Rajski zemljovidi

Rajski zemljovidi

Sigmund Freud utvrdio je kako postoje tri nemoguća posla: gospodstvo, odgoj i psihoanaliza. Možda bi tome popisu trebalo pridodati i kartografiju. Valja se diviti askezi kartopisara, njihovoj anonimnosti. Njihova je sudbina nesavršenost. Savršen zemljovid, karta svih karata, ona koja bi iscrpla prostor i atribuirala ga bez ostatka, bila bi neuporabljiva i beskorisna. Prekrila bi teritorij univerzuma i ne bi pridonijela udomaćivanju svijeta. Kao u Borgesovoj priči. Uvjet praktične uporabe zemljovida jest umanjeno mjerilo, deminutivizacija svijeta, svođenje vidljivoga na nevidljivo i obrnuto. Zemljovid se mora moći rasprostrijeti po stolu. Čini vidljivom udaljenu pustinju i daleku zvijezdu, osljepljuje nas za obližnje drvo i vodoskok. Karta je izvan sebe same, ne ucrtava se i ne upisuje u se. Kada se učini nevidljiva, vidljiva je. Samo tako može nas usmjeriti i biti korisna. Možemo je uzeti pod ruku, spremiti u naprtnjaču ili auto. Možemo se diviti njezinoj uporabljivosti. Na karti u mjerilu 1:50 000 može biti narisana cesta široka 1 milimetar. Kada bismo, slijedeći pravilo, pomnožili 1 mm sa 50 000, cesta bi u zbilji morala biti široka 50 metara, a uistinu je široka samo 4 m. Na karti bi morala biti široka samo 0.08 milimetara i bila bi s onu stranu vidljivosti. Naše divljenje njezinoj uporabljivosti ili pragmatičnoj točnosti proizlazi iz njezina humornoga, gotovo satiričnoga karaktera. Kartografi slave ceste kao što karikaturisti slave nečije usnice ili nosove. Karta, otisnuta na imalo boljem papiru, ne mrvi se na dodir. Prolazimo prstom po njoj bez otpora. Ona čini ucrtani prostor ljubaznijim, gostoljubivijim. Tigra gura u nesvjesno i ukida rizik kojim prostor obavija tijelo. Po njoj se obično ne hoda. Ona se ne glasa, ne muče i ne riče, ne bilježi ljudski krik ili vapaj. Suvremene karte vode nas od točke do točke zrakoplovom, ekstremnim gornjim rakursom, bez predrasuda omeđena ljudskog pogleda koji je učinak vremena. One ne odražavaju ideologije, koncepte, ideje.

Nedovoljnost suvremenih zemljovida potaknula je Petera Greenawaya, znamenitoga britanskog multimedijalnog umjetnika na projekt Deset zemljovida za raj. Projekt je zamišljen još u listopadu prošle godine. Svaki od deset zemljovida trebao je biti velik, povezan s arhitekturnim prostorom. Prostori bi morali biti različiti: stari i novi, javni i zasebni, crkveni i svjetovni. Zemljovid bi trebao biti zacrtan neposredno na podlogu, kroz labirint malih i velikih soba. Svi dijelovi zemljovida ne smiju biti vidljivi istodobno i iz istog gledišta. Moraju biti napravljeni u mjerilu jedan naprema jedan, zahtijevati gibanje, tjelesni napor. Nepunu godinu od te izvorne zamisli Peter Greenaway gostovao je u Ljubljani. Ovdje je u kazamatima na Ljubljanskom gradu postavio prvi zemljovid. Prostor je nekoliko stoljeća bio neslužbeni ili službeni zatvor. Kroz njega su prošli brojni zločinci i politički osuđenici. Ovdje su zatvorenici prebijali svoje račune i ubijali se međusobno. Znojili su se, povraćali i krvarili. Uzimajući u obzir povijest mjesta, Greenaway je izabrao dvanaest talismana, dvanaest atributa koje je razmjestio u prostoru. Na ulazu u kazamate svaki je posjetitelj dobio broj i vrećicu s talismanima da mu pomogne suzdržati strah i vidjeti anđela. Prvi prostor bešavno je, pomoću talismana, podijeljen na tri dijela. Prvi su znaci smrti, drugi znače oproštaj i odlazak sa zemlje, a treći su pozdravni darovi povezani s rajem. Na ulazu nas dočekuje mrak i glazba koja ne nudi previše nade. U prvoj prostoriji Greenaway pedantno slaže talismane. Od svakoga uzima stotinu i postavlja ih na zid u mrežu 10 x 10. Broj bi mogao biti drukčiji, ali je njegova zaokruženost, milenaristički naboj, nedvojben. Dvije nule udvajaju ništavilo, simboliziraju izbris, kraj. Britanski umjetnik uredno umrežuje pojedinačne sudbine, zgušnjava ih metaforički u hipotetski zajednički doživljaj. Napuštamo prostoriju, uspinjemo se stubama i u sljedećoj prostoriji ugledamo gola anđela podrezanih krila. Ne možemo mu pristupiti. On sjedi podbočene brade i zuri nepomično. Dugo i neprekidno zuri. Polazimo naprijed i napuštamo instalaciju, no ne vjerujemo anđelovoj nepomičnosti, pa odlazimo prohodati još jedan krug. Sada se pokušava uhvatiti za ljestve koje mu stoje nadohvat ruke i podignuti. Taj anđeo, to nago biće bez krila, čeka u drugoj prostoriji na razmeđi dvaju svjetova i utjelovljuje čisti, goli potencijal, mogućnost da bi taj put ili zemljovid mogao biti pravi. No, Greenaway ne tvrdi, on samo nagađa. Zemljovid bi trebao biti fotografiran za atlas, a nakon toga uništen. Put u raj nije lagan i podložan je čestim promjenama. Greenaway bi svoj projekt trebao nastaviti u Carigradu, Parmi, Vilniusu, Malmou, Helsinkiju i drugim europskim gradovima. Ukupno bi ih trebalo biti deset. Ne usuđujemo se nagađati kako će izgledati sljedeći radovi, ali bismo možda mogli pretpostaviti njihov micelijski, rizomatski karakter. Rajski su zemljovidi decentrirani, prevrtljivi, rastavljivi i spojivi. Moguće ih je tražiti i postavljati posvuda (ovdje ne ulazimo u institucionalna dopuštenja i tabue). Oni su antigeneologija, samo kratko sjećanje. Izviru i nestaju kao suza na pokislu obrazu.

Saša Panić