Uzori su mi Gogolj, Poe i King

Uzori su mi Gogolj, Poe i King

Kod filma autor je uvijek redatelj. On je taj koji potiče autora scenarija na rad. Nikada ne bi pisao filmski scenarij kada ne bi znao tko će to raditi. Napisao sam sedam filmskih scenarija, i to uvijek na inicijativu redatelja, a u tijeku snimanja prilagođavao sam scenarij. Tako je bilo i s Vinkom

S književnikom Ivom Brešanom razgovarali smo u povodu objavljivanja njegove nove knjige, zbirke pripovjedaka Pukotine & druge priče.

Vaša nova zbirka pripovjedaka podsjeća na scenarij za seriju Zona sumraka. Jeste li pratili tu seriju i koliko je ona utjecala na ovo djelo? Koji su pisci najviše utjecali na vaš rad?

— Moram priznati da sam jako volio tu seriju, a volim i takvu vrstu literature. Volim je trajno još od mladosti, iako sam poznatiji po drugoj vrsti literature, realističnoj groteski iz suvremenog života. I u nekim mojim prijašnjim djelima mogla se zapaziti sklonost fantastici, primjerice u Nečastivom na Filozofskom fakultetu. I moja prva drama, koju sam napisao prije Hamleta iz Mrduše Donje, a zove se Četiri podzemne rijeke, ima elemente fantastike. Ta drama nije nikad izvedena u kazalištu, a tek nedavno ju je Želimir Orešković priredio i režirao kao radijsku dramu. Čak su i moje priče koje sam pisao još kao gimnazijalac 1953. i 1954. imale fantastične elemente. Moj je uzor oduvijek bio Gogolj, pisac u kojega se isprepleće realistična groteska i fantastika, koja je često i horor-fantastika. Jako volim Gogoljeve priče koje su tako pisane, poput Ukrajinskih priča i Petrogradskih priča. I danas volim čitati Stephena Kinga i znanstveno-fantastičnu literaturu, osobito djela vezana uz putovanje kroz vrijeme.

Jesu li u tom smislu na vas utjecali i neki filmovi, poput, primjerice, Povratka u budućnost? U vašoj pripovijetki Pukotine glavni lik, koji se vratio u vrijeme NDH, na policijsko pitanje tko je predsjednik Hrvatske u budućnosti ne izriče ime tadašnjega partizanskog časnika Franje Tuđmana, bojeći se da će ga smatrati ludim. Lik koji se vraća u prošlost u filmu Povratak u budućnost na pitanje o budućem američkom predsjedniku odgovara jednako nevjerojatno: Ronald Reagan. Neuvjereni pitač nato želi znati tko je potpredsjednik — Jerry Lewis?

— Taj film nije toliko utjecao na mene, iako sam s velikim užitkom gledao sva tri nastavka. Kad govorimo o putovanju kroz vrijeme, spomenuo bih da se u romanu Kraj vječnosti Isaaca Asimova javlja problem vremenskoga paradoksa, do kojega dolazi ako čovjek koji putuje kroz vrijeme sretne sama sebe, a taj se motiv pojavljuje i u mojoj knjizi. Dakle, sve su to teme koje su mene i prije zaokupljale. Premda je one koji poznaju drukčiju moju literaturu ova fantastika iznenadila, za mene ona nije ništa novo ni neobično.

U tim novim fantastičnim pripovijetkama analizirate odnose među ljudima i izvrgavate ruglu neke društvene pojave. Što vas je u svemu onome što se zbivalo u devedesetima posebno motiviralo?

— Želio sam progovoriti o onome što je aktualno, ponajprije o nastojanju da se pomire dva svijeta: ustaški i partizanski te da se redizajnira povijest kako bi se postigla tzv. pomirba. Pripovijetke sam i pisao kada je ta tema bila još aktualnija nego danas. Htio sam izraziti misao da povijest nije ništa izvan nas samih, jer mi redizajniramo povijest. U priči sam opisao djelovanje čovjeka koji ide u prošlost da bi je redizajnirao, no to se danas čini i bez odlaska u prošlost. Povijest je postala ono što u određenom trenutku nekomu treba u političke svrhe. Mislim da bi, kada bi postojala mogućnost putovanja kroz vrijeme, bili silno iznenađeni otkrićem da je prošlost nešto posve različito od onoga što smo kroz povijest o tome saznali. Kad bismo vidjeli povijesne junake kao obične ljude s njihovim svakodnevnim brigama i problemima, promijenili bismo mišljenje o njima. Povijest nas određuje upravo zato što je mi gradimo.

U priči Pukotine namjerno sam kraj ostavio otvorenim. Postoji mogućnost da zbog vremenskog paradoksa, odnosno susreta sa samim sobom, glavni lik nestaje, kao i mogućnost da on preživi u prošlosti.

U pripovijesti Pošast odlazite u svoj Šibenik, uspoređujući njegovu prošlost i sadašnjost...

— Pošast nije u cijelosti fantastična pripovijetka, ali sam ipak posegnuo u maštu. Povjesničar koji piše o kugi uočava oko sebe pojave koje su na neki način moralna kuga, u kojoj se karakteri raspadaju, za razliku od biološke, u kojoj se raspadaju tijela. To je intimistička priča u kojoj sam svoj doživljaj pokušao prenijeti u glavni lik. Riječ je o čovjeku, danas pokojnom, kojem sam htio odati počast. To je profesor povijesti, moj kolega iz vremena kad sam predavao u gimnaziji, kojega su doista u ono doba otjerali iz škole da bi otvorio muzej. Taj je muzej bio skladište, no on je od njega zbilja napravio muzej. Zahvalili su mu tako da ga je nova vlast početkom devedesetih jednostavno smijenila. S tom pripovijetkom dogodilo se nešto čudno. Ja sam naime većinu stvari, uključujući malverzacije, izmislio, no kada su u Šibenskom muzeju pročitali tu pripovijetku, otkrili su da su se neke od tih stvari uistinu događale. Stavljanje podobnosti ispred stručnosti postalo je opća pojava, ne samo u muzejima nego u svim sferama društva i u svim režimima.

Možete li nam reći ime osobe koja vas je nadahnula za lik povjesničara?

— To je profesor Slavo Grubišić, koji je i autor knjige o povijesti Šibenika.

U pripovijetki Šest mrtvih ratnika ironično se osvrćete na gospodarsku i političku situaciju u Šibeniku...

— Nažalost, to nije ironija, nego najistinitije činjenice, od riječi do riječi. Tvornica elektroda i ferolegura je postojala, bila je zagađivač prvoga reda, i to zagađivanje najviše je pogađalo živčani sustav onih koji su tamo radili. Ta je tvornica sravnjena sa zemljom, ali je gotovo dvije tisuće ljudi ostalo bez posla. Nadalje, u Šibeniku doista postoji udruga nezaposlenih, koja ima i svoje prostorije. Ostatak je, naravno, metafora, koja je bliža hororu nego znanstvenoj fantastici.

U toj pripovijetki pojavljuje se i scena orgijanja koja donekle podsjeća na onu iz filma Srce nije u modi s europskim promatračima i srpskom pevaljkom koja pleše na njihovu stolu...

— U tom filmu bio sam samo savjetnik za scenarij. No, situacija je u mojoj priči žešća, jer ipak je riječ o orgiji u organizaciji pakla. To sam namjerno napravio žešće, s ciljem da se čitatelju prevrne želudac.

Među sablastima koje ustaju iz groba u toj priči svaka je nacija i ideologija dobila svoga predstavnika...

— Htio sam pokazati da je osnovni problem našeg bivanja, i povijesnog i sadašnjeg, mržnja. To je mržnja koja se taloži generacijama. Hram pomirbe samo je vanjska maska koju pakao postavlja da bi mogao kroz tu masku dalje širiti mržnju. Tu su likovi ne samo iz bliže prošlosti, nego i iz daleke, poput Turaka i krajišnika. Šest aveti su simboli prošlosti, koji ustaju iz mrtvih i udahnjuju mržnju živima.

Naravno da sam pripovijetku završio u stilu Zone sumraka, na način da se ne zna da li se to stvarno dogodilo ili je to bolesna mašta glavnog junaka.

Ta vaša priča snažna je osuda rata i vjerske mržnje...

— Da, jer je mržnja uzrok rata. Mržnja poprima vjerski oblik. Glavnog junaka uvjeravaju da Bog više ne postoji i da je Sotona zauzeo njegovo mjesto, jer svatko ima svoga boga u ime kojega je spreman ubiti drugoga. Samo Sotona može imati toliko lica, jer Bog je jednak za sve.

Pripovijetka Četiri praelementa je pak krimić...

— To je priča detekcije u kojoj se na kraju vrijednosti okreću. Upravo sam zato u središte pozornosti stavio lik mladog, naivnog novinara, koji vjeruje u sve ono što mu mediji prezentiraju i sam otkriva, i ne htijući, da stvari iza idealizirane slike stoje sasvim drukčije, pa čak i obratno. Tog novinara doveo sam do drame i katarze, do osjećaja da tek sada treba početi graditi sebe.

U Fantomskom svjedoku ste, već klasičnom metodom razdvajanjem sudbina lika, pokazali kako neka odluka, donesena po savjesti ili iz karijerističkih pobuda, može u potpunosti promijeniti cijeli ljudski život...

— Ta je priča nadahnuta tradicionalnim motivom dvostruke ličnosti, koji su rabili brojni svjetski pisci, uključujući Edgara Allana Poea. Htio sam to staviti u naše okolnosti, na poseban način. U svakom od nas čuče junak i konformist, i ja sam doista u trenutku razdvojio te osobe. Slično je napravio i Stephen King u romanu Tamna polovica, u kojem pisac petparačke literature, želeći konačno početi pisati ozbiljnu literaturu i fiktivno pokapa sebe, no iz toga groba ustaje drugi on, koji se suočava s njim. I Dostojevski u Dvojniku piše o činovniku koji u uredu na svom mjestu nalazi drugoga sebe, karijerista.

Sličan proces u Zadru se doista zbio, s grupom zadarskih intelektualaca koji su dobili visoke zatvorske kazne.

Vaša posljednja priča o figuri s pramca staroga drvenjaka čisti je horor...

— Ona na kraju prerasta u svojevrsni horor, iako sam jasno pokazao da se sve događa u poremećenoj svijesti lika. O toj temi i s tim naslovom htio sam napisati roman, no bio sam nezadovoljan središnjim dijelom, pa sam od početka i kraja romana stvorio pripovijetku.

Vaše su pripovijetku bile vezane uz devedesete i HDZ-ov režim. Hoće li vam sada, nakon ovogodišnjih promjena, biti teže ironizirati zbilju?

— U ovom trenutku ne mogu ništa reći o tome, jer nemam nikakve ideje o tome kakvu bih priču stavio u kontekst današnjeg vremena. Međutim, ne treba gajiti iluzije da će nedostajati materijala, jer glupost je vječna. Ona je neizbježna. Novo vrijeme mora izgraditi svoj profil i još ne možemo znati kako se prema njemu postaviti. No, ne bojim se da će mi nedostajati tema.

Vašu Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja Mustafa Nadarević kao redatelj prilagodio je novom vremenu. Smatrate li da je dobro tu predstavu mijenjati i aktualizirati?

— Dopustio sam tu aktualizaciju, iako osobno smatram da stvara mnoge dramaturške probleme. To publiku ne smeta, ali ja to osjećam. Temeljno je pitanje tko je sada Bukara. Seoski tajkun, nasilnik, koji organizira predstavu. No, bi li tajkun u našem vremenu u selu organizirao postavljanje Shakespeareova komada? To je potpuno iluzorno. To ni Bukara ne bi činio da nije bila riječ o direktivi odozgor. Drugi problem, koji je možda još veći, pitanje je Učitelja. Kakvu dramu proživljava Učitelj? Učitelj sada uvijek može reći: Idite dovraga, neću raditi to što od mene tražite! No, u vrijeme komunizma, odbijanje zadatka od partijskog sekretara dovelo bi mu u pitanje egzistenciju.

Sva je sreća da su ti dijalozi još živi i da ta igra plijeni publiku, pa ona i ne promišlja o takvim detaljima.

Kako gledate na kulturni život u Šibeniku? Vaš je ured u zgradi kazališta koje je zatvoreno već cijelo desetljeće...

— Šibenik je grad koji u cjelini propada. On je gradio svoje gospodarstvo na tri giganta: TLM-u, TEF-u i Luci, koja su kapitulirala. TEF ne postoji, TLM i Luka su na koljenima. Šibenik je grad s najviše gospodarstvenih problema i najvećim brojem nezaposlenih u odnosu na broj stanovnika, to se dakako odražava na kulturu. Zgrada kazališta, oštećena u ratu, još se obnavlja i neizvjesno je kada će obnova biti gotova, a šibenska je kultura time strašno hendikepirana.

Ja radim u tom kazalištu i imam svoju sobu, za koju redatelj Tom Durbešić kaže da ga podsjeća na scenografiju za Nušićevo Sumnjivo lice. Mi radimo ono što u tim okolnostima možemo. Pero Mioč s glumcima amaterima radi predstave koje se mogu igrati u kinu. Ponekad imamo i neka gostovanja, ali i ona se moraju birati prema mogućnostima toga kina. Taj prostor nema garderobe ni prolaza iza scene, koja je inače vrlo mala.

Smatrate li da je problem samo u novcu ili i među ljudima nedostaje inicijative?

— Mislim da je problem jednostavno u siromaštvu koje pogađa grad. Ljudi bi htjeli nešto napraviti, ali to se uvijek razbija o mogućnosti.

Vama inicijative nikad nije nedostajalo. Svojedobno ste bili jedan od osnivača Matice hrvatske u Šibeniku.

— Početkom šezdesetih bio sam među osnivačima i dugo sam bio član Upravnog odbora, pa i potpredsjednik. Htjeli su me i za predsjednika, no to sam uvijek uspijevao izbjeći, i u drugim slučajevima. Bio sam aktivan sve do ukidanja Matice hrvatske 1971. Tito je tada rekao da svi koji su članovi partije moraju napustiti Maticu hrvatsku. To je izazvalo paniku kod mnogih u gimnaziji, koji su onda iz nje izlazili. Ja sam tada rekao: Ja ne izlazim. Neka je ukinu drugi, ali ja je rušiti neću. Ja sam je osnivao. Od nas se tražilo da predsjednika Matice hrvatske Antu Batinicu izbacimo iz Partije, što sam pokušao spriječiti, ali bez uspjeha. Njega su zatim isključili iz nastave i smjestili u knjižnicu.

Kako vam je bilo raditi sa sinom Vinkom na scenariju za filmske hitove Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal?

— Kod filma autor je uvijek redatelj. On je taj koji potiče autora scenarija na rad. Nikada ne bi pisao filmski scenarij kada ne bi znao tko će to raditi. Napisao sam sedam filmskih scenarija, i to uvijek na inicijativu redatelja, a u tijeku snimanja prilagođavao sam scenarij. Tako je bilo i s Vinkom. On je imao ideju, a ja sam se sa svojim iskustvom stavio na raspolaganje. On je prvu verziju mijenjao, a i u snimanju je bilo mnogo redateljskih izmjena i intervencija.

Jeste li očekivali ovakav nacionalni i međunarodni uspjeh tih filmova? Kako ga objašnjavate?

— Iskreno rečeno, nisam. Mislio sam da će Rat biti zgodna komedija koja će imati prosječnu gledanost. Nisam ni sanjao da će dosegnuti brojku od tristo tisuća gledatelja. Poslije sam uvidio razlog njegove popularnosti. Taj film nosio je u sebi stanovit oblik katarze i oslobađao ljude. Do tada su svi ratni filmovi bili slični: s jedne strane monstruozni zločinci, s druge idealni heroji. Odjednom se pojavio film koji je sve gledao iz realističnoga kuta. Nitko nije monstrum ni veliki heroj. Sve su to obični ljudi, i oni u kasarni i oni izvan nje.

Od Maršala nisam očekivao takav međunarodni uspjeh, ni nagradu u Berlinu ni onu o Karlovim Varima. Možda je tajna u samom komunističkom sustavu, koji su proživjeli i Istočni Nijemci i Česi. Osim toga, i Tito je bio planetarno poznat. U prvom filmu ima više elemenata koje samo domaća publika može razumjeti. Naravno da stranac ne može razumjeti rečenicu iz Maršala »Prozor mora pasti«, no ta rečenica nije previše bitna.

Pišete li neko novo djelo?

— Što se tiče filma, čekam Vinkov signal. No, možda mu ja ne budem više potreban.

Inače pišem roman U posthumnoj službi o čovjeku koji je tijekom prvoga života prodao dušu vragu. Roman počinje trenutkom u kojem vrag dolazi po dušu. Junak mora služiti Sotoni, ali to radi tako da ga ubacuje u tijelo ljudi koji su umrli i koji oživljuju i u različitim povijesnim razdobljima služe Sotoni, čineći zlo i sijući mržnju. No, u tom liku ostaje dio savjesti koji se protiv toga buni, traži Boga, ali ga ne može naći.

Razgovarao Zlatko Vidačković