Predsjednička postmoderna

Predsjednička postmoderna

Dok su se naši predsjednički kandidati bavili za Ameriku odavno riješenim pitanjima poput ustavnoga poretka, političkog sustava, vlasničkih odnosa ili organiziranoga kriminala, američki kandidati sukobljavaju se oko postmoderne tematike kvalitete života, zaštite okoliša, socijalne sigurnosti

Do 7. studenog sve je manje vremena — predsjednička utrka u Sjedinjenim Državama ulazi u završnu, odlučnu fazu, a konačni rezultat još je potpuno neizvjestan. Nakon tri održane predsjedničke televizijske rasprave, u najnovijim istraživanjima javnog mnijenja republikanac George Bush Jr. i demokratski kandidat i sadašnji potpredsjednik Albert Gore Jr. gotovo su izjednačeni. Prema anketi CNN/US Today/Gallup-a od 25. listopada, 46 posto registriranih glasača odlučilo bi se za Busha (kada bi izbori bili održani tog istog dana), 45 posto za Gorea, dok bi druga dvojica kandidata, Ralph Nader iz Stranke zelenih i predstavnik Reformističke stranke Patrick Buchanan, zajedno privukli tek 4 posto američkog glasačkog tijela.

Tatini sinovi

Tijekom čitave godine predsjednička utrka prosječnom se Amerikancu i Amerikanki činila nevažnom i vrlo dosadnom. Na prvi pogled, potpuno opravdano. Naime, stope rasta američkoga gospodarstva nastavljaju rušiti sve rekorde, usprkos ekonomskim pesimistima koji već godinama najavljuju nemogućnost nastavka ekonomskog procvata. Amerikanci su uglavnom zadovoljni svojim vođama i općenito nezainteresirani za politiku. Iako sa završetkom hladnog rata nije, kako je najavio Charles Fukuyama, došlo do kraja povijesti, padom komunizma i raspadom sovjetskog carstva u Americi je ipak nestalo većih ideoloških podjela koje bi se trebale rješavati na izborima. Zato ne treba čuditi što je, još unatrag mjesec dana, više od 70 posto Amerikanaca izjavilo da predsjedničku kampanju ne prate ili da je slabo prate.

Ni sami kandidati nisu obećavali nekakvo iznenađujuće natjecanje: i Bush i Gore izdanci su notornih američkih političkih dinastija. Poznati očevi političari iznimno su utjecali na životne putove i političke karijere sinova, trenutnih predsjedničkih kandidata, o čemu simbolično svjedoči dodatak Junior (mlađi) koji obojica nose iza svojih imena. Bushov otac, George, bio je američki predsjednik od 1989. do 1993, u razdoblju u kojem je, za vrijeme raspada Jugoslavije, stvorena nova američka politika za ovo područje. Ta je politika ne samo obilježila Bushovu administraciju, nego i uvelike odredila mogućnosti njegova nasljednika Billa Clintona. Goreov otac, pak, bio je vrlo ugledan, dugogodišnji senator američke države Tennessee. Predodžbi o nezanimljivosti predsjedničkih izbora tatinih sinova pridonosila je i činjenica da su obojica kandidata vrlo umjereni centristi, čija se stajališta i prijedlozi u početku kampanje — osim nekih tradicionalnih republikansko-demokratskih neslaganja — nisu odveć razlikovali.

Medutim, ti opće prihvaćeni stereotipi uglavnom su se pokazali pogrešnima, što su, čini se, u posljednje vrijeme počeli shvaćati i američki građani te se njihov interes za ovogodišnje izbore svakim danom povećava. Štoviše, predsjednički izbori 2000. mogli bi se pokazati najvažnijima u novijoj američkoj povijesti, i to zbog više razloga. Prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća predsjednička utrka, kao i natjecanje za oba doma Kongresa (u kojem republikanci imaju najmanju većinu od 1954), iznimno je neizvjesna i gotovo je nemoguće predvidjeti pobjednika.

Nadalje, ishod predsjedničkih izbora uvelike će utjecati na neke bitne procese koji će se odvijati sljedećih nekoliko godina. U tom će se razdoblju, naime, najvjerojatnije potpuno izmijeniti sastav dviju najvažnijih američkih nepolitičkih institucija: Vrhovnog suda i Upravnog odbora Nacionalne banke SAD. Predviđa se da bi se za vrijeme nove administracije moglo umiroviti čak pet sudaca Vrhovnog suda te će budući predsjednik izborom novih sudaca imati priliku odrediti ne samo budućnost Suda nego i cijele Amerike — za mnogo godina unaprijed. Slična je situacija i u sedmeročlanom Upravnom odboru Nacionalne banke, u kojoj će pobjednik ovogodišnjih predsjedničkih izbora moći predložiti čak pet novih kandidata.

Iako je istina da Ameriku ne muče velike ideološke podjele, sljedeći predsjednik SAD morat će se suočiti s nizom važnih problema i donijeti odluke koje će znatno utjecati na sudbine nekoliko generacija Amerikanaca. Bush ili Gore morat će, ponajprije, odgovoriti na pitanje što učiniti sa suficitom državnoga proračuna — trendom za koji ekonomski stručnjaci najavljuju da će potrajati još barem desetak godina. Treba li taj višak iskoristiti za vraćanje golemoga državnog duga ili taj novac uložiti u reformiranje zdravstvenog (Medicare, Medicaid) i mirovinskog osiguranja (Social Security) — dva zastarjela Rooseveltova sustava koja su u velikim problemima i raskoraku s vremenom i novim okolnostima — veoma su teška i bitna pitanja pred novim američkim vodstvom.

Izborni pobjednik također će se morati pozabaviti dosta neodređenim statusom američke vanjske politike, budući da ni Bush stariji ni Clinton nisu uspjeli precizno definirati ulogu jedine svjetske supersile u međunarodnom sstavu nakon završetka hladnoga rata.

Na kraju, (neočekivanoj) zanimljivosti predsjedničkih izbora u SAD pridonijeli su i sami kandidati. Teško se, naime, sjetiti izbora u kojima su se natjecala dvojica kandidata s toliko iznesenih konkretnih i različitih rješenja za niz problema kao što se događa u ovogodišnjoj kampanji. Bushova i Goreova predsjednička utrka i njihova izravna sučeljavanja sadržavala su dozu neizostavnih prizemnih napada i negativne retorike, ali, u usporedbi s mnogim prethodnim kampanjama, i mnogo više konstruktivne i argumentirane kritike konkretnih prijedloga protukandidata. Dakle, američki će se građani prilikom glasovanja moći odlučiti za jednu od dobro definiranih vizija Amerike za treće tisućljeće.

Glavne teme predsjedničke kampanje: problemi koji bi mogli odlučiti izbore

U doba ekonomskoga procvata, nezapamćenoga socijalnog prosperiteta i neprijepornoga položaja Amerike u svijetu, njezine građane ponajviše zanimaju problemi koji ih se neposredno tiču kao, primjerice, obrazovanje te reforma mirovinske i socijalne zaštite. To su vrlo brzo shvatili i Bush i Gore, pa su tim temama posvetili najviše vremena i pozornosti u svojim kampanjama te su izašli u javnost s brojnim konkretnim prijedlozima i rješenjima. Uz te glavne, još neke teme i problemi pojavljivali su se u predizbornoj kampanji. Tako je Gore često spominjao teme vezane uz okoliš i tehnološki napredak, na kojima je dosta radio kao potpredsjednik, a njegovi su mu ih savjetnici također predložili i kao područje — uz problem kontrole oružja na kojemu je Bush ranjiv. Ni jedan od kandidata nije inzistirao na temama poput globalizacije, vanjske trgovine, financiranja kampanje i rasnih pitanja, jer su o njima ili imali približno ista stajališta ili su ih se bojali.

Američki predsjednik i hrvatska politika

Iako je vanjska politika u ovogodišnjoj američkoj predsjedničkoj utakmici igrala, možda, najmanje važnu ulogu u usporedbi s bilo kojom drugom od kraja hladnoga rata, jedna vanjskopolitička tema ipak je dobila dosta važnosti. Naime, Al Gore, državna tajnica Madeleine Albright i Goreov vanjskopolitički tim, žestoko su posljednjih tjedana napadali Bushov plan da, bude li izabran, što prije povuče američke snage s Balkana, odnosno iz Bosne i Kosova, upozoravajući da bi takav postupak mogao »dovesti do uništenja NATO-saveza i čak eventualno ugroziti mir u Europi«. Bushova glavna savjetnica za vanjsku politiku, Condoleezza Rice, kao glavne razloge strategije povlačenja vojnika iz europskih kriznih područja, navela je klasično republikansko stajalište da je ispod časti američke vojske baviti se policijskim i civilnim zadaćama. Ujedno je upozorila da Amerika neće biti kadra spriječiti moguće sukobe u Saudijskoj Arabiji ili Tajvanu, bude li se previše angažirala u Europi. Ipak, između redaka svakako se može pročitati (neizgovorena) poruka Busha i njegovih savjetnika da bi se Europljani konačno trebali sami početi brinuti o vlastitim problemima. Gore, medutim, smatra da je takva Bushova politika vrlo kratkovidna i zasnovana na pogrešnu razumijevanju povijesti, da SAD ne smije tek tako pobjeći od svojih obveza u Europi jer su događanja na tom kontinentu danas, i uvijek će biti, najvažniji američki vanjskopolitički interes.

Kao što je vidljivo iz navedenoga primjera, možda neposredno najzanimljivijega za hrvatsku javnost i državni vrh, obojica glavnih predsjedničkih kandidata nude vrlo različite vizije vanjske politike, a osobito euroatlantskih odnosa, što bi moglo imati duboke posljedice za budućnost Hrvatske, jugoistočne, ali i čitave Europe. Za vrijeme Kosovskoga rata, europski lideri shvatili su razmjere ovisnosti o američkim vojnicima i vojnoj tehnologiji, pa su, pomalo uvrijeđeno, počeli prijetiti stvaranjem europskih obrambenih snaga. Iako su mnogi političari, novinari i politički analitičari glasno posumnjali u realnost takvih izjava, htjeli to oni ili ne, bude li Bush izabran za predsjednika, Europljani će prijetnje ubrzo morati početi provoditi u djelo.

Bushova pobjeda i eventualni odlazak američkih snaga iz regije mogli bi imati ozbiljne posljedice za Hrvatsku i hrvatsku geostratešku situaciju. Hrvatsko političko vodstvo još od početka devedesetih, a naročito od siječnja ove godine, gleda na SAD kao na najbolji, a možda i jedini put do boljitka Hrvatske, ekonomskoga napretka i priključenja Europi. Mnoge političke odluke u posljednjih nekoliko godina donošene su ili pod američkim pritiskom ili kako bi se zadržala američka potpora i pomoć, što možda u svim situacijama nije bio pravi izraz volje hrvatskog naroda. No, u slučaju američkoga povlačenja s Balkana i samim time gubitkom povlaštenoga položaja naše zemlje u regiji (iako će se taj položaj vjerojatno ionako vrlo brzo promijeniti nakon pobjede Vojislava Koštunice i iskazana oduševljenja svjetskih političara demokratskom Srbijom) hrvatski političari bit će prisiljeni riješiti probleme — poput odnosa sa susjednim zemljama, suradnje s Haškim sudom ili pak povratka izbjeglica — koje su dugo ostavljali po strani i konačno jasno odrediti hrvatsku politiku prema njima.

Tko će pobijediti?

Političari, novinari, istraživači javnoga mnijenja i politički analitičari već se nekoliko mjeseci gotovo svakodnevno bave prognoziranjem ishoda američkih predsjedničkih izbora. No, u svim procjenama vidljivo je da ni oni sami nisu sigurni komu bi dali veće šanse. Ovogodišnji izbori sigurno će biti najneizvjesniji u bližoj američkoj povijesti: sva ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da su Bush i Gore rame uz rame, a slični su i rezultati anketa kojima se mjeri dojmljivost pojedinih kandidata u predsjedničkim sučeljavanjima.

Međutim, većina politologa smatra da bi, prema nekim objektivnim faktorima i pokazateljima, Gore trebao biti u velikoj prednosti. Oni se pozivaju na pravilo koje još nikada nije bilo opovrgnuto u povijesti američkih predsjedničkih izbora: ukoliko je ekonomski rast u prvih šest mjeseci izborne godine veći od 4 posto — a u 2000. bio je veći i od 6 posto — pobjeđuje trenutni predsjednik/potpredsjednik. Kada je u pitanju prognoziranje rezultata izbora, osobno bih, primjenjujući metodu tzv. prepoznavanja obrazaca (pattern recognition) koju su razvili slavni ruski seizmolog Volodja Kleilis-Borok i američki povjesničar Allan J. Lichtman, također dao malu prednost Alu Goreu. (Riječ je o metodologiji koja se zasniva na trinaest ključeva prema kojima se mogu predvidjeti izborne šanse pojedinih predsjedničkih kandidata, vidi npr. »Globus« br. 339, od 6. lipnja 1997.). Na kraju, još jedan aspekt ovogodišnjih izbora favorizira Gorea: problemi koji su se ove godine nametnuli u središte zanimanja javnosti tradicionalno su demokratske teme i glasači obično izabiru rješenja što ih predlažu demokrati.

Ipak, Bush se pokazao kao dostojan protivnik, ne dopustivši od početka kampanje Goreu da se odveć odvoji. I teksaški guverner ima na svojoj strani neke statističke podatke i povijesne presedane koji objašnjavaju ovako izjednačenu borbu do posljednjeg časa. Naime, samo su četiri potpredsjednika u povijesti bila izravno izabrana za predsjednike. Nadalje, uobičajeno je da se nakon dva predsjednička mandata jedne stranke građani zasite i odluče glasati za kandidata druge. Bushu ide u korist još nekoliko elemenata ovogodišnje kampanje. Javnost Bushove liderske sposobnosti pretpostavlja onima Ala Gorea, jer Clintonova zamjenika smatraju dosadnim, mrtvim, bez dovoljno inicijative. Osim toga, Bushov potpredsjednički kandidat Dick Cheney ostavio je mnogo bolji dojam na jedinoj debati dvaju potpredsjednika od Goreovog izbora, Josepha Liebermana. Rezultat svega najneizvjesnija je predsjednička utrka u posljednja četiri desetljeca.

Usporedba s hrvatskim predsjedničkim izborima

Nakon što smo razmotrili pojedine aspekte američke predsjedničke utrke, kao i njezine moguće rezultate te posljedice, zanimljivo bi bilo usporediti ih s hrvatskim izborima održanim u siječnju ove godine. Jedini zajednički nazivnik američke i hrvatske predsjedničke trke jest — Bosna i Hercegovina. Kao što smo već spomenuli, u američkoj predsjedničkoj utrci Bosna se pojavljuje kao simbol sukoba republikanske i demokratske vanjskopolitičke strategije te kao test (ne)uspješnosti Clintonove i Goreove vanjske politike. Za vrijeme hrvatskih predsjedničkih izbora tema Bosne, a još više Hercegovine, javljala se i kao vanjskopolitička i kao unutrašnjopolitička tema. U našoj predsjedničkoj kampanji dominirale su teme stvarne ili navodne dominacije Hercegovaca u hrvatskoj političkoj eliti, ali i teme financiranja HVO-a, unutrašnjeg uređenja BiH, Daytonskog sporazuma, Ahmića, odnosno ratnih zločina, suradnje s Haškim sudom itd. Promatrano iz današnje perspektive, posve je jasno da je tematiku Bosne i Hercegovine najbolje iskoristio izborni pobjednik Stipe Mesić.

Ostale teme američkih i hrvatskih predsjedničkih izbora gotovo su dijametralno različite. Naime, dok su se naši predsjednički kandidati bavili za Ameriku odavno riješenim pitanjima poput ustavnoga poretka, političkog sustava, vlasničkih odnosa ili organiziranoga kriminala, američki kandidati sukobljavaju se oko postmoderne tematike kvalitete života, zaštite okoliša, socijalne sigurnosti itd. Razlike su nesagledive i u drugim aspektima izbora: troškovima kampanja, oglašavanju, planiranju i realizaciji izbornih strategija, ulozi medija i medijskih gurua/savjetnika itd. Zanimljiva je razlika u tome da su u Americi važan element pri izboru predsjednika ljudi koje on planira dovesti sa sobom na vlast, što nije toliko slučaj u Hrvatskoj. Tako npr. najave da će Bush, uz potpredsjednika Cheneya, kao državnoga tajnika postaviti Collina Powella utječu na glasove američkih građana, koji tu kombinaciju uspoređuju s Goreovim tandemom Lieberman — Richard Holbrooke (?). Po jednom pak izbornom elementu Hrvatska se čini mnogo demokratskijom od Amerike. Naime, dok su u predsjedničkim sučeljavanjima na HTV-u svi predsjednički kandidati dobili priliku da predstave svoje programe, Naderu i Buchananu to je pravo bilo jednostavno uskraćeno.

Na kraju, može se napraviti još jedna usporedba između siječanjskih izbora u nas i ovih američkih. Naime, nakon stvaranja hrvatske države, Tuđman i HDZ su propustili priliku da osmisle i ostvare vizije Hrvatske kao moderne demokratske države u poslijeratnom razdoblju, tako da ta zadaća uvelike ostaje Tuđmanovu nasljedniku Stjepanu Mesiću (i Ivici Račanu). Isto tako, ni nakon dva Clintonova mandata nisu iskristalizirani položaj i uloga SAD u eri nakon završetka hladnoga rata. Clintonov nasljednik morat će se uhvatiti u koštac s tim izazovom.

Bilo kako bilo, ovogodišnji američki predsjednički izbori zanimljivi su za američku, ali i hrvatsku, javnost iz nekoliko razloga: neizvjesnosti same utrke, ali i presudnih problema i pitanja — uključujući budućnost euroatlantskih odnosa i odnos prema Balkanu i jugoistočnoj Europi — koje će morati rješavati prvi američki predsjednik izabran u trećem tisućljeću..

Bartol Letica