Trg u vječnom zagrljaju politike

Trg hrvatskih velikana gradska je točka koja je najčešće bila u službi dnevne politike, ime mu se najčešće i najbrže mijenjalo, a zgrade na njemu najmasovnije su gubile prvobitne funkcije. Trg ima iznimno zanimljivu povijest. Do 1927. bio je to Trg N, od 1927. do 1941. Trg kralja Petra I. (Karađorđevića), za NDH Trg III, od 1943. Trg Kulina bana, od 1945. do 1990. Trg žrtava fašizma, a sada je Trg hrvatskih velikana, s perspektivom da ponovno postane Trgom žrtava fašizma.

Sam trg, čija su zdanja građena između dvadesetih i tridesetih, zapravo počinje već zgradom današnje Narodne banke hrvatske, koju je projektirao Viktor Kovačić, i njezinim pandanom na drugoj strani Trga Burze, također Kovačićevim (nedovršenim) djelom, gdje je danas smješteno Ministarstvo kulture, s kojim zatvara cjelinu ulaza u tada novi dio grada. Trg je ambiciozno zamišljen kao mjesto koje će određivati nova urbana mjerila, gdje će se očitovati novo doba, novo društvo, nova klasa, novi dio grada, nove zgrade sa stanovima koji uspostavljaju nove parametre funkcionalnosti i luksuza... Na tim zdanjima građanskoga monumentalizma bili su uposleni najvažniji domaći arhitekti poput Viktora Kovačića i Aladara Vladimira Báránya, koji su tu gradili reprezentativne zgrade s historicističkim vokabularom, još daleko od stila moderne, koji počinje tek na početku susjedne Zvonimirove ulice. Najveći dio zgrada bio je sagrađen židovskim kapitalom, a sve što su investitori postigli u skladu s opisanom ambicijom satrto je i uništeno za NDH, a potom i nakon 1945. Sve su zgrade za NDH otete vlasnicima, u socijalizmu nacionalizirane i izgubile mnogo od negdašnje raskoši, sjaja i šarma. Primjerice, zgrada na broju 9, kuća Solomon-Benedikt, u kojoj je od 1955. Glazbena škola Pavao Markovac, 1923/24. izvorno je sagrađena kao trokatno stambeno-poslovna zgrada s mezzaninom i potkrovljem, i to kao primjer elitnoga stambenog bloka. Na broju 4, gdje je današnje političko sjedište HDZ-a, izvorno je bila stambeno-poslovno najamna kuća Rosenberg-Rosenstock, s velikim lokalom u prizemlju. Na broju 2 je kuća Deutsch-Maceljski, monumentalna trokatna stambeno-poslovna zgrada, najreprezentativniji primjer novoga tipa gradske palače iz prve polovice tridesetih, a na broju 6 je kuća Benedik-Maceljski. Na broju 3 nalazi se stambeno-poslovna zgrada Viktora Kovačića, koju dr. Ivo Maroević ocjenjuje kao vrlo znakovitu: »Usput ne smijemo zaboraviti da je to prethodnica arhitekture tridesetih godina, prethodnica koja je već riješila mnoge probleme i čije rješenje postaje sastavnim dijelom novih razmišljanja.« Na drugoj strani trga golemi je stambeni blok u kojem je danas studentski dom, koji je do 1990. nosio ime po narodnom heroju Nini Markoviću, a danas po Meštroviću. Sagradila ga je JAZU kao blok stanova za iznajmljivanje, a poslije je, u podrumima, najprije bio starojugoslavenski, a potom zloglasni zatvor Unse, zloglasne Ustaške nadzorne službe Dide Kvaternika, iz kojega je malo tko izašao živ. Projektirali su je Edo Šen i njegov asistent Milovan Kovačević, koji je poslije i sam u tom podrumu mučen. U podrumu zgrade kojom trg desnom stranom ulazi u ulicu Račkoga nalazio se zloglasni zatvor Gestapoa.

Spomenik kralju Petru

Od svih zgrada na trgu Dom hrvatskih likovnih umjetnika jedino je zdanje koje je u međuvremenu vraćeno vlasniku i prvobitnoj namjeni te se aktiviralo i afirmiralo kao važno središte kulturnih zbivanja. I ono ima najzanimljiviju priču. »U kontinuitetu zbivanja proteklih pola stoljeća lijepo se vidi kako je ovaj kružni poligon bio mjesto oslikavanja groznice nadmetanja vlasti koja po sili voluntarizma ne trpi polemičnost«, zapisala je 1990. Gordana Benić. Dom je ostvaren kao spomenik kralju Petru I, Velikom Oslobodiocu (Karađorđeviću). Kralj ga je zamislio kao klasičan kraljevski konjanički spomenik na kraljevskom trgu, ali ga je lukavi kraljev dvorski kipar Ivan Meštrović od toga odgovorio, upozoravajući ga, među ostalim, na činjenicu da on nije narodni kralj i da ga Hrvati, posebice u uvjetima Šestojanuarske diktature, ne prihvaćaju te da će po spomeniku pišati. Uvjerivši kralja Petra, umjesto rojalističkoga konja Meštrović je uspio nametnuti tortu, Dom likovnih umjetnosti, s decentnim mramornim reljefom kralja na konju, smještenim u unutrašnjosti paviljona, kod samog ulaza, koji je 1941. uklonjen.

U Zagrebu su tridesetih godina zapravo usporedno tekle dvije po svemu različite akcije, koje su se upravo na trgu stopile u jedinstveno nastojanje: godine 1930. Hrvatsko društvo umjetnosti Strossmayer pokreće sabirnu akciju za gradnju novoga umjetničkog paviljona, Doma likovnih umjetnosti. Lokacija mu je trebala biti Mažuranićev trg, danas park iza zgrade Kola, a u uži izbor ulazi jedanaest natječajnih radova. Istodobno je u Beogradu 6. srpnja 1930. ozakonjen Zakon o zadužbinama, bitni dokument na kojem se temeljilo osnivanje Zaklade Doma likovnih umjetnosti. Zagrebački gradski zastupnik Lujo Thaller 14. listopada 1932. podnosi prijedlog skupštini Gradskog zastupstva grada Zagreba da grad oda počast kralju Petru I. Oslobodiocu tako da mu se u Zagrebu podigne spomenik. Dr. Thaller za tu namjenu ostavlja cjelokupni imetak. Već 1933. nastaju teškoće s dodjeljivanjem građevinskog zemljišta na Mažuranićevu trgu, pa Hrvatsko društvo umjetnosti Strossmayer ostvaruje sporazum s Odborom za podizanje spomenika Kralju Petru Velikom Oslobodiocu u Zagrebu, po kojem bi se taj spomenik umjesto u obliku skulpture podigao u obliku Doma likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra.

Arhitektura kipara

Tu politika već otvoreno vuče konce: idejnu skicu, besplatno, ali bez javnog natječaja, »po želji s najvišeg mjesta« — dakle dvora — izradio je Meštrović, detaljne arhitektonske i ostale planove izveli su arhitekti Harold Bilinić i Lavoslav Horvat, a u projektu sudjeluju i drugi viđeni zagrebački arhitekti (Kalda, Ibler, Zemljak, Molnar, Kavurić...). »Rotonda koja počiva na prstenu kamenih stupova nije arhitektura koja bi se mogla svrstati u neke moderne tokove. To je Meštrovićeva vizija prostora, temeljena na nekoj čudnoj vezi s tradicijom, ali u njegovoj vrlo subjektivnoj interpretaciji. To nije arhitektura arhitekta, već arhitektura kipara koji prostor gleda i definira na sasvim drugačiji način. Zanimljivo djelo koje se ne može mimoići«, ocjenjuje Meštrovićevo zdanje, koje počiva na trideset i šest kamenih stupova, Ivo Maroević.

Već 28. studenoga 1933. utemeljena je Zakladnica zaklade Doma likovne umjetnosti Kralja Petra I. Velikog Oslobodioca, koja objedinjuje interese triju partnera: Hrvatskog društva umjetnosti Strossmayer, Odbora za podizanje spomenika kralju Petru I. i Općine slobodnoga i kraljevskog grada Zagreba, koja je besplatno ustupila zemljište. Zakladom upravlja kuratorij od tri člana, predstavnika tih triju partnera.

Meštrović prije Wrighta

Gradnja novoga paviljona, na čijoj je izradi sudjelovala ekipa visokokvalitetnih, odgovornih izrazito kreativnih arhitekata, najveći tadašnji stručnjaci, građevinari, inženjeri, inženjeri hortikulture..., u koji je ugrađeno 2500 tona kamena, najvećma iz Pučišća, što su ga klesali brački klesari, čija je, kako se ocjenjuje u literaturi, stakleno-betonska kupola najveća dosad izvedena konstrukcija te vrste u Europi, na trasi je želje biskupa Josipa Jurja Strossmayera da Zagreb »na Balkanu postane to što je Toskana u lijepoj Italiji, da postane neke vrsti Athenuma, što će reći ognjište svih viših umnih i moralnih svrha i težnji«. Meštrović je stvorio kružni oblik zgrade namijenjene muzejsko-galerijskoj svrsi šest godina prije Wrightova njujorškog Muzeja Solomon Guggenheim (projektirana 1943-1947, a izgrađena 1957-1959), a sam je Wright naglašavao da mu je upravo »kružno kretanje bilo osnovni cilj, gdje oko neće sresti kutove i brutalne promjene forme«.

Neobično je znakovita i za naše vrlo često isključivo društvo poučna Zakladnica Doma likovnih umjetnosti iz 1933, u kojoj, među ostalim, piše: »Svrha Zaklade je da se u Zagrebu podigne i uzdržava reprezentativna zgrada koja će služiti kao hram likovne umjetnosti uopće, a naše nacionalne posebno. Svrha Zaklade se polučuje time da se u Domu priređuju izložbe djela svih grana umjetnosti, bez obzira na njihov umjetnički smjer i umjetničko njihovo naziranje.« »Jedinstven i reprezentativan galerijsko-izložbeni prostor trebao je postati pravi multikulturalni centar recentnih zbivanja. U njemu je bilo predviđeno priređivanje i najvećih reprezentativnih domaćih i stranih izložbi svih grana likovne umjetnosti, a zbog nivoa i rasporeda prostora moglo se održavati i po nekoliko manjih izložbi istodobno. Bilo je predviđeno održavanje popularnih, znanstvenih predavanja o domaćoj i stranoj umjetnosti, čitaonica, mjesto za pohranu arhive i drugi sadržaji«, piše 1990. kipar Ante Rašić, tada predsjednik Predsjedništva HDLU-a u Zagrebu.

Babić protiv Meštrovića

Nadbiskup Alojzije Stepinac 1. studenoga 1938. blagoslovio je zdanje Doma i u njemu se osamnaest dana poslije otvara izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti. No ni takav spomenik kralju nije odgovarao hrvatski nastrojenim likovnjacima okupljenim oko Ljube Babića i velik dio (prema literaturi 20 posto pozvanih) bojkotira tu izložbu, i to protuizložbom 20. listopada 1938. otvorenom u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu, što Meštrović proročki komentira: »Meni su bili povjerili da napravim jedan spomenik. Nisan tija napravit niko kljuse s gizdavim ja'ačom. Zamislija san da napravim kuću koja će biti i dom umitnika. To je prifaćeno, i kako možete vidit, kuća je uziđana. Nima vajde svađati se kakva će tabla bit i šta će na tabli pisat. Pa ništa nije vično. Tabla se može minjat, i slova na njoj. Kuća će uvik ostat. Izložba Pola vika 'rvacke umjetnosti će biti, pa ko oće — izložit će. Ko neće, neće bit grijota. Svi će bit pozvani.«

Originalna Meštrovićeva hortikulturalna rješenja (koja se poslije nisu poštivala), privozne ceste, kružni put oko Doma, travnjak i zelenilo, te nadasve fontana Stjepana Planića iz 1941, postavljena ispred Doma, svjedoče tadašnju visoku zagrebačku hortikulturnu razinu. Radovan Ivančević drži zgradu Doma jednim od najuspješnijih Meštrovićevih radova uopće.

U Domu su održane izložbe Celestina Medovića, Romana Petrovića, Vladimira Filakovca, Josipa Crnoborija, Izložba suvremene francuske grafike i tapiserije — Zbirka Ericha Šlomovića, Izložba suvremene slovenske likovne umjetnosti, a u svibnju 1940. postavljena je izložba grafika beogradske skupine Desetorica.

Pavelić za džamiju

Trg postaje Trg III, Zaklada Dom likovne umjetnosti kralja Petra I. Velikog Oslobodioca 24. svibnja 1941. mijenja ime u Zaklada Dom hrvatske likovne umjetnosti u Zagrebu, a 12. kolovoza 1941. poglavniku Anti Paveliću predaju se ključevi Doma i on ga, kao džamiju, predaje na uporabu muslimanskim vjernicima, koje naziva cvijećem hrvatskog naroda. Jeftimbena rasprava za izgradnju podnožišta i temelja za tri minareta, visoka 45 metara — triput viša od zgrade — održana je 21. kolovoza 1941, ali je džamija, zbog dugotrajne prilagodbe za drugu svrhu, otvorena tek 18. kolovoza 1944. »Preuređena je i unutrašnjost građevine. Izrezbareni mihrab je pozlaćen, a zidovi ispisani izvodima iz Kur'ana, koje su pisali najbolji kaligrafi arapskog pisma. Radovima preuređenja rukovodili su poznati arhitekti Zvonimir Požgaj i Stjepan Planić. Zajedno s njima radili su i mnogi tadašnji umjetnici. Među njima i Ivo Lozica i Vanja Radauš. Požgaj i Planić bili su studenti profesora Iblera, Radauš i Lozica Meštrovićevi. Lozicu će na rodnoj Korčuli strijeljati talijanski fašisti. Radauš će otići u partizane. I s njima se '45. kao i Murtić vratiti u Zagreb«, piše Milan Jajčinović.

Njemački vojnici zarobljeni pri povlačenju prema Austriji, uz obećanje da će, obave li korektno i brzo taj posao, biti pušteni kućama, hitro i za okoliš bezbolno demontiraju minarete na tada preimenovanu Trgu žrtava fašizma. Četvrta izložba Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske održana je u Domu 21. studenoga 1948, a Dom se tom prigodom naziva Okruglim paviljonom na Trgu žrtava fašizma.

Komunistička devastacija

Godinu poslije Dom se pretvara u Muzej narodnog oslobođenja. Polovicom 1951. počinju radovi na adaptaciji zgrade prema projektu Vjenceslava Richtera, arhitekta od povjerenja komunističkih vlastodržaca, ali su početkom rujna 1951. zabranjeni jer se stručnjaci protive devastiranju zdanja. Muzej narodnog oslobođenja moli Odjel za građevne i komunalne poslove Gradskog narodnog odbora da se radovi na adaptaciji zgrade što hitnije nastave; zatražena je privremena građevna dozvola jer u Muzeju, u čast VI. kongresa KPJ, treba otvoriti izložba NOB u Hrvatskoj. No 27. rujna 1951. iz Povjereništva za komunalne poslove, Uprave za građevinarstvo Narodnog odbora rajona Medvešćak, stiže rješenje o zabrani svakoga daljeg građenja. U zaključku zapisnika komisijskog uviđaja u predmetu adaptacije u Muzeju narodnog oslobođenja stoji: »... Komisija smatra da bi iz naprijed navedenih arhitektonskih i konstruktivnih razloga radove na adaptaciji trebalo do daljnjega odmah obustaviti. Uz to komisija smatra da ovakvi radovi na adaptaciji predstavljaju neodgovorno mijenjanje postojećih kulturnih općenarodnih objekata, pa bi se ovaj slučaj trebao dati na mišljenje široj javnosti, odnosno i najvišim kompetentnim kulturnim ustanovama...« Stručnjaci (A. Marasović, B. Tučkorić, M. Kauzlarić, K. Ostrogović, M. Žerjavić, A. Horvat, R. Marasović, M. Miličić, K. Hegedušić te komisija Društva arhitekata Hrvatske u sastavu Z. Dumengjić, V. Potočnjak, F. Bahovec i M. Haberle) provode strukovni očevid i u svojim zapisnicima od 24. studenoga 1951. listom daju negativne ocjene adaptacije i potrebe za njom. Ali, unatoč tom stručnom mišljenju, Privredni savjet Vlade NRH 30. rujna 1952. donosi rješenje da se uvaži žalba Muzeja narodnog oslobođenja s dozvolom za adaptaciju budući da treba »da se omogući pravodobno otvorenje izložbe dokumenata i predmeta NOB-e, a u vezi VI. kongresa KPJ«. Rješenje je konačno, zahtijevana adaptacija Doma odobrena je i izdaje se privremeno rješenje o građevnoj dozvoli.

Muzej narodne revolucije

Richter dogradnjama međukatova i drugim intervencijama, zacrnjivanjem stakala na kupoli, što je prostoru u izvornoj inačici zdanja omogućavalo prirodno osvjetljenje, djelomice uništava Meštrovićevu zamisao prstenasta izložbenog prostora. Svečano otvorenje Muzeja narodne revolucije i njegova stalnog postava održano je 15. svibnja 1955. Tisak niže pohvale: »Uzoran tip suvremenog postava historijske zbirke« i »Najljepši i najmoderniji muzej u zemlji«. Uoči 40. obljetnice SKJ u Muzeju narodne revolucije 9. travnja 1959. skida se stalni postav i otvara izložba 40 godina KPJ. Drugi stalni postav (naziv ustanove promijenjen je 10. kolovoza 1960) Muzeja revolucije naroda Hrvatske otvoren je 1962, a u zgradi su obavljene neznatne arhitektonske preinake. Novu su koncepciju postava ostvarili kustosi Muzeja, dok likovno rješenje postava i prostornu intervenciju potpisuju umjetnici miljenici tadašnje vlasti: arhitekt i slikar Vjenceslav Richter, Edo Murtić, njegova supruga slikarica Goranka Vrus-Murtić i kipar Stevan Luketić (iz dokumentacije se ne vidi je li za to postojao javni natječaj). U Muzeju revolucije je postojao i uspravni stup s ispisanim sloganima iz Komunističkog manifesta te teatralna inscenacija prikaza neprijateljskog noža uz koji se protezala debela linija crvene boje — krvi. Murtić je, među ostalim, ostvario golemi mural (koji je i danas živ, skriven iza posebno sagrađena drvenog zida u polukatu Doma!), kipar Vojin Bakić reljef s Titovim portretom... Treći adaptacijski zahvat u unutrašnjost zgrade obavljen je 1965: u nastojanju da se dobije što veći izložbeni prostor smanjen je otvor stubišta za prstenastu dvoranu, a drvena ograda zamijenjena je novom.

Tuđman je želio Panteon

Meštrovićevo je zdanje 1990. moglo opet promijeniti namjenu. Nova vlast 1990. seli Muzej revolucije naroda Hrvatske u vojarnu na Črnomercu, a Dom odlučuje 1992, na 900. obljetnicu Zagreba, pretvoriti u Panteon hrvatskih velikana, u koji su trebale biti prenesene kosti svih naših velikana, ali se tomu oštro protive članovi HDLU-a, koji 1990. u Domu priređuju izložbu Dokumenti-argumenti i tiskaju istoimenu knjigu kojima dokazuju svoje pravo na zgradu, a pridružuju im se i Zagrepčani: u Knjigu prijedloga i sugestija bilo je upisano više od tisuću i petsto mišljenja.

Nema novinarima dostupnih pisanih dokumenata o tomu da je bilo planova za pretvorbu Doma u Panteon, ali ima mnogo živih svjedoka koji mogu posvjedočiti tu namjeru: »Za tu promjenu odgovoran je isključivo Franjo Tuđman. I to iz više razloga. Bio sam svjedok kad se on prije deset godina zalagao da paviljon na Trgu postane hrvatski panteon. On je želio da ga se tamo sahrani. Sjećam se koliko se profesor Radovan Ivančević trudio da ga razuvjeri«, tvrdi u intervjuu »Nacionalu« od 10. svibnja 2000. povjesničar i književnik Daniel Ivin.

Umjetnici ipak pobjeđuju

Pravda ipak pobjeđuje: u Domu je održan i jubilarni 20. salon mladih, u ime Društva povjesničara umjetnosti u akciju se uključuje i autoritativni Radovan Ivančević i umjetnici 1993. dobivaju natrag Dom. S obzirom na brzinu kojom se zgrada vraća u stanje iz 1938, unatoč trudu uprave i samih umjetnika — zbog nestašice novca u hrvatskoj kulturi — proći će možda i desetljeća dok se Dom ne vrati izvornom izgledu.

Žrtva je žrtva bez obzira na etnički i svaki drugi identitet, ali ako je rasprava o potrebi ponovna preimenovanja trga uopće potrebna i ako se u njoj moramo tako nisko spuštati, recimo i to da su na trgu — u ta dva zloglasna podruma — ubijani i Hrvati, možda i masovnije nego pripadnici drugih naroda, pa i oni koji su sudjelovali u artikulaciji trga. Meštrović je, prema nalogu Dide Kvaternika, uhićen među prvima u Zagrebu, utamničen u zatvoru na Savskoj cesti i osuđen na smrt, ali su ga, kako saznajemo iz njegovih memoara, po nekim mišljenjima na intervencije Mile Budaka i kardinala Stepinca, u istom trenutku pomilovali Hitler i Pavelić. Zagrebačkom muftiji Ismetu efendiji Muftiću, koji je to kratko vrijeme službovao u džamiji, suđeno je i osuđen je na smrt, navodno zbog toga što je ušao u tzv. privremenu vladu koju je formirao Slavko Kvaternik i što je 1942, prigodom otvaranja Sabora, držao govor o »velikim i sudbonosnim vremenima obnavljanja velike državne misli najmoćnijih hrvatskih vladara«. Sudbina Milovana Kovačevića, Šenova asistenta, filmska« je: 1945, potkraj rata, ustaše su ga uhitile kao ilegalca i objesile u Dotrščini, ali su to, u žurbi, nestručno obavili i arhitekt je, poluobješen, kroz šumu pobjegao sa stratišta u grad, gdje ga je do oslobođenja čuvao prijatelj. Stradao je i Z. Kavurić, suradnik u ostvarivanju Društva hrvatskih likovnih umjetnika.

Ivica Župan