Rijetki »eksces«

Rijetki »eksces«

Performerski zadani okvir predstave 50% Nataše Lušetić sličan je onome koji dobro poznaje publika Eurokaza, dakle radi se o situaciji nevezanog i nevažnog prostora u kojem izvođači okupljeni po sličnom principu »troše vrijeme« i »razaraju sliku«

Hrvatsko je kazalište godinama samo sebi, preko tribina, medija ili najčešće na uho, kako se već igra ona dječja igra, priopćavalo s ovim ili onim predznakom, tvrdnju kako Eurokazovo naslijeđe nije i ne može, ili pak samo što nije uhvatilo korijena i u domaćoj produkciji. Naravno, u tim se razgovorima nikada nije dolazilo, pogotovo ako je onaj predznak bio negativan, i do nekih takozvanih marginalija istog glumišta u kojima je stanje bilo, i jest, sasvim drukčije. I iz kojeg je, u krajnjoj liniji, spomenuti festival i nastao.

Tako je, tko je htio, mogao ili morao, otišao van, raditi ono što, opet, želi, može ili mora. Kasnije takve vanjske izdanke u rodni grad pozivaju selektori festivala po ovom ili onom ključu, ali opet s obveznom deklaracijom: naš umjetnik koji radi vani.

Produkt takve situacije je, osim kvalitativne disipacije i tzv. mainstreama i tzv. alternative, i nedostatak pravog prihvaćanja i jednog i drugog, što rezultira takozvanim lektira-predstavama, na kojima je izvođački potencijal i entuzijazam publike obično zanimljiviji od događanja na sceni. Ipak, s vremena na vrijeme dogodi se svjestan istup iz takvog modela, koji energiju ali i ekskluzivnost pojavljivanja crpi iz mnogih navedenih kategorija. Takvom je predstavom Teatar EXIT otvorio sezonu, tj. onaj njezin dio na koji »privatnike iz Ilice 208« prisiljavaju materijalne prilike.

Nataša Lušetić glumica je zaslužna za prvu uspješnicu tog kazališta, čuvenu »Dekadenciju«. Iako je tijekom godina lutala po već navedenom principu, u Zagrebu je ostavila sasvim pristojan broj autorskih projekata, no ipak se iznad Apokalipsa i Žudnje unisonim prihvaćanjem od publike i kritike izdigao Imago. U naslijeđu fizičkog teatra koji ponekad prelazi i granice plesa, radikalnim autorskim konceptom Nataša Lušetić se u neodređenim vremenskim intervalima vraća kući, pa je u okrilju Teatra EXIT napravila i predstavu, nakon više radnih naslova nazvanu jednostavno 50%.

Predstava 50% gledatelju nudi slikovit i dramaturški samo okvirno povezan sklop prizora, ali ne i slika, »perpetuacije svakodnevlja«. Ipak, prožimajući fragmentarnu dramaturgiju potpomognutu videopoveznicom Nicole Hewitt, ikonoklastične i post ili post-post moderne teoretske postavke i performerske postulate, Nataša Lušetić kao potpisnica koncepta i režije predstave ne bludi banalnošću. Performerski zadani okvir sličan je onome koji dobro poznaje publika Eurokaza, dakle radi se o situaciji nevezanog i nevažnog prostora u kojem izvođači okupljeni po sličnom principu »troše vrijeme« i »razaraju sliku«. Uspješnost već ovisi o sposobnostima izvođača, promišljenosti njihovih nepromišljenosti s ove ili one strane granice koja razdvaja režiju od izvođenja i otvorenosti (nenaviknutog) gledateljstva.

Najveća zasluga za ipak prihvatljivu ambivalentnost ukupnog rezultata, fatalno predviđenog i samim naslovom, pripada izvođačima, ali i minucioznoj glazbenoj podlozi Ivana Marušića Klifa, sastavljenoj od ostataka montaže. Uz Edvina Liverića, koji se i glumački i plesački i mimski već i te kako dokazao, u ovom konceptu sudjeluju Sanja Hrenar, Daria Lorenci i Tvrtko Jurić. Kako je rad na predstavi bio niz improvizacija na teoretskim zamišljajima, same su glumačke osobnosti shvatile i prihvatile fokusiranje svakog prizora, pa su se podijelili te zapravo gradili svatko svoju solo točku, prema afinitetima i mogućnostima.

Plesački maksimum džepne Venere, svojevrsne Betty Boop za 21. stoljeće, pokazala je Sanja Hrenar, sasvim sigurno otkriće ove EXIT-ove produkcije. Naprotiv, Daria Lorenci je pravi prijenosnik podsvjesne energije predstave, goleme razlike između onoga što je individua u masi kolektiva i onoga što smo u situaciji »kad nitko ne gleda«.

Specifični senzibilitet Tvrtko Jurić pokazao je već u &TD-ovim Rajković-Jelčić predstavama, no sada je otklonio svaki strah od utapanja u klasičnu glumačku maniru. Koliko je to zadano neglumačkom pojavom, a koliko sasvim osobnom distancom, iz njegovog se nastupa ne vidi ali je sveukupno očito da se bolje snalazi u takozvanim off-projektima hrvatskog glumišta.

Te i takve pak prati sudbina da se zbivaju iza nekih zatvorenih vrata. Stoga predstavi 50%, glumačkoj intervenciji u dominantno režijsku domenu, oazi umjerene multimedijalnosti i glumačke slobode, treba poželjeti što više publike na najavljenom relativno skučenom broju repriza. Takvi se »ekscesi«, naime, ne događaju često.

Igor Ružić