Sređeni prikaz kaosa

Krunoslav Mikulan-Siniša Pogačić, Hrvatske oružane snage 1941-1945, P.c. grafičke usluge d.o.o., Zagreb, 1999.

Među ne osobito obilnom literaturom o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, njezinu ustroju i oružanim snagama, izdvaja se knjiga Mladena Colića Takozvana NDH /Nezavisna Država Hrvatska/ 1941. Tiskana godinu nakon sloma hrvatskoga proljeća, imala je, među ostalim, poslužiti i implicitnim dokazom o zločinačkoj naravi svakoga hrvatskog pokreta za autonomijom te je, u traganju za podacima, a oni su, srećom, brojni i solidno argumentirani, moramo čitati ne obzirući se previše na ideologijske naplavine.

Dvosveščana knjiga Ivana Košutića o hrvatskome domobranstvu, iako znatno manje precizna od gorespomenute, također je koristan priručnik. Za razliku od Colićeva, maksimalno ideologijom opterećena, diskursa, Košutić je, pišući svoje djelo neposredno nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, nastojao što neutralnije prikazati državni ustroj NDH i njezinu oružanu silu, podvlačeći da je pripadnost domobranstvu često značila doživotan biljeg za one koji su uspjeli preživjeti odmazdu partizanske vojske na kraju Drugoga svjetskog rata. Tako je, možda i nenamjerno, ne samo pisao o dotad zabranjenoj temi, nego i donekle opravdavao dio protagonista Drugoga svjetskog rata na hrvatskim prostorima.

Ustaška vojnica necijenjena i neomiljena

Iako su, pišući monografiju o hrvatskoj oružanoj sili u razdoblju Drugoga svjetskog rata, Krunoslav Mikulan i Siniša Pogačić spomenuli da su ustaše u ostvarenje posve prirodnoga prava za samostalnošću ušli u posve nepovoljnom trenutku i na način unaprijed osuđen na propast, širu povjesničku elaboraciju ovog problema nije im dopustila ni tema ni svrha knjige. Podvlačeći kao samorazumljivu omrznutost ustaških postrojbi, autori ipak nisu dijagnosticirali ustaški ekskluzivizam, fanatično uvjerenje da je državna tvorba kakvu su uspjeli stvoriti jedini mogući i dopušteni model hrvatske državnosti te spremnost da nesmiljeno obračunaju sa svakim drukčijim mišljenjem, uzrokom, uz objektivne i neizbježne povijesne okolnosti, propasti države, a umalo i naroda u čije su je ime stvorili. Saznajemo tako da je Ustaška vojnica bila i necijenjena i neomiljena, ali nam i promiče da su ustaše, kao i svaki totalitarni pokret, onoga trenutka kad su se dokopali vlasti, tu vlast učinili nepoželjnom velikim dijelovima stanovništa.

Drukčiju razinu očekivanja autori ove luksuzno opremljene monografije obilno su zadovoljili. Brojni skupljači svih mogućih suvenira, izravno i neizravno povezanih s ratom i vojnim postrojbama, kao i specijalizirani povjesnici, dobili su opširnu deskriptivnu lektiru i iznimno vrijedan slikovni materijal. Iako će prigovora sigurno biti, monografija je svakako dosad najopširnije pa i najpreciznije djelo na temu oružanih postrojbi NDH. No, upravo mjestimična neusustavljenost, kojoj je razlog i nedostupnost dijela arhiva te često najraznorodnije podrijetlo izvora, od privatnih, amaterski sastavljenih zbirki do renomiranih muzejskih ustanova, i nehotice kazuje nešto vrlo autentično o naravi režima. Način kako je funkcionirala njegova vojna sila svojevrstan je simptom te naravi.

Kaos, nužna sastavnica totalitarizma

Od brojnih autora koji su pisali o totalitarnim sustavima, svakako je najkorisnije prinose dala Hannah Arendt. Opisujući kako se stvara i funkcionira totalitarni vođa, ukazala je teoretičarka na kaos kao nužnu komponentu u tom razvitku. Stoljeće ranije, ništa manje lucidni Maurice Joly ocrtao je razlog kaosu u težnji totalitarnoga vođe da napravi sebe nužnim, uništavajući pritom upravo onoliko organiziranih snaga koliko je potrebno pa da se više ništa ne može pokrenuti bez njega, tako da bi se i sami neprijatelji njegove vladavine bojali da je sruše. Ti argumenti definitivno pokapaju čak i uobičajene minimalističke isprike nacista da su »doduše« osigurali red i mir u Njemačkoj, uz pretpostavljeni nastavak kako bi bilo sve u redu da su ostali u svom dvorištu. Glavešine jurišnih odreda, jednako kao i vojskovođa vitez Kvaternik, bili su najveći neprijatelji Hitlera, odnosno Pavelića, upravo težnjom za stabilizacijom, za kroćenjem kaosa definiranim ritmom, ma kakav on bio.

Kaos sustava izvrsno je ocrtan mnoštvom raznoraznih odora, šarenilom znakovlja i propisa, stavljajući autore monografije pred izbor između metodološki uređena prikaza i nereda nametnuta imperativom autentična opisa. Konačno, u svega nekoliko godina mijenjalo se toliko naziva da na kraju ni sami pripadnici pojedinog vida ili službe nisu znali pravo ime dijela oružanih snaga komu su pripadali. Do samoga kraja rata Ustaška je vojnica stvarno odgovorala jedino poglavniku Paveliću te je stoga samo formalno bila dijelom oružanih snaga. Tako je bilo moguće da kopnenu vojsku sačinjavaju i Vojnica i Domobranstvo te da se Domobranstvom nazivlju i kopnene snage, ali i cjelokupna oružana sila, sa svim svojim vidovima, izuzev Ustaške vojnice.

Nakon knjige Danijela Frke, Josipa Novaka i Siniše Pogačića Zrakoplovstvo Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945. tiskane godinu prije, zanimljive i po obilju kvalitetnog stručnog materijala i po nenamjernoj, ali dojmljivoj priči o porazu, isti je nakladnik ovom monografijom nastavio izdavati dragocjene prinose o širem općinstvu nepoznatoj i atraktivnoj temi. Bit će svakako i onih koji će prigovoriti da su i ovdje neobrađene partizanske jedinice bile neka vrste hrvatske oružane sile. Dakako, disteleološki bi bilo pokretati raspravu o njihovoj legalnosti. No, upravo zbog bajki koje smo o tim formacijama slušali pet desetljeća, isplatilo bi se o njima napisati objektivan, ideologije lišen prikaz. Tom se poslu mora pristupiti delikatno. Stručnošću uzdignutom nad zabran tabuizirane teme, Mikulan i Pogačić najavljuju zrelost i za tu temu.

Antun Pavešković