Benjina baština

Benjina baština

Stara gradska jezgra svakoga grada je najsvetiji dio gradske zajednice, njezino povijesno pamćenje, životna sadašnjost s jasnom porukom budućnosti. Tako je to i s riječkim Starim gradom iako znatno devastiranim posebno tijekom 20. stoljeća.

Krajem prošle godine većim je dijelom završena obnova baroknoga sklopa kuće-palače u Užarskoj ulici 26 u Starome gradu, koja jednim dijelom izlazi i na ulicu »Šime Kožičića«, kako to stoji na okrhnutoj i ukošenoj kamenoj ploči na jednome uglu te zgrade. To je zapravo samo oznaka da je tamo nekada bila ulica, najvjerojatnije vrlo uska i neugledna, koja je nestala negdje ranih sedamdesetih godina »sanitarnim« rušenjem cijeloga bloka kuća toga dijela grada niže od katedrale sv. Vida. Sjećanje na tu ulicu koja nosi netočno i jeftino popularizirano ime velikoga hrvatskoga muža, zadarskoga patricija Šimuna Kožičića-Benje (Zadar oko 1480-1536), modruškoga biskupa i upravitelja senjske biskupije, pisca-latinista, vrsnoga govornika i uvaženoga sudionika Lateranskoga koncila 1513. godine, prognanika i osnivača tiskare u Rijeci u kojoj je priredivši tekstove tiskao šest izdanja-knjiga na staroslavenskome i hrvatskome jeziku, glagoljskim pismenima. Time je učinio grad Rijeku hrvatskom duhovnom metropolom 16. stoljeća kao i značajnim središtem ranoga europskoga tiskarstva.

Nedaleko je katedrala sv. Vida kojoj su nedavno, još dok je to bila katedrala Crkve (nadbiskupije) riječko-senjske postavljene nove vratnice s prikazom povijesti Crkve u Hrvatskoj i mjesne crkve. Pokušavam i pomoću lupe na brončanim vratnicama stolnice pronaći prikaz biskupa Šimuna Kožičića-Benje i njegove tiskare, ali mi to ne uspjeva. Možda ne vidim ili ne razumijem dobro likovnu simboliku, prikaze povijesnih događaja, koje bi sa ovih vratnica trebao učiti, pamtiti i dalje pronositi najneukiji prolaznik istim intenzitetom kao i najučeniji sveučilištarac. To je u mnogo čemu znao i Šimun Kožičić-Benja koji je unatoč posebno nepovoljnim političkim i gospodarskim prilikama, u okolnostima rata i izbjeglištva shvatio kulturni rad, izdavanje i tiskanje knjiga primjenom suvremene tehnologije kao domoljubni, rodoljubni i obrambeni čin ali istovremeno kao veliki kulturni i civilizacijski poduzetnički poduhvat kojim i danas govori našim naraštajima da kultura nije trošak već dugoročno gledano visoko profitabilno ulaganje u budućnost, ulaganje koje se mnogostruko vraća. To potvrđuje postojanje današnje Rijeke, grada bogate hrvatske baštine ali i mnogostrukoga europskoga prožimanja, grada koji je svojim svekolikim značajem jedan od stožernih hrvatskih duhovnih središta.

Stoga pišući ovaj esej namijenjen ponajprije riječkoj kulturnoj javnosti pozivam kulturnu savjest i opću javnost ovoga grada, koja svoje postojanje i svoj kulturni i nacionalni identitet može zahvaliti i djelovanju glagoljaša od kojih je zasigurno jedan od najuglednijih i biskup Šimun Kožičić-Benja, da ne dopusti da neprepoznatljiva neugledna i razbijena ploča oznake nepostojeće ulice, na uglu barokne palače lijepe fasade ostane jedini znamen u našemu gradu ovome odličniku uma, akcije i kulture, čovjeku koji je duboko uronjen u nacionalnu kulturnu baštinu bio uključen u svjetske kulturne tokove svoga vremena.

Juraj Lokmer