Vijenac 174

Matica hrvatska

Dubravko Marković, Mreža bijelog pauka.

Pripovijest o planinarenju i smislu, Matica hrvatska, Skupština udruga Županije istarske, Pula, 2000.

Dnevnik planinara

Dubravko Marković, Mreža bijelog pauka. Pripovijest o planinarenju i smislu, Matica hrvatska, Skupština udruga Županije istarske, Pula, 2000.

Ovo je knjiga o ljubavi. Točnije o tri ljubavi koje glavni junak Filip nosi u sebi i koje se međusobno pretapaju. Pisana je u prvom licu tako da je teško povjerovati da je sve fikcija. Osim toga, spominju se i poznate osobe koje autor sreće, primjerice Majka Tereza, a i neki dijelovi ovog kratkog romana toliko minuciozno opisuju planinarenje da je gotovo nevjerojatno da nisu doživljeni.

Radnja teče kronološki od Filipovih studentskih dana do zrele dobi, a završava epilogom u kome se kratko objašnjava što se dogodilo s ostalim junacima, ali u budućnosti 2010. ili 2008.

Jezgrovito sažetim rečenicama autor dobiva na tempu radnje. Knjiga se čita lako, bez obzira na povremenu stručnu terminologiju iz alpinizma, za koju je, uostalom, na kraju priložen rječnik manje poznatih pojmova i lokaliteta.

A sada se vratimo glavnoj autorovoj želji, a to je opisati ljubav u svim njenim oblicima. Spomenuli smo tri: ljubav prema ženama, prema planinama i ljubav prema svima na svijetu. Najvažnija je ipak ona univerzalna, koju je junak spoznao uz pomoć budističkog svećenika koji mu pri prvom susretu govori o potrebi mijenjanja, te drugi put već uočava promjenu na bolje. Također ga upozorava na rat koji će se dogoditi u Hrvatskoj, povlačeći pritom fine paralele između Tibeta i Filipove domovine. Pri trećem susretu Filip ne doživljava potpunu katarzu, ali shvaća da je ljubav okosnica svega. Rinpoče našem junaku objašnjava sličnosti između budizma i katoličanstva, u prvom redu ljubav prema bližnjem, bio on prijatelj ili neprijatelj, i to je možda najbolji dio romana. Dijelovi pak u kojima je roman »najtanji« jesu oni s opisima ljubavi prema ženama, uglavnom iznesenima kroz sjećanje na propale veze, no i kroz pravu ljubav za suprugu i staricu prijateljicu. Marković ovdje upada u sladunjavost i teško se oteti dojmu prenaglašenosti, čak i formulaičnosti epizode u kojoj mu prijateljeva žena povjerava da ga voli čitav život.

Ne zaboravimo ni planine, koje isprva služe kao skrovište, mjesto bijega od običnog svijeta, a poslije ih upija u sebe kontemplirajući na ledenjacima i snježnim vrhovima.

Kroz čitavo je djelo glavni junak okružen ljubavlju koja mu se nudi ali on je iz različitih razloga ne primjećuje ili ne želi vidjeti. Roman zapravo izgleda kao autorov dnevnik koji je ovaj, nakon oslobođenja od inhibicija, ponudio čitateljima. Dotle lajtmotiv, bijeli pauk, oko njega i dalje plete mrežu, kao potvrda da treba samo malo da bi se dobilo puno.

Krešimir Blažević

Vijenac 174

174 - 2. studenoga 2000. | Arhiva

Klikni za povratak