Svi govore o meni, nitko ne misli na mene

Svi govore o meni, nitko ne misli na mene

Ususret Međunarodnom simpoziju Nietzscheovo nasljeđe, Zagreb, 9-11. studenoga 2000, organizacija: Odjel za filozofiju Matice hrvatske

25. kolovoza 1900. umro je u Weimaru Friedrich Nietzsche, nakon što je više od deset godina proživio u stanju umne poremećenosti. U otprilike dvadeset godina pune duhovne snage (rođen je 15. listopada 1844, na vlastitoj lirici i različitim književnim projektima radi od 1856, a prvi znanstveni rad iz klasične filologije objavio je 1867) ostavio je za sobom djelo koje ga bez većeg nesuglasja svrstava u red filozofskih klasika i čini zacijelo jednim od najznačajnijih i najutjecajnijih mislilaca posljednjih dvaju stoljeća.

U ovoj je godini stota obljetnica filozofove smrti u cijelome svijetu popraćena bezbrojnim prigodnim skupovima različite usmjerenosti i razine. Odjel za filozofiju Matice hrvatske tomu se od 9. do 11. studenoga 2000. priključuje međunarodnim simpozijem Nietzscheovo nasljeđe, na koji se prijavilo dvadesetak istraživača i interpreta Nietzscheove misli.

Tim povodom za »Vijenac« priređujemo prijevod skromnog izbora iz Nietzscheove prepiske s dugogodišnjim prijateljem Franzom Overbeckom, kao i kratkih ulomaka iz nekoliko značajnijih monografija o Nietzscheu. Jedno i drugo stoji poglavito u službi podsjećanja na golemo filozofovo djelo i poticaja na daljnje prevođenje, čitanje i promišljanje mislioca za kojeg se bez pretjerivanja može ustvrditi da je u Hrvatskoj još uvijek bitno nepoznat. Jedino time i jedino tako može se postupno dospjeti do odgovarajućeg slušanja onoga što nam je Nietzscheovim djelom filozofijski zavještano i zadano. Da je takvo slušanje i inače rijetko, a u njegovu slučaju osobito, o tomu sam Nietzsche nije dvojio. Kad je Overbeck 9. siječnja 1989. pomračenog prijatelja vlakom vodio iz Torina u Basel, čuo ga je, probudivši se načas, kako smiren opojnim sredstvom tiho pjeva svoju venecijansku prelijepu i tajanstveno sjetnim ugođajem prožetu pjesmu o gondoli:

An der Brücke stand

jüngst ich in brauner Nacht.

Fernher kam Gesang:

goldener Tropfen quoll's

über die zitternde Fläche weg.

Gondeln, Lichter, Musik —

trunken schwamm's in die Dämmernung hinaus...

Meine Seele, ein Saitenspiel,

sang sich, unsichtbar berührt,

heimlich ein Gondellied dazu,

zitternd vor bunter Seligkeit.

— Hörte jemand ihr zu?

Na mostu maločas u smeđoj stajah noći.

Izdaleka začula se pjesma;

zlatne je kaplje to

nad drhtavu nabiralo površinu.

Gondole, svjetla, glazba —

opijeno isplovljavalo je to u sumrak...

Moja duša, igra struna,

sebi je, nevidljivo dirnuta,

potajno uz to pjesmu o gondoli pjevala,

od obilna drhćući blaženstva.

— Je li osluhnuo je tko?

Svetkovina apstraktnog mišljenja

Sučeljenje s Nietzscheom nije još počelo, a nisu priređene ni pretpostavke za to. Dosad se Nietzschea ili slavilo i oponašalo ili pak izrugivalo i iskorištavalo. Nietzscheovo mišljenje i kazivanje još su nam vremenski preblizu. Nismo još od njega dovoljno povijesno razdvojeni da bi se mogao stvoriti razmak iz kojeg bi moglo uspjeti vrednovanje onoga što je snaga tog mislioca.

Sučeljenje je prava kritika. Ona je najviši i jedini način istinskog vrednovanja nekog mišljenja. Jer ona se prihvaća toga da promisli njegovu misao i da je proslijedi u njezinoj djelatnoj snazi, ne u slabostima. A čemu to? Da bi se putem tog sučeljenja mi sami oslobodili za najveći napor mišljenja.

Ali već se odavno na njemačkim filozofskim katedrama pripovijeda da Nietzsche nije strogi mislilac, već filozof pjesnik. Da Nietzsche ne pripada među filozofe koji razmišljaju samo o apstraktnim, iz života izdvojenim i sjenovitim stvarima. Ako bi ga se i nazvalo filozofom, moralo bi ga se razumjeti kao filozofa života. Ta već poodavno omiljena oznaka treba ujedno hraniti nazor da je filozofija inače za mrtvace te stoga u osnovi suvišna. Takav se nazor potpuno slaže s mnijenjem onih što u Nietzscheu pozdravljaju filozofa života koji je konačno prekinuo s apstraktnim mišljenjem. Ti uobičajeni sudovi o Nietzscheu promašeni su. Promašaj će biti spoznat tek onda kad se sučeljenje s Nietzscheom izvede u okružju temeljnog pitanja filozofije. No prethodno se smije navesti Nietzscheovu riječ koja potječe iz vremena rada na Volji za moći. Ona glasi: »Apstraktno mišljenje za mnoge je muka — za mene, za dobrih dana, svetkovina i ushit.«

Apstraktno mišljenje svetkovina? Najviša forma opstanka? Tako je. Ali ujedno moramo u obzir uzeti to kako Nietzsche vidi bit svetkovine, kao i to da je on može misliti samo iz svojega temeljnog shvaćanja svega bića, iz volje za moći. »U svetkovini su sadržani: ponositost, obijesnost, raspuštenost; izrugivanje svakoj vrsti ozbiljnosti i uskogrudnosti; božansko potvrđivanje sebe iz animalne punine i potpunosti — sve stanja koja kršćanin ne smije odista potvrđivati. Svetkovina je poganstvo par excellence.« (Volja za moći, br. 916) Zato — možemo dodati — u kršćanstvu nema svetkovine mišljenja, tj. zato nema kršćanske filozofije. Nema istinske filozofije koja bi se mogla odrediti odnekud drugdje do iz same sebe. Stoga nema ni poganske filozofije, budući da je pogansko još uvijek nešto kršćansko, naime protu-kršćansko. Teško da bi se grčke mislioce i pjesnike smjelo označiti poganima.

(Martin Heidegger: Nietzsche I, 1961)

Nietzsche pisac

Na prvi pogled sliče Nietzscheove knjige više konglomeratu nego pravoj kompoziciji. Sastoje se uglavnom od kratkih, poentiranih aforizama i ogleda, koji tek rijetko ispunjaju više od nekoliko stranica. Svaki pojedini svezak na taj je način nešto poput riznice ispunjene dragocjenostima što ih je sam autor probrao, ali utoliko nije samostalna knjiga. Svaki od aforizma sadržanih u određenom svesku mogao bi biti jednako dobro uvršten u neki drugi svezak, a da time ne bi bili okrnjeni jedinstvenost ili struktura ni jednog ni drugog. A i same knjige ne pokazuju — ne uzme li se u obzir kronološki poredak — vlastitu raščlambu jednoga jedinstvenog djela. Nijedna od njih ne pretpostavlja neku drugu kao već poznatu. Premda su Nietzscheovo mišljenje i njegova stilistika nesumnjivo prošli kroz proces razvitka, moglo bi se njegove spise bez problema čitati i u nekom drugom slijedu, a da pritom njegove misli ne bi izgubile razumljivost. Golemi i nesređeni sadržaj posmrtno objavljenih spisa njegova je sestra i samozvana skrbnica nad ostavštinom Elisabeth Förster-Nietzsche sabrala u formu knjige i dala joj naslov Volja za moći. No u samim tekstovima jedva da ima ikakva oslonca za to da bi trebali biti složeni prema nekim drugim predodžbama od onih u njima sadržanih, tako da čak i za vrlo upućena čitatelja ne bi bilo lako odrediti razliku između djela što ih je sam dao u tisak i onih koja su sastavili kasniji priređivači. Iznimku čini Tako je govorio Zaratustra, a možda i Rođenje tragedije. Ovo posljednje djelo pokazuje konvencionalnu jedinstvenost i razvija jednu osnovnu tezu, dok je Zaratustri svojstvena stanovita izvanjska struktura, budući da svaki odječak teksta obuhvaća jednu Zaratustrinu homiliju. Međutim, u obim knjigama nedostaje bilo kakav pravi razvitak, u obima argumentiranje i prikaz ostaju bez čvrsta ciljnog usmjerenja. Tim se knjigama može pristupiti na bilo kojem proizvoljnom mjestu.

Misli izražene u tim ogledima i aforizmima izgledaju jednako nepovezane kao i način njihova izlaganja. Promatrane pojedinačno, one su briljantne i oštroumne — pune bodlji i tajanstvenih začina (S onu stranu dobra i zla, nr. 296) —, no kad se njih više pročita postupno zasićuju i često se ponavljaju, budući da gotovo uvijek iznova istim strelicama ciljaju u iste ciljeve. Prvi pogled na more, prva silina udaranja valova o obalu može ushititi i uzbuditi osjetila; no taj se osjećaj troši ako doživljaj potraje te tada valovi, koji uistinu u najvećoj mjeri naliče jedan drugome, ubrzo postaju nerazlučivi i tonu u općeniti tijek i monotono pjenušanje. Nietzsche pisac zamara nas jednako brzo kao i krajolik prepun dijamanata koji jedan drugome u krajnjoj liniji pomućuju sjaj. Budući da ne pokazuju nikakvu strukturu, koja bi čitatelja mogla poduprijeti ili voditi, moraju njegove knjige biti odložene tek što su uzete u ruke; iskustvo njihova čitanja vodi ili izoliranim prosvjetljenjima koja se ne daju povezati ili pak neodređeno stopljenom dojmu omame.

Aforizmi djeluju na čitatelja ponajprije kao komentar ili rubna bilješka uz suvremeni moral, politiku, kulturu, religiju i književnost. Djeluju kao da potječu od neke svadljive, ogorčene, razaranjem obuzete i zlovoljne osobe — od nekoga tko je duhovito sulud i tko posjeduje izopačeni književni dar te mnoštvo još otvorenih računa. Dakle djeluju kao da potječu više od idealnotipskog autora pisama čitalaca no od konstruktivnog mislioca. Neiskusnog čitatelja oni upravo moraju opčiniti svojom konvencionalnom dubokoumnošću i svojom amaterski besciljnom učenošću: filozofi, likovi iz različitih religija, povijesne epizode, književna djela, glazbene kompozicije — sve se to navodi, gubi se na to nekoliko riječi, te se zatim hitro prelazi na sljedeću temu. Gotovo se čini kao da se ima posla sa samoukim ekscentrikom, a ne sa sveučilišnim profesorom ili duhovnim znanstvenikom koji je školovan u strogoj disciplini njemačke filologije; nikako pak ne izgleda da je tu riječ o filozofu u najboljem smislu riječi. Ovdje upadljivo nedostaju tanana i suptilna razlikovanja, pažljivo izvođenje dokaza, oprezno i osigurano zaključivanje, dakle sve ono što predstavlja neku vrstu iskaznice profesionalnog filozofa. Jednako se tako teško dade opaziti onaj opušteni i ozbiljni ton kojem filozofi normalno naginju. Umjesto toga može se čuti prodorno vičući, kreštavi, ponekad čak histerični glas pamfletista i kroničnog nezadovoljnika.

U pogledu inteligencije ili učenosti Nietzscheovi spisi ne zahtijevaju osobito mnogo od svojih čitatelja. Njihova osnovna pitanja izrečena su jasno i izravno, ciljevi istraživanja jasno su postavljeni, a njihov je jezik lucidan, premda uzbuđen. S veseljem ih je prihvatilo čitateljstvo koje je filozofiju izvorno smatralo teškim poslom, no lakom je čitljivošću Nietzschea moglo doći do uvjerenja da se ili filozofiju mora misliti lakšom ili pak sebe sama pametnijim no što se prije držalo. Možda su upravo iz tog razloga filozofi tek nerado Nietzschea prihvaćali kao jednog od svojih. Tu i tamo obazire se na njegova tamnija i teže razumljiva naučavanja: na nauk o vječnom vraćanju ili nauk o amor fati, o nadčovjeku, o volji za moći, ili pak o apolonskim i dioniskim umjetničkim razdobljima. Ako se tako hoće, na takvim mjestima Nietzsche govori kao filozof u užem smislu. Ali ta se naučavanja ne daju bez daljnjega sjediniti u jedan koherentni sustav, a niti ne odgovaraju — ni pojedinačno ni više njih zajedno — onim praktičnim, ali i neizbježnim mjerilima prema kojima filozofijske ideje razvrstavamo kao takve. Čini se da ta naučavanja ne predstavljaju rješenja za ono što smatramo filozofskim problemima. Ako se Nietzscheova filozofija zaista nalazi sadržana u njima, tad je treba spoznati kao vezu disparatnih naučavanja, štoviše prije kao konglomerat nego kao konstrukciju. Ona djeluje neutemeljeno i nedovoljno promišljeno, kao da se radi tek o proizvoljno sastavljenim spekulacijama koje nisu uopće vrijedne one ozbiljne analize što je filozof ili povjesničar filozofije smatra svojom zadaćom. Njegovo djelo u povijesti službene filozofije sudjeluje kao neobično i tuđe poglavlje, kao neko non sequitur, koje se u uobičajenu povijest subjekta svrstava zapravo samo zato jer bi ga u neku drugu povijest bilo još teže uvrstiti. Pa čak i tu ono je nešto kao prepreka koju tek treba prevladati, a ne sastavni dio toka mislî, ne etapa u povijesti razvitka od Talesa do današnjice. Čini se da Nietzsche filozofiji pripada samo faute de mieux. Doduše i on je sam slutio da je konačno i potpuno prekinuo sa službenom filozofijom. No ako bi i bilo ispravno to da se Nietzschea zapravo ne može mjeriti pojmom subjektivnosti — koji je tako često napadao —, tad je to samo utoliko gore za filozofiju, kako bi on sam rekao. Može li se ovdje govoriti o ironiji, tad samo u tom smislu da se i njega proglašava sastavnim dijelom one povijesti za koju se nadao da će je razoriti.

Izgleda da njegova filozofija — što uopće ne iznenađuje — ne može biti primjereno obilježena nijednom od uobičajenih etiketa poput idealizma, realizma, ili čak egzistencijalizma. Povremeno je svoju filozofiju nazivao nihilizmom — ime koje sugerira negativnost i prazninu i koje se, s obzirom na ono što sam kazao o njegovim knjigama i njegovu stilu mišljenja, pokazuje gorkom istinom.

(Arthur C. Danto: Nietzsche as Philosopher: An Original Study, 1965)

Nietzscheovo nasljeđe

Tek danas počinjemo otkrivati koliko je doista velik kulturalni spektar u kojem se proširio Nietzscheov utjecaj. U likovnim umjetnostima njegovi se tragovi mogu prepoznati u jugendstilu i ekspresionizmu, kubizmu i futurizmu, u svim varijantama l'art pour l'art, ali i u novom realizmu poratnog razdoblja. Postoje svjedočanstva o ranoj Picassovoj lektiri Nietzschea, u kojoj je sa samorazumljivošću prihvatio gestu proizvođenja realnosti pomoću umjetnosti. Kandinsky, Macke, Marc ili Klee prisni su sa Zaratustrom, a još je i slikarstvo Maxa Beckmanna i Otta Dixa obilježeno sučeljenjem s njime. S dadaizmom i surrealizmom započinje novi odsječak utjecaja koji seže do drugog velikog ratnog razdoblja dvadesetog stoljeća. Dotad su osobito kipari i arhitekti ti koji iz Nietzscheova monumentalističkog načina mišljenja izvlače poticaje usmjerene na veliko i najveće. Ovdje se moramo zadovoljiti imenima Augustea Rodina, Wilhelma Lembrucka, Henryja van de Veldea, Petera Behrensa, Bernharda Hoetgera ili Bruna Tauta.

Tomu pridolazi široko područje književne recepcije, u kojemu bi se moglo naći i ono što danas više nema ni ranga ni imena. Nietzsche je — u tomu također leži ironija povijesti njegova utjecaja — privlačio gomile onih koje je sam prezrivo označavao kao legionare trenutka te ih neuvijeno nazivao izopćenima, izrođenima ili parazitima. Ali nailazi se i na velika imena: na Hofmannsthala, Rilkea, Schnitzlera, Morgensterna ili Georgea, na Gerharta Hauptmanna kao i na Heinricha i Thomasa Manna ili na Musila, Benna i Hessea. Izvan njemačkog govornog područja dalo bi se spomenuti Wildea, Shawa, Wellsa, oba Lawrencea, Apollinairea, Francea, Prousta, Gidea, d'Annunzia, Marinettija ili Kazantzakisa i mnoge druge. Posredstvom pjesnika i posredstvom vlastitog pjesništva dosegao je Nietzsche onda i kompozitore, koje je izvorno htio neposredno svojom glazbom osloviti. Tu treba uputiti prije svaga na Gustava Mahlera i Albana Berga. Ali valja spomenuti i Richarda Straussa, čije uglazbljenje Tako je govorio Zaratustra u međuvremenu spada u popularna djela takozvane ozbiljne glazbe. Taj izvanredni utjecaj u širinu i u dubinu ne postiže Nietzsche dakako kao klasik. Njega se mnogo više prihvaća kao suvremenika. Indicija za to je sve do tridesetih godina stoljeća trajuća aktualnost one književnosti koja je nazvana svjetonazornom beletristikom i koja — s Nietzscheova motrišta — ima samo epigonalani karakter. Rudolf Steiner, Ludwig Klages ili Oswald Spengler zgotovljuju plitke odljeve svojih ideja, no ipak ih se čita kao da iz njih govori duh vremena. Zapravo se, međutim, u njihovim spisima samo pedagoški, psihološki ili politički promiče dramatično pojednostavljena i retorički sirovom učinjena verzija Nietzschea.

I za bolje glave njegovo djelo nije tek jedno obvezno obrazovno dobro. Zaratustrin je duh sveprisutan; teme koje pretežu su motiv nadčovjeka, ujednost zdravlja i bolesti, ili pak tragičnost stvaraoca, osobito umjetnika. Povrh toga nailazi se i na potvrde intenzivnog teoretskog sučeljenja, kao i na svjedočanstva blistavih uvida. To vrijedi primjerice za značajni govor Thomasa Manna o Nietzscheovoj filozofiji u svjetlu našeg iskustva iz 1947. godine, jedna strastveno upozoravajuća preporuka koju bi na srce morao uzeti svatko tko se bavi tim filozofom: Tko Nietzschea 'doista' prihvati, tko ga uzme doslovno, tko mu vjeruje, izgubljen je.«

(Volker Gerhardt: Friedrich Nietzsche, 1992)

Nietzsche Europljanin

Nietzsche nije nikada dijelio ono idolopoklonstvo spram pojma države što ga je u njegovo ime provodio nacionalsocijalizam, a realni socijalizam de facto doveo do vrhunca onda kad je Nietzschea odabrao za državnog neprijatelja. Spram države bio je stalno neprijateljski nastrojen. Bio je to u smislu koji je premašivao intelektualnu snagu strančara obaju tabora. To da su jedni njegovo poprsje u predvorju Nietzscheova arhiva u Weimaru zamijenili poprsjem Hitlera (i Mussolinija), ta nam se akcija čini jednako glupavom kao i protuakcija koja je u Weimaru i okolici to poprsje na više od četiri desetljeća premjestila u predvorje fašizma. Oni koji su to učinili i koji su Nietzschea kao neprekidnog poticatelja na rat stavili na istu razinu s vođinim stadom i podvrgli ga trajnoj optužbi morali su pokriti oba oka da ne bi zamijetili njegove rečenice o državi i o uvjetima za zbiljski mir nastrojenja. A da bi Nietzschea mogli razotkriti kao makijavelističkog čovjeka moći te ga identificirati s velikim tiranima stoljeća morali su ignorirati njegovu borbu protiv Bismarckova carstva. Zatvorili su oči pred historijskom istinom da se on Bismarcku suprotstavio svim patosom distance. To je učinio zato što je ona prusko-njemačka država proturječila svjetski-građanskom idealu njemačke nacije koji je Nietzscheu bio blizak od njegovih početaka u učilištu Pforta.

Tamo gdje prestaje država započinje čovjek — ta pjesma onoga koji je nužan ponavlja još jednom onaj jedinstveni i nezamjenjivi način koji je Goethe ugodio u savezu sa Schillerom i s weimarskim korom umjetnika i mislilaca istomišljenika te ga preko granica naše uže jezične nacije zapjevao u svijet. Nietzsche je znao za preduvjete one uzvišene pjesme weimarskog pjesništva humaniteta, koje je prema uzoru Goetheova neponovljivog umijeća života zahtijevalo život u svrhu umjetnosti, a time i životnu formu izvan ili pak na rubu one velike države moći što ju je Bismarckova politika stvorila pobjedom nad polovinom Europe i medijatiziranjem srednjih njemačkih država. Nietzscheov ideal nije bio Bismarckov makijavelizam, njegova brutalna realna politika, nego klasična kultura Weimara: Schiller u Rođenju tragedije iz duha glazbe (1872), Goethe u dugom nizu aforizama Ljudsko, odviše ljudsko (1878), sve do u kasno djelo Ecce homo (1888). A nakon ujedinjenja carstva 1871. Nietzsche u Njemačkoj više nije izdržao. Živio je posvuda: »svugdje i nigdje, ali uvijek u Europi, kao prvi njemački Europljanin, kao europski Nijemac«.

(Manfred Riedel: Nietzsche in Weimar. Ein deutsches Drama, 1997)

Iz pisama Overbecku

Svaki dan sam dva do tri sata diktirao, ali moja »filozofija«, ako imam pravo tako nazivati ono što me maltretira do u korijenje mojega bića, više nije priopćiva, u najmanju ruku ne tiskom. U međuvremenu čeznem za tim da s Tobom i Jacobom Burkhardtom održim tajnu konferenciju, više da bih pitao kako vi zaobilazite tu nevolju nego da bih vam pripovijedao novosti. Vrijeme je inače bezgranično površno i ja se dosta često stidim toga da sam već publice kazao toliko toga što ni u koje vrijeme, čak ni u mnogo vrednijim i dubljim vremenima, ne bi spadalo pred »publiku«. Upravo usred »slobode tiska« i »slobode drskosti« ovoga stoljeća kvare se ukus i instinkti, i ja si za uzor stavljam sliku Dantea i Spinoze, koji su se bolje razumjeli u usud osamljenosti. Doduše, njihov je način mišljenja, uspoređen s mojim, bio takav koji je dopuštao podnijeti osamljenost; a naposljetku za sve one koji su bilo kako još za društvo imali »Boga« još i nije bilo onoga što ja poznajem kao »samoću«. Meni se život sad sastoji u želji da sa svim stvarima bude drukčije no što ih ja poimam i da mi netko moje »istine« učini nevjerojatnima.

(Pismo od 2. srpnja 1885)

Čini mi se da se za mene zaključuje neka vrsta epohe; više no ikada tu je umjesan jedan pogled unatrag. Deset godina bolesti, više od deset godina; i ne tako jednostavno bolesti za koju bi bilo liječnikâ i lijekova. Zna li zapravo itko što me je činilo bolesnim? Što me je duge godine čvrsto držalo u blizini smrti i u čežnji za smrću? Čini mi se da ne zna. Izuzmem li Richarda Wagnera, nije mi dosad nitko u susret izašao ni tisućninom strasti i patnje, da bi se sa mnom »sporazumio«; na taj sam način osamljen bio već kao dijete, a to sam i još danas, u svojoj četrdeset i četvrtoj godini. Ovo strašno desetljeće koje imam za sobom dalo mi je obilno okusiti što znači samoća, osamljenost sve do tog stupnja: osamljenost i nezaštićenost patnika koji nema sredstava ni za to da bi se očuvao, da bi se »obranio«. Izuzmem li svojeg prijatelja Overbecka (i uz to još troje ljudi) gotovo se svatko koga poznajem u posljednjih deset godina s nekom apsurdnošću očešao o mene, ili s uznemirujućim optužbama ili u najmanju ruku u formi sramotne neskromnosti (kao posljednji sad i Rohde, taj nepopravljivi klipan). To me je, da kažem ono najbolje u tomu, učinilo neovisnijim; ali možda i tvrđim i spram ljudi prezrivijim no što bih to sâm želio. Srećom posjedujem dovoljno esprit gaillard da bih se mogao s vremena na vrijeme s tim sjećanjima šaliti jednako kao i sa svim ostalim što se tiče samo mene; a povrh svega imam jednu zadaću koja mi ne dopušta mnogo na sebe misliti (zadaću, sudbinu ili kako god se to htjelo zvati). Ta me zadaća učinila bolesnim, ona će me opet učiniti zdravim, i ne samo zdravim, nego i ponovno spram ljudi prijateljskijim i sve što tomu pripada.

(Pismo od 12. studenog 1887)

Ja sam također veoma djelatan i orisi jedne bez ikakve dvojbe goleme zadaće koja sad stoji preda mnom sve se jasnije izdižu iz magle. Bilo je u međuvremenu sumračnih sati, bilo je cijelih dana i noći kad više nisam znao kako živjeti i kad me je spopadalo crno očajanje kakvo dosad još nisam bio doživio. Unatoč tomu znam da se ne mogu išuljati ni unatrag ni desno ni lijevo: ja uopće nemam izbora. Ta logika sad me jedina održava: sagledano sa svih drugih strana moje je stanje neizdrživo i do torture bolno. Moj posljednji spis odaje nešto od toga: u stanju luka napetog do skoka dobro dolazi svaki afekt, samo ako je silovit. Sad ne treba od mene očekivati »lijepe stvari«: baš kao što se ni od ispaćene i izgladnjele životinje ne smije zahtijevati da svoju žrtvu razdere s ljupkošću. Dugogodišnji nedostatak zbilja okrepljujuće i ozdravljujuće ljudske ljubavi, apsurdno osamljenje, koje sa sobom donosi to da gotovo svaki ostatak zajednice s ljudima biva samo uzrokom povrijeđenosti: sve to pripada onomu najgorem i za sebe ima samo jedno pravo, naime to da je nužno.

(Pismo od 3. veljače 1888)

Priredio Damir Barbarić