Vođa kao nevidljivi gost

Vođa kao nevidljivi gost

Ključnim se problemom predstave Ljubavna pisma Staljinu Juana Mayorge, u režiji Saše Broz, pokazala repetativna struktura drame koja se trošila u nepotrebnim ponavljanjima istih situacija

Može li pisac živjeti izvan domovine — pita se ruski pisac Mihail Bulgakov u drami mladoga španjolskog pisca Juana Mayorge, izvedenoj u Teatru ITD, koja se bavi razdobljem piščeva života, u kojem mu je sovjetski represivni sistem odredio najtežu kaznu, zabranu izvođenja, izolaciju, umjetničku smrt. Mayorga u drami Ljubavna pisma Staljinu zaustavlja vrijeme u kojem Bulgakov, umoran od borbe za opstanak, piše Staljinu gotovo poniznim tonom moleći ga da mu omogući javno djelovanje ili dopusti odlazak u inozemstvo.

Služeći se građom iz tog vremena, od dnevnika Bulgakovljeve žene Jelene do njegovih pisama Staljinu, političarima i prijateljima, Mayorga fiksira začudni događaj, navodni poziv Staljina u stan Bulgakovljevih, o kojem pisac naokolo priča, ali i sam sumnjajući u autentičnost tog poziva, izražavajući čak sumnju u zdravi razum. Na temelju toga gotovo fantastičnog podatka Mayorga stvara dramu na granici fantastike i realnosti, slijedeći zapravo Bulgakovljev postupak u romanu Majstor i Margarita, upletanja fantastike i demonskih sila u svakodnevnicu, a na taj se roman referira i likovima što svoju usporednicu također pronalaze u njemu.

Redateljica Saša Broz ležerno uvodi u problem naoko zafrkantskom igrom u kojoj pisac i njegova žena igraju zamišljen razgovor između njega i Staljina. Uto zazvoni telefon. Na vezi je On. No, nakon nekoliko rečenica, veza se prekida, a pisac od tada ne prestaje živjeti u iščekivanju drugog poziva. Znatno skrativši tekst, dramaturg Darko Lukić pomogao je redateljici da u kratkim prizorima, osobito u prvom dijelu, prikaže napetosti koje su se rađale iz piščeve opsesije. U toj fiksaciji on izgara, zanemaruje i odbacuje ženu koja nastoji pragmatično funkcionirati i njihov se odnos udaljava piščevim bijegom u fantazmagoričnu opsesivnost očekivana susreta s Vođom koji će se doista u useliti u njihov realitet.

Staljin kao demon

Za potrebu efektnog pojavljivanja druga Staljina scenograf Goran Petercol domišljato je sagradio vanjsku skelu uz gornje prozore polukružne dvorane, kroz koje će ući taj gospodar života i smrti što samo na početku nosi Staljinovu masku. Metaforu Staljina kao demona redateljica naznačava skidanjem njegovih brkova i kao takav funkcionirat će gotovo do kraja predstave kada ponovno navlači masku. Piščeve tragove koji osobe u drami približuju likovima Majstora, Margarite i sotone Wollanda iz Bulgakovljeva romana, iako upisane u tekst, redateljica s pravom nije posebno naglašavala, ali pohvalu za nepretencioznost ne možemo dati kraju predstave, gdje se pomalo poigrala s biblijskom patetikom, nagradivši mučeništvo Bulgakovljeve žene, koja je u drami od njega otišla pojavljivanjem na vanjskoj skeli, u obličju krilata anđela.

Redateljica, glumci, a i ostali (glazba Darka Pecotića što odlično varira ruski folklor i demonske zvukove te dobra stilizacija kostima iz tridesetih Eloize Kazan) uložili su prilično u ovaj tekst zanimljive problematike. No, ključnim se problemom pokazala repetativna struktura drame što se trošila u nepotrebnim ponavljanjima istih situacija, s unaprijed dogotovljenim likovima čija se drama nije potencirala oko ishoda nego se kružno vrtjela oko istog. To je unatoč glumačkom trudu rezutiralo padom tempa u drugom dijelu predstave.

Bulgakov je tako primjer izopćena umjetnika koji jedini spas vidi u zadobivanju Vođine milosti, pa se prema Staljinu ponaša kao dijete koje moli da mu otac skine zabranu izlaska, ali i kao prototip poludjela kreativca kojemu fikcija postaje važnija od zbilje. On je pasivan lik koji unaprijed odustaje od borbe s demonom, iako se u Bulgakovljevu životu moglo naći materijala za slojevitije uobličavanje čovjeka koji nije samo pisao udvornička pisma, nego se znao otvoreno suprotstaviti, proturječiti i u javnom nastupanju, a osobito u svojim djelima.

Bulgakovu su još pridodane karakterne crte prgavosti u privatnom životu te nesnalažljivost za praktično rješavanje problema. Dražen Šivak sve je odrednice primio na znanje, discipliniravši napisani lik, opterećen povremeno patetičnim rečenicama i stanjima, u prigušenu igru pogođena učinka, svladavajući prirodnošću oscilacije reakcija od apatije do grozničava djelovanja čovjeka koji manijom heroinske ovisnosti stalno iščekuje nove doze demonske utvare.

Žena okuplja dramu

Marko Torjanac s užitkom je odigrao Staljina-utvaru s ironično nadmoćnim osmijehom mačke koja zna da čvrsto drži miša u pandžama, djelujući zapravo kao simpatični negativac, stvarajući dojam koji na filmu sjajno zna proizvesti Jack Nicholson igrajući najgoreg psihopata ili samog vraga. Očigledno je da predstava ide na inverzivno postavljanje likova i da good guy namjerno djeluje kao prgavi neurotik, a bad guy doima se manje kao ledena ruka totalitarnog zla, a više kao u biti blagonaklon vladar kojemu nerazumno ponašanje njegovih podanika zadaje glavobolje i sprečava ga da gradi svijetlu budućnost.

Istina, tako postavljeni likovi ne pomažu produbljivanju problema odnosa umjetničke slobode i totalitarnog duha, umjetnika i vlasti ili dobra i zla, ali ni tekst nije namjeravao ući u velike dubine i zamašnije obuhvatiti ta mračna iskustva ljudskog duha i društva. Posljedice života u tom svijetu kafkijanskog ozračja, u kojem postoje vrata, ali se ne otvaraju bez pravoga ključa i u kojem su smrt i život u rukama jednog čovjeka, najbolje su izražene likom Jelene, koju s velikom predanošću sjajno igra Olga Pakalović.

Mlada je glumica sigurno gradila putanju svog lika od početne zanesenosti vjerom u bolje dane, preko histerije izazvane očajem zbog nailaženja na zatvorena vrata na svakom koraku, pa i doma, kod muža, koji je stvarne sugovornike zamijenio fiktivnim do potpune rezignirane kapitulacije. Žene drže svijet na okupu da se ne raspadne, a muškarci pokreću povijest, misli Marquez, a ovoj predstavi ta misao odlično pristaje, jer je na okupu ponajviše drži ženski lik i glumica koja ga igra.

Gordana Ostović