Binarni ritam promjena

Binarni ritam promjena

Kao što je Rijeka imala posebno, izdvojeno mjesto unutar muzejsko-galerijskih institucija 1954, tako je to mjesto potvrdila 1968. organizacijom Prve međunarodne izložbe originalnog crteža, koja je bila među prvim izložbama te vrste u svijetu

Riječka likovna scena već je gotovo pedeset godina pozitivno obilježena bijenalnim manifestacijama nacionalnog/nacionalnih i međunarodnog karaktera. Svima koji barem donekle prate likovnu umjetnost bit će odmah jasno da je riječ o riječkim Salonima iz pedesetih i šezdesetih godina, o Međunarodnoj izložbi (originalnog) crteža, te o Biennalu mladih (umjetnika s prostora Jugoslavije, sve do 1991), odnosno o Biennalu mladih Mediterana. No, kako su ove izložbe stasale, mijenjale se i (ponekad) gasile?

Saloni

Riječki saloni, grupne izložbe umjetnika s područja bivše Jugoslavije, a poslije i stranih umjetnika, održavale su se bijenalno u Modernoj galeriji od 1954. do 1963. Vrijeme prvoga Salona, onoga 1954. godine, herojsko je doba borbe za apstrakciju, odnosno borbe za slobodu umjetnosti. Ta izložba uspostavlja nakon Drugog svjetskog rata nasilno prekinut kontinuitet između prijeratne tradicije i poslijeratne suvremene umjetnosti. Izložba je bila podijeljena na dva dijela: Počasnu dvoranu, u kojoj su bila smještena starija, ali i suvremena djela autora čija je djelatnost bila najintenzivnija između dva rata, plus izvorni slikari (naivci), te Suvremenike, dio izložbe na kojemu je prikazano recentno stvaralaštvo. Između ostalih, izlagali su Bakić, Džamonja, Generalić, Kristl, Lubarda, Motika, Picelj, Rašica, Spacal, Srnec, Stančić.

Salon '54. bio je prva grupna jugoslavenska izložba na kojoj su izlagana djela apstraktne umjetnosti. Prvi put nakon rata izložbu su koncipirali povjesničari umjetnosti (Ambrozić, Bašičević, Putar, Šijanec, Vižintin) kao izraz »mogućnosti konkretne interpretacije načela rada i akcije...« Novim instrumentarijem (izborom djela za izložbu) željelo se aktivno djelovati, praktički analizirati suvremena zbivanja i tumačiti aktualne pojave. Taj obrazac, začet u Rijeci, funkcionira do danas.

U sklopu Salona '56 prvi se put pojavljuju strani umjetnici (njih dvadeset i osam iz Pariza: Atlan, Hartung, Poliakoff, Bloc, Israti, Staack, Zao-Wou-Ki, između ostalih), pa je to ujedno i prva internacionalizacija neke jugoslavenske izložbe. Također se uvodi institucija dodjeljivanja nagrada, opet prvi put u poslijeratnoj izložbenoj praksi.

Biennale mladih

U sljedećim godinama riječki Saloni gube na aktualnosti, gube potporu iz likovnih centara (Zagreb, Ljubljana, Beograd), koji i sami počinju organizirati slične manifestacije, te ustupaju mjesto novim grupnim izložbama bijenalnoga karaktera.

Salone je 1960. zamijenio Biennale mladih, izložba koja je imala cilj »prikazati umjetničko stvaranje na području slikarstva i kiparstva iz čitave FNRJ«. Prvi je Biennale mladih slijedio ideju uključivanja umjetnosti Jugoslavije u svjetska likovna zbivanja. Skroman u opsegu, bio je velik u ideji i kvaliteti, jer su izložena djela korespondirala s najsuvremenijim likovnim događajima u svijetu. Između ostalih, izlagali su Džamonja, Jemec, Šejka, Veličković, Šutej.

Drugi je Biennale registrirao enformel kao jedno od novih stilskih usmjerenja (premda je enformel u svijetu 1962. već opće mjesto). Sudjelovali su Feller, Bernik, Jemec i Protić, uz slikare magičnog realizma. Enformel je prevladavao i na sljedećem, trećem Biennalu, uz velik broj naivaca koji su izlagali u skladu s tada aktualnom teorijom da je svaki kreativni čin ujedno i umjetnički.

Četvrti Biennale mladih (1966) živi u znaku geometrijske apstrakcije, najvjerojatnije pod utjecajem zagrebačkih Novih tendencija. U Rijeci izlažu Dugonjić, Feller, Galić, Kuduz, Naumov, Schramadei...

U svom petom izdanju Biennale mladih posrnuo je preskočivši jednu godinu (održan je 1969) i mogućnost da se uključi u studentsku '68, kao stvarni prinos mladoj i tada revolucionarnoj umjetnosti. Ipak, presjek stvaralaštva 1969. veoma je bogat i kvalitetan (od pop-arta, preko geometrije do novog realizma).

Šesti, sedmi, osmi, deveti i deseti Biennale mladih pokazuju stanoviti umor i odmak od stvarne situacije na terenu. Godine 1971. vrlo se skromno bilježe pojave konceptualne umjetnosti i nove umjetničke prakse u Jugoslaviji, jednako kao i pojava analitičkog i primarnog slikarstva (1977). Tek 1981. godine, jedanaesti Biennale mladih bitno mijenja koncepciju i u svoj se širini otvara izlagačima i gradu. Uvode se tzv. akcije, izvan klasičnoga postava, kojima izložba silazi u grad, na ulice, trgove i u Mali salon. Izložba postaje otvorena, aktualna i intrigantna (inaugurirana je i pojava Nove slike), pa se na dvanaestom Biennalu prvi put pojavljuje i videoumjetnost. Od sljedećih Biennala valja spomenuti četrnaesti (1987) iz kojega je nastala skupna izložba Kontrolirana gesta — primjeri novog enformela i apstraktnog ekspresionizma, kojom je revijalnost Biennala pretočena u programsku aktivnost pokušaja zaokruživanja i definiranja suvremene situacije — u sintezu. Slično se dogodilo i na sljedećem, petnaestom, koji je iznjedrio problemsku izložbu Geometrije, koja je, poput Kontrolirane geste, obišla sve važnije izložbene centre u zemlji. Posljednje izdanje Biennala mladih umjetnika Jugoslavije, šesnaesto, otvoreno je na dan napada JNA na Sloveniju, 1991. Taj Biennale postaje poprištem umjetničkih prosvjeda protiv rata u Hrvatskoj (okretanje slika zidu i pokrivanje skulptura, uz suglasnost autora), pa i na simboličan način detektira uminuće teritorijalnih razloga postojanja.

Mediteranski biennale i izložba crteža

Već sljedeći bijenalski termin, 1993, u vrijeme najžešćih ratnih aktivnosti u Hrvatskoj, riječki Biennale mladih postaje mediteranski i otvara Hrvatsku prema svijetu. Slijede tri mediteranska izdanja (sve do 1997), dok 1999, promjenom rukovodeće osobe u Modernoj galeriji, Biennale mladih Mediterana izostaje. Kada ćemo i da li ćemo vidjeti neki novi Biennale mladih u Rijeci, za sada nije poznato.

Kao što je Rijeka imala posebno, izdvojeno mjesto unutar muzejsko-galerijskih institucija 1954, tako je to mjesto potvrdila 1968. organizacijom Prve međunarodne izložbe originalnog crteža, koja je bila među prvim izložbama te vrste u svijetu. Namjera je izložbe bila vratiti crtežu dignitet, vratiti mu njegovu posebnost i umjetničku vrijednost, koja je (pre)često bila dovođena u pitanje uz obrazloženje da je riječ o (slici) inferiornom mediju. Također se željelo od Rijeke stvoriti novo kulturno-umjetničko žarište. Od stranih izlagača koji su sudjelovali na izložbi svakako treba navesti barem neke: Picasso, Manzu, de Chirico, Guttuso, Mortensen, Chilida, Vedova, Pignon, Pasmore, Bazaine, Hagiwara, Iposteguy, Messagier, Mušič, Peinado...

No, tijekom desetljeća Biennale crteža zapada u rutinu, imena izlagača se ponavljaju, izostaju relevantna svjetska crtačka imena, a koncepcija izložbe pokazuje zamor i iscrpljenost.

Jedanaesta izložba najavljuje promjene, a do prijeloma dolazi 1990, na Dvanaestoj izložbi, koja mijenja ime u Međunarodni biennale crteža, izostavljajući pridjev originalni kao samorazumljiv. Nova se koncepcija rukovodi načelom jedna izložba — jedna tema — jedan selektor. Tako je Dvanaesta izložba posvećena skulptorskom crtežu, sa selektorom Pontusom Hultenom, koji je u to doba bio ravnatelj Palazzo Grassi u Veneciji.

Trinaesti biennale crteža tematizirao je dizajnerski crtež, sa slovenskim selektorom, dr. Stanetom Bernikom, dok je Četrnaesti bio posvećen strip crtežu u izboru Darka Glavana. S obzirom na aktualnu financijsku i organizacijsku situaciju u kulturi Rijeke, i te su bijenalne izložbe, koje su Rijeku katapultirale u orbitu relevantnih umjetničkih centara, pod znakom pitanja.

Hoće li Rijeka zadržati (preko Moderne galerije) svoje značenje unutar hrvatskih granica i u svijetu, hoće li iznjedriti neku novu izložbu revijalnoga karaktera i nastaviti s polustoljetnom tradicijom, ostaje tek kao pitanje koje lebdi u sumaglici velikoga broja nepoznanica.

Berislav Valušek