Burne godine

Burne godine

U oporbenoj Rijeci, gdje su tijekom devedesetih na vlasti reformirani komunisti, ali je vodeća industrija u rukama ljudi vladajućega HDZ-a, vodi se ogorčena, često i prljava kampanja za medijsku prevlast, a naročito je na udaru »Novi list«. Šarinić će godinama pokušavati otupiti oštricu Vičevićeve novine, nabacujući na nju komesare financijske policije

Riječki su mediji u devedesetima obilježili tri respektabilne obljetnice: pedeset godina Radija Rijeka, pedeset godina dnevnika »La Voce del Popolo« i sto godina »Novog lista«. U devedesetima su se u Rijeci rađali i umirali listovi, osnivale i gasile privatne televizije i radijske postaje, umirali glavni urednici na poslu. Posljednje je desetljeće donijelo punu afirmaciju riječkom novinarstvu, koje tako visok status u hrvatskim okvirima nije imalo još od Supila.

Recepcija riječkog novinarstva tijekom cijeloga stoljeća veoma je loša. Čini se da cjelokupna pisana povijest novinstva u Hrvatskoj, od Horvatovih studija do najnovijih almanaha i monografija, gotovo ignorira tiskarstvo i novinstvo Rijeke, izuzev časne iznimke Supilove, kojega se zapravo više tretira kao (tragičnu) političku personu s početka stoljeća nego riječkog novinskog maga koji djeluje u kontekstu razbuktale gradske novinske scene. Novinstva Rijeke i čitave regije nakon 1945. dublje se ne dotiče pak nitko, čak ni najrazvikaniji kroničar hrvatskog novinstva Božidar Novak.

U dominantnoj monografiji udžbeniku Novinarstvo, teorija i praksa Grbelje i Sapunara, među stotinama potkrijepljenih primjera raznih novinskih oblika i ispričanih situacija, ni jedna nije iz »Novog lista«. U istom abecedariju više stotina zaslužnih hrvatskih novinarskih imena nijedno nije iz riječkih medija. U knjizi Darka Hudelista Novinari pod šljemom ne spominje se ni jedan tekst riječkih novinara nastao za vrijeme Domovinskog rata. Nijedan riječki list nigdje nije zabilježen ni kao važan, a kamoli kao najstariji u državi (kao što je, de facto, »Novi list«).

Eto, takav je zagrebocentrički tretman riječkoga novinarstva, pa time i riječkih medija na hrvatskome prostoru početkom devedesetih godina. Nula, ništica.

Iznimna slušanost Radija Rijeka

Tome u prilog ide i bljedunjavi »Novi list«, pored lista talijanske manjine opskurne naklade, jedini dnevnik 1990. u Rijeci. Te burne 1990, kad ponovno raste svijest o Gradu, potaknuta Fabriovom kronisterijom Vježbanje života, lomi se stari sustav preko novog. Na čelo »Novog lista« 5. srpnja dolazi Veljko Vičević, komentator unutrašnjo-političke rubrike. U lipnju 1990. ukinut je omladinski list »Val«, polumjesečnik koji je trajao petnaest godina, a ugasio se s promjenom političkog sistema (i sustava financiranja) zajedno s kompletnom omladinskom štampom u Hrvatskoj, s brojem 288.

Budi se i Radio Rijeka, koji od 1. svibnja 1990. revolucionarno proširuje program sa sedam na trinaest sati dnevno, od 6 do 19 sati. Prvi veći potres izaziva pojava »RI Telefaxa«, prvoga privatnog dnevnika u neovisnoj Hrvatskoj, koji je počeo s izlaženjem 29. listopada 1990. List pokreću bivši novinari »Novog lista« Josip Povrženić i Igor Violić, a osnovu mu čine novinari ugaslog »Vala«. Tiskan u nakladi od pet do deset tisuća dnevno i zamišljen kao gradski list za Rijeku i Opatiju, »Ri Telefax« oslonio se upravo na bezličnost »Novog lista«, kojemu je pak pojava konkurentskoga dnevnog lista motivirala dodatne resurse. Izlaženje već posustalog »Ri Telefaxa« definitivno je prekinula agresija JNA na Sloveniju, jer se list tiskao u Ljubljani. Posljednji 207. broj tiskan je 10. srpnja 1991.

Ostavši za rata ponovo jedini riječki dnevnik na hrvatskom, »Novi list« bez nacionalne mreže dopisnika teško prati događaje u Hrvatskoj, koji se smjenjuju strelovitom brzinom. Bez te infrastrukture, »Novi list« se kao i mnogo puta do tada oslanja na domaćeg čitatelja, čiji su bližnji u tisućama na fronti u Lici. Ratnu situaciju najbolje je iskoristila Radio Rijeka s mladom gardom novinara. Kad se zbog rata pojavila potreba za izvješćivanjem tijekom cijelog dana, od druge polovice 1991. ustalio se na Radiju Rijeka cjelodnevni program, što mu je golemu slušanost u regiji donijelo (prema anketi »TV Besta« ona je 1994. iznosila 76 posto) i status jedne od najpopularnijih lokalnih radijskih postaja u Hrvatskoj.

Uspon »Novog lista«

U oporbenoj Rijeci, gdje su tijekom devedesetih na vlasti reformirani komunisti, ali je vodeća industrija u rukama ljudi vladajućega HDZ-a, vodi se ogorčena, često i prljava kampanja za medijsku prevlast, a naročito je na udaru »Novi list«. Riječki gubernator Šarinić godinama će pokušavati otupiti oštricu Vičevićeve novine, nabacujući na nju komesare financijske policije.

Ekvilibrirajući između tih utjecaja pojavljuje se tijekom ratne 1992. TV Adria, prva privatna riječka televizijska postaja, s kapitalom od svega 6000 DEM, smještena u zgradi Hrvatske čitaonice na Trsatu. Glavni je urednik Bernardin Modrić. Emitirala je četiri mjeseca, dnevno proizvodeći četiri sata programa, a onda se ugasila ponajviše zbog materijalnih razloga i oskudice novinarima. Na sljedeću će lokalnu televiziju Riječani čekati šest godina!

Pozicija »Novog lista« kao jedinog neovisnog dnevnika u Hrvatskoj očvrsnula je otvaranjem dopisništva u Zagrebu 6. travnja 1993. Tada je petnaestak novinara i honorarnih suradnika »Slobodne Dalmacije« prešlo u novoformirano zagrebačko dopisništvo »Novog lista«, koji je do tada u Zagrebu prodavao tek tristo primjeraka novina. Vičević je kao urednik prigrlio i neke kolege koji su u državotvornim medijima ostali bez posla, poput Jelene Lovrić, Dražena Vukova Colića, Dalibora Foretića, koji uskoro postaju i zaštitni znak tih često citiranih novina. Budi se i Hrvatsko novinarsko društvo, na čije čelo 1995. dolazi šefica zagrebačkog dopisništva NL-a Jagoda Vukušić.

Često je citiran i kolumnist »Novog lista« Roman Latković, za kojim je 10. siječnja 1996. objavljen komentar tjeralica u Dnevniku HTV-a na račun njegova teksta Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator. Nakon učestalih prijetnji i pritisaka Latković u rujnu napušta Hrvatsku i odlazi u SAD, gdje mu je nakon sedam mjeseci (21. travnja 1997) dodijeljen politički azil. Time je postao drugi Riječanin, nakon Zvonimira Sablića, koji je dobio politički azil u SAD od proglašenja hrvatske samostalnosti.

Nije radio sve što svira

Vrijedno je zabilježiti da devedesetih pod kapom »Novog lista« izlaze i tjedna izdanja, kao što su politički »Novi Tjednik« i »Tjedni Novi list«, revija za žene »Nova« te gradski tjednik »Vid«, no svi oni bili su relativno kratka vijeka.

I dok su na Radiju Rijeka 16. rujna 1995. slavili pedesetu obljetnicu emitiranja, na obližnjoj adresi tekle su pripreme za novi gradski radio. Trebao se zvati Radio Sveti Vid, po gradskom patronu, ali u konzultaciji s gradskim i crkvenim vlastima odlučeno je da se zove Radio Svid. Počeo je emitirati 5. prosinca 1995, uglavnom glazbu s minimalnom zastupljenošću informativnog programa (što traje do danas), a sa starijeg radija ljubomorno su reagirali džinglom »Nije radio sve što svira«.

Rijeka je sredinom devedesetih bila jedini veći grad u Hrvatskoj koji nije imao privatnu televiziju. U osiromašenom gradu, u kojem su menedžeri do jučer vodećih tvrtki potjerali na ulicu tisuće radnika, u gradu koji je ostao bez nacionalnog brodara Croatia Line i bez drugih nekadašnjih ekonomskih divova, financiranje lokalne televizije bilo je dugo upravo nezamislivo.

Smrt Violića i Vičevića

Istovremeno, nastojeći doskočiti sve većem utjecaju »Novoga lista« i ekonomski ga uništiti, vlast stavlja izborne 1996. pod lupu ugovor između »Novog lista« i Talijanske unije o podzakupu nove ofsetne rotacije Goss Comunity, donacije talijanske Vlade za svoju manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji. Ta se afera poklapa s najavom pokretanja »Primorsko-goranskog dnevnika«, pod patronatom vladajućeg HDZ-a, odnosno predstojnika Ureda predsjednika Hrvoja Šarinića. List su osnovali novinari Igor Violić i Damir Pavšić, a za glavnog urednika postavljen je Vladimir Rončević iz riječkoga centra HRT-a.

»Dnevnik«, koji se isprva tiskao u Ljubljani a potom u Trstu, okupio je jezgru novinarske ekipe iz dnevnog lista »RI Telefax«, namjeravao je ponajprije biti lokalni list, »otvoreno demokratsko glasilo koje neće servisirati aktualnu vlast, ali ni one koji su protiv te vlasti« (Violić), ali u praksi su to zapravo bile novine jedne struje vladajućeg HDZ-a. List je promijenio tri glavna urednika, a prestao je izlaziti 27. ožujka 1998. (ukupno je izašlo 550 brojeva). Kraj Dnevnika naslutila je i prerana smrt njegova pokretača i suvlasnika Igora Violića, 3. svibnja 1997. Nakon gašenja Dnevnika, dobar dio novinara zauzeo je novinarske i uredničke pozicije u kasnije pokrenutom »Jutarnjem listu«.

Sljedeći veliki udarac riječkom novinstvu smrt je Veljka Vičevića 8. studenog 1997. u četrdeset i četvrtoj godini od srčanog udara. Smrt glavnoga kreatora modernih i utjecajnih nacionalnih novina, zatekla je sve pristaše, rukovodstvo kuće i novinare. Zamjenu za Vičevića bilo je teško pronaći...

Dvije skromne televizije

Dugo bez lokalne televizije, s jednim po proizvodnji i ambicijama skromnim područnim centrom HTV-a, Riječani su napokon 7. lipnja 1998. dočekali privatnu RI TV. No, bilo je to istodobno i razočaranje, jer program emitiran iz jednog studija koji su vodili često nedorasli voditelji nije ni mogao biti osobito atraktivan. RI TV se ipak održala do današnjega dana i pripada mreži nezavisnih lokalnih televizija.

Ubrzo po pokretanju RI TV Grad Rijeka spremao se pokrenuti Kanal RI, privatnu televiziju u kojoj bi zajedno s još nekoliko ulagača stvorio pravu gradsku televiziju. U tu svrhu adaptiran je u televizijski centar povijesni prostor Municipija u srcu grada, a iz Vinkovaca doveden nekadašnji urednik Vinkovačke TV Mladen Kevo. Gotovo dvije godine trajale su pripreme za početak emitiranja, Kevo je u međuvremenu dao ostavku, a Kanal RI, premda se doimlje profesionalnije od gradskog konkurenta, nije još u potpunosti ispunio očekivanja gledatelja. Od dvije skromne televizije možda bi se napravila i jedna dobra, ali takve fuzije još nema na vidiku.

Dragan Ogurlić