Višak likova, manjak akcije

Barry Gifford, Priča iz Sinaloe, preveo Borivoj Radaković, Celeber, Zagreb, 2000.

Američka proza često je žestoka i naglašeno naturalistička — upravo onakva kakav je i sâm život na tom velikom i neuhvatljivom kontinentu. Postoji nit koja povezuje Carvera, Bukowskog, Ginsberga, Kerouaca ili Gifforda, da nabrojimo samo najpoznatija imena. Žestoko se živi, brzo ubija i brzo voli, mnogo putuje i redovito nekamo odlazi, pa je red da se sve to i opiše. Ljubiteljima američke literature (s onu stranu svake žanrovske podjele) nikad nije teško pronaći zanimljivi roman ili pripovijetku, jer materijala ima u izobilju. Ponuda je velika, a suženi tematski i pripovjedni horizont u tom slučaju nije slabost. U ovoj vrsti američke literature brutalnost i izravnost miješaju se s poetičnošću, romantična ljubav s okrutnim nasiljem, a život nije ništa drugo doli borba u kojoj pravila fair playa ne vrijede.

Gifford opisuje upravo takav svijet, ljude u neprekidnu kretanju, junake koji žive u sadašnjosti, a ona nije nimalo blistava. To je svijet kriminala, prostitucije, prijevare i izopačenosti, svijet koji je već po sebi dovoljno jak da podnese bilo kakvu književnost koja će ga opisati. U Priči iz Sinaloe (144 str.) isprepleće se mnoštvo priča i bezbroj likova, od kojih se kao glavni izdvajaju DelRay Mudo i lokalna prostitutka Ava Varazo. Prikazani kao suvremeni Bonnie i Clyde negdje na dalekom jugu blizu meksičke granice, njihova se gotovo romantična ljubav miješa sa sudbinama lokalnih mafijaša i svodnika, lokalne sirotinje malog gradića u kojem postoje samo zli i malo manje zli mještani. Onaj tko je čitao (ili gledao) Giffordove prethodne romane Divlji u srcu ili Perdita Durango, već zna čitav sadržaj ovog djela. Druga priča u romanu (koji je inače podijeljen na pet dijelova) koncentrira se na mladu crnkinju Kobru Box i Caira Muhu, a glavni je plan kurve Ave Varazo likvidirati moćnoga svodnika Indija Desacata i prikupiti novac za revoluciju kojom bi se siromašni Meksikanci oduprli beskrupuloznoj mafiji i pljačkašima!

Roman polifone strukture

Gifford je djelo zamislio kao roman polifone strukture, s mnoštvom likova od kojih većini čitatelj ne uspije zapamtiti ni imena. Uz naglašen naturalistički pristup i spisateljsku koncentraciju na dijaloge te uz mnoštvo potpuno nejasnih i nemotivirano uvedenih likova, roman je zapravo prilično konvencionalno štivo koje ni po čemu ne zavodi čitatelja. Čak i ako uzmemo redateljske dodatke poput grafički drukčije složenih i umetnutih stranica iz dnevnika što ga piše Ava Varazo ili izvadak iz dnevnika Carla Muhe na samom kraju romana, čini se da u djelu nema ničega što bi privuklo čitatelja i potaknulo ga da se intenzivnije zainteresira za sadržaj. Doduše, Gifford vrlo vješto barata naturalističkim registrom (možda iz prve ruke poznajući tematiku) — rečenice su koncizne i sirove, bez prevelike stilske nadogradnje, a uvodni dio (Preludij) doima se više kao filmski scenarij negoli prozni tekst. No, zašto mu je trebalo toliko likova kojima samo zbunjuje čitatelja i odvlači ga od glavne radnje? Vjerojatno stoga što mu je namjera bila prikazati okružje svijeta sirotinje i nasilja u kojem su likovi tretirani kao bezlične jedinke, kapi u moru kriminala i prostitucije. Pojedinačne sudbine nemaju nikakvu vrijednost, nego smisao dobivaju tek u cjelini furioznoga životnog ritma, toka u kojem se neprestano nešto kreće, a ljudske sudbine neizbježno isprepleću. To je možda i jedina prava vrlina ovog romana — opisujući život u pograničnom području, autor upućuje na kretanje kao koncept života sama, kretanje koje nije tek fizička promjena ili prijelaz iz jedne kulture i civilizacije u drugu (ona meksička i ona američka), nego je kretanje ponajprije bijeg, kako od društva koje nas okružuje, tako i od nas samih. U tom smislu tematski je blizak nekim američkim piscima (poput Kerouaca) koji su od motiva putovanja kao emotivne i duhovne, a ne samo fizičke promjene mjesta, napravili životnu filozofiju.

Tonči Valentić