Slovenske skulpture Fritza Langa

Četiri izložene Langove ljutomerske skulpture zapravo su jedina njegova samostalna likovna djela, ako se izuzme po Egonu Schieleu nacrtan autoportret iz 1917. godine

Sjajnom idejom predstavili su se Slovenci uz ovogodišnji Venecijanski bijenale: manje uz Bijenale arhitekture, a više uz nedavnu Mostru, Slovenska kinoteka u mletačkoj je Galleriji d'arte postavila dvostruku izložbu skulptura njemačkoga filmaša Fritza Langa i slovenskih umjetnina iz dvadesetih godina.

Kakve veze imaju Fritz Lang i slovenski umjetnici? U tome i leži tajna genijalne zamisli: legendarni je filmaš 1915. boravio u Ljutomeru, sajamskom središtu nedaleko hrvatske granice. Kao dočasnik u austro-ugarskoj vojsci, imao je pravo stanovanja u kući, znalački odabravši dom univerzalnog intelektualca dr. Karola Grossmana, odvjetnika, ali i hobističkog arhitekta, matematičara, prirodoslovca, prevoditelja peruanske, staronjemačke (Pjesma o Nibelunzima) i starogrčke književnosti, kazališnog redatelja, trik-fotografa i filmaša! Možda je upravo posljednje zainteresiralo Langa: Grossman je posjedovao kameru-projektor kojom je još 1905. snimao dokumentarce. Kako bilo da bilo, u Grossmanovoj kući Lang je vjerojatno pronašao svojevrsnu oazu, u kojoj se ponajviše bavio — kiparstvom.

Četiri izložene Langove ljutomerske skulpture zapravo su jedina njegova samostalna likovna djela, ako se izuzme po Egonu Schieleu nacrtan autoportret iz 1917. godine. U njima su »dekorativni elementi združeni s groteskama i fantastikom, što izvire iz sinteze tradicionalne i moderne bečke i münchenske umjetnosti s početka tog stoljeća s tada modno aktualnim i općeomiljenim egzotičnim utjecajima« (Jure Mikuž). Što je još važnije, Langova (dva) Poprsja boga Bakha ili pak (dvije) Posude za cvijeće podsjećaju na detalje iz njegovih kasnijih filmova kao što su Dr. Mabuse, Metropolis, Oporuka dr. Mabusea ili pak (i domaćinu mu Grossmanu dragi) Nibelunzi.

Za filmsku povijest senzacionalna, međunarodna premijera Langovih ljutomerskih skulptura u umjetničkom je pogledu zapravo slabo relevantan, ali nevjerojatno koristan mamac za prave vrijednosti izložbe u Galleriji d'arte — djela okupljena pod nazivom Film v slovenskom slikarstvu dvajsetih let. Film je, naravno, pritom tek (vrstan) motivsko-tematski poticaj za raskošne slikarske talente Augusta Černigoja, Mihe Maleša, Ivana Čarga i, poglavito, superiornoga Božidara Jakca. Taj suvereni majstor figuracije široj je, pa i hrvatskoj, publici ostao u sjećanju kao zreli autor meštrovićevski monumentalnih, već pomalo okoštalih portreta Josipa Broza Tita. Nota bene, po imaginaciji je Jakac napravio i portret Brozove majke, za koji je Tito rekao da to nije njegova majka, nego on sam s rupcem na glavi. Općeraširena, ali nepravedna i nedostatna, predodžba o Jakcu kao klasičnom dvorskom slikaru koji ne zna crtati žene ovom se izložbom potire već pri prvom pogledu na razigrane, suptilne portrete glumica Zalle Zarane i Dolores del Rio, pri čemu Jakčeve šarmantne holivudske vinjete upotpunjuju opus autentične likovne kvalitete.

I još nešto o ideji: izdvojiti nacionalni trag nekog svjetskog umjetnika kako bi se, bez ikakvih koncepcijskih kontradikcija, mogli prikazati vredniji dometi vlastitih majstora, to, uistinu, nije nešto što bi bilo rezervirano samo za Slovence. Kako je Langov Ljutomer poznat i po hipodromu, metafora »i mi konja za trku imamo« ne čini se neumjesnom. Primjerice, dok James Joyce Trieste Summer School već godinama u detalje iscrpljuje trenutke piščeva bivanja na rubu Italije, u Puli, pokraj prelijepih Zlatnih vrata, umalo skrivena čami ploča s natpisom da je autor Uliksa živio i na našim prostorima. Neka me nitko ne dočeka na političkokorektni nož, ali moram se zapitati: Zar smo morali čekati povratak Rade Šerbedžije, pa da se, barem u imenu novoosnovanog Ulysess teatra, zdravorazumskim kulturnomarketinškim potezom podičimo punopravnim nam dijelom svjetski znane baštine?

Denis Peričić