina. I on je poslije postao čest gost njihova zagrebačkog doma. Nije bio ni velik ni buntovan slikar, ali je na neki način bio zanimljiv kad su ga i Janko Polić i Josip Baričević ocrtali u svojim djelima, a najmlađi brat Nikola Polić ispisao je o njemu brojne esejističke retke i iznio svoja sjećanja.

Jedna je od glavnih njegovih osobina da voli boeme i rado govori o njima. Zamišlja ih ovako: »Artist, šešir 'Borsalino'« i širokih oboda, nekonvencionalno odijelo, preziranje žena i lijepo, slikovito i duhovito brbljanje.« On je »teško ogorčen«, što je publika sposobna da shvaća samo »komercijalnu picturu«, a ne može da dokuči »čiste i uzvišene« artističke duše. No unatoč svoj uzvišenosti ideja Moretti, kojemu su glavni pojmovi impresionizam i simbolizam, za kruh je slikao i reklame i cimere i portrete gospođa i komercijalne slike s brodicama na pučini i primorske ugođaje.

Baričević je volio ocrtavati čudake i osobenjake. Janko je pak Morettija opisao kao pristojna mladića kojemu je sklon (stvorio je po njemu lik Rubellija u Isušenoj kaljuži), no učinio mu je još goru uslugu, prikazujući ga (doduše pod krinkom Rubellija) kao slikara koji ne razumije bit suvremene umjetnosti: »On se diči nedostižnosti staroga slikarstva i očito ne razumije destrukciju i ekspresivnost najmodernijega slikarstva svoga vremena.«

Moretti (ako ga se protumači prema liku Rubellija) zalaže se za ljepotu, a Kamov se (zapravo njegov lik Toplak, također u Kaljuži) izrazito zalaže za naturalističku grubost i za halucinaciju, delirij...

O Janku Poliću Kamovu ispisano je mnoštvo stranica. Smatrali su ga pravim boemom i njegovi prijatelji i najmlađi brat, esejist, feljtonist i pjesnik Nikola Polić, koji je za njega rekao da je bio »boem čiste vode«. Tako ga je vidio i prvi istraživač njegova djela Vladimir Čerina, koji je smatrao da njegove patnje nadmašuju sve muke opjevanih pariških boema.

Janko je od najranijih dječačkih dana izazivao ekscese i bio nepomirljiv. Namjerno je mutio ustajale građanske vode i skandalizirao pristojan svijet. Izbačen je iz dvije gimnazije, pobjegao je od kuće i lunjao s putujućim glumcima. Lunjao je i po zagrebačkim birtijama i po Italiji, činilo se kao da bježi od sebe sama. I smrt ga je zaskočila na putu, u Barceloni, u najvećoj oskudici i neimaštini, u bolnici za siromašne. Janko se grozio ljepote i zalagao za slobodu, a njegovo je glavno umjetničko oružje bilo antiestetizam. On je književnost shvaćao vrlo ozbiljno i posve joj se stavio u službu. U jednom je pismu bratu Vladimiru napisao: »... ja idem za golom istinom, pa sam tu istinu skresao u brk samome sebi...«

Piše mu i da ide na sveučilište i u knjižnice i (kaže, »sve rjeđe«) — u bordel i birtiju. Svoju je bjesomučnu borbu na život i smrt s literaturom jasno i glasno izrekao rečenicom: »Poeziju grabim za vrat.«

Josip Baričević pripada onima koji u životu nemaju sreće. Kamov je iskreno suosjećao s njim i nazvao ga nesretnikom, »koji trpi i koji se je radi prevelikog osjećanja dužnosti i poštenja dao izigrati... nije zavrijedio da mu se itko izruga koji u ovome društvu nalazi rješenje svojih problema. Baričević je darovit i inteligentan; napisao je nekoliko novela, koje su vrlo lijepe, zaobljene i tanašne... Radove je objavio u jedinoj knjizi Novele i portreti, u kojoj je obradio zanimljive, pomalo groteskno ocrtane likove poput Artista (po Morettiju Zajcu) i Originala (možda književna preobrazba riječkog »originala« i slikara Giulia Lehmanna).

Volio je opisivati i nagle preokrete, neobične situacije, mračne i halucinantne smrti.

Ni on nije dovršio školovanje, nego se mučio kako da ne izigra svoje nazore i kako da preživi pisanjem u riječkom »Novom listu«.

Imao je ženu i djecu koju je trebao izdržavati, ali je jednoga dana jednostavo nestao.

Kada se, nakon desetak godina, ponovno pojavio iz bijelog svijeta, njegova se nesreća još samo jednom ukazala — spopao ga je moždani udar i brz kraj svih njegovih muka.

Kraj boema i boemštine

I Miško Radošević osebujan je lik, ali on je rano prestao biti boem i prestao se zanimati za književnost. Nakon završena prava posvetio se građanskoj karijeri. U mladosti je bio Jankov intimus, ispovjednik kojemu Kamov upućuje brojna pisma. Radošević je jedini uredno završio studij, gradi odvjetničku i političarsku karijeru.

Ni Nikola, najmlađi brat iz brojne Polićeve obitelji, nije dovršio nikakve nauke. Polazio je građevinsku školu i naglo prekinuo školovanje. Kao literat formirao se u obiteljskom krugu i u sjeni Matoša i Ujevića. Pisao je pjesme, ali živio je od brojnih feljtona, raznovrsnih novinskih članaka i svega što je njegovo pero moglo ispisati da bi se domoglo dinara. Živio je i pisao isprva u Zagrebu (Zagrebačke šetnje), potom u Sušaku (Sušačke subote), gdje se konačno i skrasio. Najčešće je bio slobodnjak, iako su i njega, da mu pomognu, pokušali pretvoriti u činovnika, doduše u kulturi.

Na najmlađem je Poliću, koji je nekoliko desetljeća nadživio sve ostale iz svoje družine, ostalo da piše Iskopine, da kopa po svojoj memoriji i slaže krhotine o Kamovu, o svojoj obitelji i smrtima u njoj, o svojim prijateljima i sebi samom. Taj je autobiografski zapis i izvještaj svjedoka za Nikicu zapravo spis o njemu najbližim boemima i o njihovoj boemštini.

Moglo bi se tražiti boeme među umjetnicima novijih vremena i naših dana, prisjetiti se još ponekog slikara i pjesnika, no boemi su već odavno iščeznuli, istovremeno kad i klasični malograđani i pravi građani. Današnje pojave izgledaju bitno drukčije i treba ih drukčije imenovati.

Ervin Dubrović