Seh duš dan

Izreći ću bez ograde svoj sud: najljepša i najpotresnija solo-pjesma (Bersa-Nazor) hrvatske vokalne lirike. I najtužnija. Jer zacijelo nema ništa tužnije nego kad mati posjećuje djetetov grob. Upravo tu popijevku imam u glavi (već poput uvjetnog refleksa) kad odlazim (najradije sama) na groblje o Sisvetama. (Sretnem li u šetnji Mirogojem gospodina Zlatka Crnkovića, odsad ću ga pozdravljati kao puno bližega znanca nego dosad.) Naime, i ja volim (kao i on) šetati po grobljima. Po seoskima najviše zbog toga da vidim koja prezimena prevladavaju u nekom kraju, a hod po groblju zbog puke šetnje rezerviran je za gradska groblja i spojen je redovito s literarnim i inim umjetničkim asocijacijama. No oba pohoda grobljima sve više poprimaju karakter posjeta znancima — i to sve brojnijima.

Imenice grob i groblje, koliko god ljudi obično zaziru od smrti, vrlo su prisutne i u svakodnevnom razgovornom jeziku. Nalazimo ih u mnogim frazama, koje su zacijelo i dio vašega aktivnog rječnika. Biti (ili stajati) jednom nogom u grobu govori se za stare, onemoćale ljude. Takve jadnike nerijetko nazivaju i živi grob. Kopati komu grob govori se obično za ljude koji iza leđa žele komu naškoditi (to je, naravno, negdje drugdje, daleko od naših ljudi i krajeva). Ako živite s dragim ljudima koji vas stalno gnjave i dodijavaju vam, u jednom trenu kad se prelije čaša reći ćete im da će vas otjerati u grob prije reda. Ako pak izgledate (fizički) loše, ako ste vrlo blijedi, reći će vam da izgledate kao da ste ustali iz groba. Ako imate nožicu koja stane samo u cipelicu veću od broja 47, za vas je rezervirana izreka da vam je stopalo kao dječji grob. Naravno, kad je riječ o čuvanju tajne, od vas nema pouzdanijeg čovjeka, vi ćete povjerenu vam tajnu čuvati tako da ćete šutjeti kao grob, a — ako se baš inzistira — i ponijeti tajnu sa sobom u grob. Do groba i preko groba može se protezati ljubav, odanost, vjernost. No često se pokojnik još nije ni ohladio u grobu, a vaši se prekogrobni osjećaji stubokom mijenjaju, pa se pokojnik od vašega ponašanja okreće u grobu. Sablažnjavaju se i živi — kad se pravite da ih ne poznate pa prolazite pokraj njih kao pokraj turskoga groblja.

Rekoh puno puta grob, groblje. Najstarije značenje osnovne imenice grob jest jama u zemlji, ali već u praslavensko doba ono se suzilo na mjesto gdje se ukapa mrtvo tijelo. Izvodi se od baltoslav. i praslav. grab, koji se korijen pojavljuje i u prijevojnim stupnjevima greb, grĐb, grib, grob, gr7b (naravno, može se ići i u još dalju indoeuropsku povijest); usp. i njem. Grab, engl. grave (čit. greiv), češ. hrob, polj. grób, rus. grob. Glagol grabiti, grebsti (grepsti, grebem), osim kopati, označuje i neke druge poljodjelske radove (krčiti, grabljati, pograbiti sijeno; strugati — grebenati — vunu). Ukop i pokop imaju kopanje u korijenu kao i pogreb, pogrebnik i sl. Zanimljiva je riječ sahrana, koja je u srpskom jeziku obuhvatila i sprovod, i pogreb, i pokop, i ukop, pa je u hrvatskom jeziku ne treba rabiti u navedenim značenjima. Ona u sebi krije značenje čuvati, štititi (npr. češ. schrániti = čuvati, sačuvati; schránka = poštanska škrabica, pretinac); tako i tjelohranitelj ne znači onaj koji hrani tijelo, nego onaj koji ga čuva. U posljednje vrijeme sve više jača pokret da se odustane od tradicionalna ukapanja pokojnikova tijela ili polaganja urne s pepelom u grob, nego se pepeo raspršuje po moru, rijeci, šumi ili livadi — dakle, izričito se ne pokapa — pa se javlja i potreba za novom riječi koja će opisati taj čin. Novi običaji nameću i stvaranje novih riječi. Kao što i stare riječi sa zaboravljenim običajima odumiru. Među nekadašnjim grobnim spomenicima zacijelo su najpoznatiji stećci (ime stećak nastalo je stezanjem od stojećak), a najbrojnija je nekropola stećaka Radimlja, pokraj Stoca (»kule svoje, a u zemlji hercegovoj«). U 13. st. najprije se javlja grubo oblikovana ploča, a od sredine 14. st. sanduci, sarkofazi. Stećke su klesali majstori kovači, a natpise na njima sastavljali su dijaci. Te kamene gromade vrlo velikih dimenzija nazivaju se i mramorje, mramorovi, mašete, kami i biligi. Sama riječ sarkofag pak značila je u starini kameni grob od jedne vrste vapnenca koji je imao svojstvo da brzo izjede pokojnikovo tijelo. Riječ je sastavljena od grč. sarks — što znači meso — i phagein — što znači jesti. Poklopac sarkofaga mogao je biti ravan ili u obliku krova na dvije vode s »rogovima« na uglovima. Od antike je upotrebu sarkofaga preuzelo i kršćanstvo, uz promjenu reljefnih ukrasa. S vremenom sarkofazi postaju sve monumentalniji, pa poprimaju i nova značenja: grobnice i raskošno izrađena mrtvačkoga lijesa.

U planinskim predjelima, približno na pola puta do groblja, bila su mjesta na kojima od davnine sprovodi zastaju da predahnu. Takva se mjesta zovu počivala ili počivaljka. Pokojnika bi prilikom posljednjeg ispraćaja na takvim odmorištima polagali na zemlju. Mjesta gdje se zastaje za odmor grade se kao i na brdskim grobljima i narod ih zove mirila ili mirilišta, jer je veličina »po miri«, tj. po mjeri pokojnikove visine. Uglavnom su ta mirila načinjena od neobrađena kamena, no ima i klesarski obrađenih. Premda na mirilištu, dakle odmorištu, nema ni jednoga groba s ukopanim mrtvacem, ipak je ono pokriveno mnogim nadgrobnim spomenicima koji služe kao sjećanje na posljednje pokojnikovo putovanje. Prema običaju, svakom će pokojniku napraviti zasebno mirilo i ono se ne smije upotrebljavati za drugi sprovod. Ako za Sisvete ili za Dušni dan, kada se rodbina i prijatelji sjećaju svojih pokojnika svijećama i cvijećem, posjetite takvo (bliže) počivalo nekoga svoga u planini, to u narodnom shvaćanju vrijedi kao da ste posjetili udaljeniji, a nepristupačniji, (pravi) pokojnikov grob.

Nives Opačić