Sve je u instinktu

Sve je u instinktu

Mislim da nije dobro da se o glumcima govori kao o profesionalcima jer se tako zanemaruje činjenica da je gluma umjetnost. Rijetko ćete čuti da netko o slikaru ili pjesniku kaže da je profesionalac, ma kako on u svom poslu bio odgovoran, sposoban i radišan

Markantno lice neobičnih crta čini Williama Dafoea glumcem kojeg nećete zaboraviti makar ga vidjeli i u samo jednoj ulozi. Iako je s takvim licem kao rođen za uloge ekscentričnih likova i negativaca, glumačka mu je karijera vrlo raznolika. U Hillovim Vatrenim ulicama glumio je rokerskog vođu bande; u Friedkinovu Živjeti i umrijeti u Los Angelesu klasičnoga kriminalca; u Stoneovu Vodu smrti dobra i plemenita američkog vojnika u Vijetnamu; u Scorseseovu Posljednjem Kristovom iskušenju samog Isusa; u Parkerovu Mississippi u plamenu agenta FBI-ja; u Lynchovu Divlji u srcu ekscentričnog pljačkaša itd. Već i ovaj mali izbor iz više od trideset filmova pokazuje ne samo da je riječ o glumcu koji teži izazovima nego i da su mnogi slavni američki redatelji željeli u svojim filmovima imati darovita i posebna glumca kakav je William Dafoe.

Nizom filmova u posljednjih nekoliko godina potpuno ste se okrenuli radu s — recimo to tako — problematičnim filmašima koji su daleko od holivudske industrije zabave. David Lynch, Abel Ferarra, David Cronenberg, Paul Schrader, Paul Auster, da spomenem samo neke.

— Volim raditi s filmašima kojima je primarna stvar dobar scenarij u obliku kvalitetna filma, za razliku od holivudske srednje struje, gdje je sve na prvu loptu kako bi se zadovoljila najšira publika. Svaki pametan glumac koji je svoje zvanje odabrao iz umjetničkih razloga sretan je ako može raditi s ljudima koje ste nabrojali. Na primjer David Cronenberg jedan je od najzanimljivijih suvremenih filmaša, čiji su filmovi vrlo specifični i osobni, vrlo intelektualni i provokativni, a to je filmski pristup koji mene kao glumca privlači. Stoga kad mi je Cronenberg ponudio ulogu u filmu NeXistenZ, pristao sam bez previše razmišljanja.

S obzirom da očito jako cijenite Cronenberga, jeste li bili razočarani što vam u tom filmu nije dodijelio glavnu ili barem veću ulogu?

— Ne mogu reći da o tome nisam razmišljao, ali ne možete o tome suditi na taj način. Zamislite da ste ljubitelj žestokog pića i netko vas počasti čašom najboljega viskija na svijetu. Hoćete li biti razočarani što niste dobili čitavu bocu ili ćete uživati u čaši vrhunskog pića? To je pitanje pogleda na svijet. Naravno da bi mi bilo draže da sam imao veću ulogu, ali to nikako ne znači da sam bio razočaran ponudom koju sam dobio. Lik koji sam tumačio vrlo je ekscentričan, struktura filma neobična, a Cronenberg je vrlo zanimljiv filmaš u čijem društvu se možete dobro zabaviti i steći poneko novo iskustvo. To je i previše za samo jedan film.

Žalite li kad prekasno shvatite da ste donijeli pogrešnu odluku o vlastitom glumačkom angažmanu? Pretpostavljam da je takvih bilo.

— Svi mi ponekad žalimo zbog vlastitih postupaka i odluka, no ne treba oko toga previše dramatizirati. Ponekad se uhvatim u razmišljanju o mnogim sitnicama koje mogu biti strašno važne jer je snimanje filma suradnja s velikim brojem ljudi i uvijek nešto može poći krivim putem. Mislim da je za glumca najvažnije da shvati da ne nadzire proces snimanja jednog filma i da se mora osloniti na partnere i ispred i iza kamere ako želi postići kvalitetne rezultate. Zato ja pazim s kojim redateljima radim, jer ako njima ne vjerujete, onda ste na tanku ledu. Kao glumac ne morate se čak ni slagati s redateljem ili scenaristom oko značenja i smisla neke priče — dileme i rasprave često rezultiraju novom kvalitetom — ali je vrlo bitno da između vas i redatelja postoji uzajamno povjerenje i poštivanje.

Vratio bih se na početak razgovora s još jednim potpitanjem. Je li slučajno što ste se nezavisnoj produkciji u potpunosti okrenuli nakon loših reakcija na nastavak holivudskoga blockbustera Brzina?

— Sve ima svoje zašto i zato, a ako nešto u životu sami ne shvatite, brzo će vam drugi to objasniti. No u filmskoj industriji nije sve baš tako jednostavno. Kad sam završio sa snimanjem Brzine 2 i film se pojavio u kinima, ja sam već snimao neke druge filmove. Dakle, nije se još znalo kakve će biti reakcije na film, a ja sam već donio neke odluke. Problem s nezavisnom produkcijom je taj da nikad ne znate kad će i hoće li uopće film koji ste snimili biti distribuiran pa su tako neki filmovi koje sam snimio prije Brzine 2 završili u kinima kasnije, što može navesti na krive zaključke. U velikim produkcijama kakva je i nastavak Brzine problem je pak što ste tako malen kotačić u procesu da ne samo da ne odlučujete o bitnim stvarima koje mogu utjecati na konačni izgled filma — osim ukoliko se ne zatvorite u montažnu sobu s pištoljem u ruci — nego i mnoge stvari tijekom produkcije mogu više ili manje utjecati na vašu glumačku izvedbu. Zato se često o filmskim glumcima i redateljima koji uglavnom rade pod okriljem velikih holivudskih kompanija govori kao o profesionalcima, a mislim da nije dobro da se o glumcima govori kao o profesionalcima jer se tako zanemaruje činjenica da je gluma umjetnost. Rijetko ćete čuti da netko o slikaru ili pjesniku kaže da je profesionalac, ma kako on u svom poslu bio odgovoran, sposoban i radišan.

Znači li to da ćete u budućnosti izbjegavati velike holivudske projekte?

— Ne, nisam tako mislio. Moja glumačka aktivnost i predanost je i u malom filmu i u skupom holivudskom projektu ista, samo je riječ o drukčijim okvirima i okolnostima. Nigdje ne piše da su svi holivudski filmovi loši, a nezavisni remekdjela. Ja sam u ovom poslu već dosta dugo i Brzina 2 samo je jedan od mnogih filmova koje sam snimio. Mislim da je to zapravo solidan film, no očigledno je da su očekivanja javnosti i medija bila veća pa film nije baš najbolje prihvaćen. Svjestan sam svih rizika, ali ono što me najviše zanima jest vlastiti angažman u nekom projektu. Zato mi je vrlo bitno s kim radim i slažem li se s ljudima koji će me okruživati nekoliko tjedana ili mjeseci jer film je vrlo problematična djelatnost, u kojoj nikada ne znate što će na kraju od svega ispasti. Na papiru sve može djelovati savršeno, a na kraju film ne vrijedi baš ništa. Zato je besmisleno držati se krutih pravila u biranju uloga.

Ipak morate na osnovi nečega izabrati ulogu.

— Sve je u instinktu. Kao što sam rekao, ne postoji tajna formula za dobar film pa tako ni za pravi izbor uloga. Najvažnije je da sami sebe pitate želite li u neki film uložiti vrijeme i rad, pa ako je odgovor potvrdan, onda to i učinite. Također je bitno izbjegavati sve one scenarije koji su vam odmah dobro poznati i točno znate što ćete pročitati u sredini i na kraju, jer vam pijeti opasnost od efekta déjŕ vu, što nikada nije dobro ni za vas ni za publiku. Scenarij na papiru nešto je mrtvo, nešto beživotno, a na vama je da zaključite može li se ta mrtva masa rečenica pretvoriti u nešto pametno, zanimljivo i novo. U ovom poslu treba biti pomalo pustolov i istraživač, uvijek na rubu, a uz razum koristiti se i srcem i dušom. Ako duboko u sebi osjećate da nešto morate učiniti, onda to i napravite bez obzira na sve posljedice pa ako rezultat i ne bude kakav ste očekivali, nije važno jer ste u to ušli iskreni u svojoj odluci i pošteni u svojoj namjeri. A to je uvijek najvažnije.

Kako biste uopće opisali sebe kao glumca?

— Kao nekoga tko se želi transformirati u mnoge likove na zadovoljstvo drugih, netko tko je istovremeno i klaun i veliki meštar u zajedničkom igrokazu.

Jeste li ikada razmišljali da sami napišete scenarij za film u kojem biste željeli nastupiti?

— Ne baš, nisam sklon namještanju situacija za samoga sebe. Možda kad budem stariji i mudriji. Sada mi više odgovara da kao glumac dam obol nečijem tekstu jer ta priča tako postaje i moja.

Već ste dvadeset godina član kazališne grupe The Wooster Groop s kojom redovito nastupate. Kako uspijevate pomiriti dvije ljubavi: kazališnu i filmsku?

— To je moj izbor, to je nešto što je u meni i ja te dvije stvari ne mogu doživljavati kao neko opterećenje. Mogu reći da sam sretan jer radim posao koji volim i zato ne osjećam pritisak odlaženja na posao. Za mene su kazalište i film dva oblika iste pojave, iako je riječ o dva različita svijeta: to su umjetnički okviri koji mi dopuštaju da se bavim glumom. Kako je riječ o avangardnom kazalištu, naša je grupa u Americi marginalizirana i kao takva gotovo nepoznata. Ja se inače uvijek iznenadim kada čujem ili pročitam kako pripadnici nekog medija govore o drugom. Kad sam u kazalištu, čujem kako film zagađuje religioznost kazališne umjetnosti, a kad snimam film, slušam kako kazalište previše smrdi po artificijelnosti i usiljenom umjetničkom izražaju! Za mene je to često shizofreno jer pripadam u oba svijeta, dok oni koji tako misle pripadaju samo jednom od njih.

U čemu su prema vašem mišljenju najveće razlike između filma i kazališta?

— Ovisi o kojim sferama govorimo. Jedno nema novac, drugo ima; jedno je komercijalno, drugo nije; jedno je fragmentarna umjetnička forma, a drugo nije; u jednom imam više, a u drugom manje kontrole; u jednom stalno ponavljate lik do iznemoglosti, što je odličan trening koji bi svi glumci trebali proći, dok u drugom svoj lik odradite i više mu se ne vraćate, itd. Ne mislim da kazališni glumci mogu biti i filmski ili obratno, jer ipak nije riječ o istim medijima. Zabluda je da se kazališni glumci ponavljaju kada sto puta odigraju isti lik: riječ je zapravo o nijansama i emotivnoj filozofiji koja se reflektira u životu jer mi gotovo svakoga dana radimo iste stvari, ali one nikada nisu uvijek iste.

Stjepan Hundić