Vijenac 174

Kolumne

Tomislav Kurelec FILMSKA KRONIKA

Zlatni kineski lav

Video izdanje filma Svatko je najvažniji Zhanga Yimoua

Zlatni kineski lav

Video izdanje filma Svatko je najvažniji Zhanga Yimoua

Sudeći po filmskim kritikama, moglo bi se zaključiti da je filmska ponuda u Hrvatskoj vrlo siromašna i da se svodi gotovo isključivo na američke hitove. To je uglavnom točno ako se odnosi na kino, koje nedvojbeno jedino pruža pravi filmski doživljaj, iako (barem u Zagrebu) postoji nezanemariv broj specijalnih nekomercijalnih projekcija na kojima je započeto prikazivanje stotinu najvažnijih francuskih filmova te održana revija suvremenoga njemačkog filma, a upravo započinje i ciklus novoga češkog filma, nakon kojeg odmah slijedi i smotra filmova iz zemalja Europske unije. No, čak i ako se zanemare te specijalne projekcije (što, dakako, ne bi trebalo činiti), a prihvati činjenica da i gledanje filmova na malom ekranu ipak može dati prilično dobar uvid u to što se u svjetskoj kinematografiji zbiva, onda se situacija bitno mijenja. Naime, uz dvije do tri premijere u kinematografima, u nas se na videu tjedno pojavljuje sedam do deset novih naslova, na DVD-u tri do četiri, dok filmski program HTV-a (koji se često napada zbog brojnih repriza, koje su zapravo dodatak programu) nudi četrnaest premijera u sedam dana, što je najviše do sada, a i lokalne televizijske postaje prikazuju barem poneki film. Zbroj svega toga premašuje tridesetak novih naslova tjedno, što je obilje u kojem se i najuporniji filmofili snalaze s teškoćama, pa nije čudo da i neki vrlo važni događaji prođu prilično nezapaženo.

Zato bih ovdje upozorio na rijetku, ali tim dragocjeniju, mogućnost da se u kratkom razdoblju upoznaju neki važni segmenti dalekoistočnih kinematografija. Tako se u kinima pojavio korejski film Shiri redatelja Kanga Jegyusa, koji je s jedva deset posto novca potrebna za američki akcijski spektakl napravio film toga žanra što je i produkcijskim izgledom i vizualnim atrakcijama potpuno ravnopravan američkim konkurentima, dok ih osmišljenošću i složenošću fabule, a posebice redateljskom invencijom, znatno nadmašuje, te je zbog toga ne samo u svojoj, nego i nekim susjednim zemljama nadmašio komercijalni uspjeh Titanica. Bio je usto rado gledan i u mnogim drugim područjima svijeta, pa ga je tako i u Sloveniji vidjelo dvadesetak tisuća gledatelja, što je respektabilan rezultat za tamošnje prilike. Zatim treba upozoriti i na ciklus od pet izabranih filmova hongkonškog redatelja svjetskoga glasa (u nas, bojim se ipak malo poznatog) Tsuija Harka, koji bi se trebao početi prikazivati na HTV-u sredinom studenoga, no ipak mi se najvažnijim čini pojavljivanje na videu kineskoga filma Svatko je najvažniji Zhanga Yimoua, koji je ne samo zaslužan za to da Kina ima u posljednjih petnaestak godina jednu od vodećih kinematografija u svijetu nego je i sam nedvojbeno jedan od najvažnijih svjetskih redatelja.

Danas pedesetogodišnjak Zhang Yimou ima i vrlo zanimljivu biografiju. Rođen godinu nakon pobjede komunista u građanskom ratu, imao je velikih problema zbog toga što su mu i otac i stric bili na strani gubitnika, što je kulminiralo protjerivanjem i radom u predionici na početku kulturne revolucije (napredovao je sve do dizajniranja šara na čarapama!). U to je vrijeme, skupljajući novac od prodaje vlastite krvi, kupio jeftinu kameru, kojom je napravio fotografije što su odigrale ključnu ulogu u njegovu prelasku na film. Naime, jer kada se 1977, nakon desetak godina i sloma kulturne revolucije otvorila pekinška filmska akademija, bio je odbijen kao prestar, a nakon žalbe pojačane priloženim fotografijama ipak primljen. Zato je na početku karijere ponajprije radio kao snimatelj, između ostalog i u vrlo zanimljivim filmovima Žuta zemlja i Velika parada također iznimno vrijedna redatelja Chena Kaigea, a povremeno je nastupao i kao glumac (čak i nakon početka redateljske karijere — primjerice u Terakota ratniku, prikazanom i na HTV-u). Redateljski prvenac Crvena žitna polja (1988), koji nadograđuje vizualni stil spomenutih filmova Chena Kaigea (čemu je Zhang Yimou pridonio kao snimatelj), ima specifičan ritam u izmjenama scena kojima dominira ugođaj s ponekim prizorom krvavog nasilja, koristi vrlo malo dijaloga što nadomješta naglašenom ulogom glazbe i lokalnih napjeva, stvarajući tako gotovo mitsku sliku sukoba i seksualnih tenzija u kineskoj provinciji tridesetih godina. Vjerojatno je izbor doba radnje i stanovita stiliziranost bila i težnja da se izbjegne probleme s političkom cenzurom (što je koristilo i u filmovima Judou 1990, Upali crvenu svjetiljku 1991, te Šangajskoj trijadi 1995, koja je i u nas izašla na videu). To mu ipak nije do kraja uspijevalo, vrlo je često optuživan za buržoaski liberalizam i zapadne utjecaje, te je prisiljen mijenjati premontiravanjem i dosnimavanjem već završene filmove, čak i onda kada je gotovo sav produkcijski kapital dolazio iz inozemstva (Japana ili Hongkonga).

Inače, postupak u kojem se stilizacijom, naglašenom estetiziranošću i simbolima uz veliku redateljsku inventivnost nastojalo izbjeći cenzuru, a ipak izraziti samosvojno autorsko stajalište nije bio rijedak ne samo u Kini nego i u većini socijalističkih zemalja. Ti isti filmaši nakon promjene društvenoga sustava iskoristili su priliku da izravno iskažu svoja stajališta, no ta izravnost umanjila je njihove filmske domete. Okretanje Zhanga Yimoua suvremenim temama u dijelu svjetske kritike promatralo se također u tim okvirima i nije nailazilo na tako povoljan odjek kao njegovi raniji filmovi. No, u Kini se sustav nije promijenio, nego tek ponešto liberalizirao, pa se on nije mogao (čak i da je htio, što u okvirima njegova opusa nije baš vjerojatno) okrenuti izravnoj društvenoj kritici, nego je u svoja dva posljednja filma Keep Cool (1997) i Svatko je najvažniji (1999), koji je osvojio Zlatnog lava (a ne Srebrnog kako piše na u nas objavljenoj kaseti) na festivalu u Veneciji, pozornost usmjerio na glavne likove u neobičnoj priči. Uz to realističnost ambijenta u kojem se oni kreću omogućila mu je da stvori ne samo vrlo zanimljive i kompleksne likove nego i vrlo složenu sliku (bez crno-bijelih suprotnosti) suvremenoga kineskog društva potresenoga promjenama i modernizacijom (u prvom filmu u Pekingu, a u drugom u dubokoj provinciji), stvorivši tako vrijedna djela koja je teško uspoređivati s bilo kojim drugim filmom suvremene produkcije u svijetu. To je još jedan razlog da svakako pogledate Svatko je najvažniji.

Vijenac 174

174 - 2. studenoga 2000. | Arhiva

Klikni za povratak