Pravopis je pogrešno shvaćena knjiga osnovne pismenosti

Pravopis je pogrešno shvaćena knjiga osnovne pismenosti

U posljednjem desetljeću ugledni sveučilišni profesor Vladimir Anić ostvario je iznimne rezultate objavivši tri izdanja Rječnika hrvatskoga jezika (u pripremi je i četvrto, dakako, prošireno), novo izdanje Rječnika stranih riječi (u suatorstvu s Ivom Goldsteinom), te nadasve vrijednu i zanimljivu knjigu Jezik i sloboda. Međutim, neposredan razlog ovom razgovoru svakako je opća jezična problematika u nas koja je najavom novog izdanja Priručnika hrvatskoga jezika (u suautorstvu s Josipom Silićem), što je kao drugo izdanje uništeno početkom devedesetih, ponovno diglo pravu prašinu i uzbudilo duhove.

Zanimljiva je činjenica da je uz Novi Liber i Školska knjiga ponovno izdavač ne tako davno »spornoga« Priručnika. Ali, očigledno, morat će proteći još mnogo vremena prije negoli se i u nas s jezikom bude bavila samo struka, a ne više i politika. Jer, ne treba zaboraviti da je do sada svaka vlast, pa tako i ova naša, zabranila po jedan pravopisni priručnik. Neće valjda opet?

Naravno, na sve ono što nas je zanimalo nije bilo moguće odgovoriti u samo jednom razgovoru i zato vjerujemo da će biti i nove prilike za to.

Više od godinu dana uredništvo Vijenca pokušava s vama ostvariti razgovor. Zašto ste toliko oklijevali?

— Moje indisponiranosti, među ostalim i zdravstvene, nisu mi dopustile da uspostavim kontakt s ovom vrstom razgovora. Drago mi je što možemo razgovarati sada.

Postali ste članom Matice hrvatske prije gotovo četiri desetljeća. Što vas je tada motiviralo da se pridružite Matičarima?

— Kao mladi asistent morao sam po tadašnjim očekivanjima, osobito u novoj sredini i na mladom fakultetu, odmah biti nečim javnim zaposlen. Tako sam u Zadru postao tajnik Pododbora Matice hrvatske.

Ipak, u posljednjem desetljeću otkako je Matica obnovljena niste se značajnije uključili u njezin rad. Očigledno su za to postojali posve određeni razlozi?

— Ne, nisam bio potreban Matici. Karte su bile promiješane u Zagrebu. Za svih četrdeset godina nisam dobio poziv ni za što gdje se o nečemu odlučuje. U Zagreb sam se vratio prije 26 godina, a Matica je mogla bez mene.

Koja bi, prema vašem mišljenju, danas trebala biti Matičina uloga i zadaća, napose kada je riječ o jeziku?

— Ne mislim da će Matica ubuduće raditi kao što je radila s Maticom srpskom od 1954. do izdanja »velikog i malog« Pravopisa iz 1960, kad su pravila stilizirali, odnosno izradili Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović. Tek bi trebali izaći sa činjenicama na vidjelo i razjasniti koliko je ta cijela akcija tzv. Novosadskog dogovora trebala Maticama da pred vlastima opravdaju svoje postojanje za vrijeme 2. svjetskog rata u Zagrebu i Novom Sadu. Dakle, kad su bile sluge okupatora po tadašnjoj političko-ideološkoj frazeologiji. Svi pokušaji velikih sistema u kulturi ionako završavaju slabo, ako se ne opru o radne pojedince i mjesta gdje se oni koncentriraju. To su katedre, pogotovu što na katedrama i na Sveučilištu postoji autonomija ustanove i stručnjaka, barem kao ideal (nekima i kao nepotreban luksuz).

U proteklom desetljeću u nas se doista mnogo toga zbilo i izmijenilo, a u isto vrijeme i vi ste mnogo toga ostvarili. Prije svega kapitalan Rječnik hrvatskoga jezika koji je u relativno kratkom vremenu doživio i treće, značajno prošireno izdanje. Kako vam je to uspjelo?

— Više godina radnog vijeka radio sam vrlo mnogo, jer sam uživao u novim uvidima u hrvatski jezik i lingvističke probleme koji upravo iz njega izlaze. Početkom sljedeće godine izlazi četvrto, opet prošireno izdanje Rječnika hrvatskoga jezika. Ipak, emocionalno sam vezan na svoj način najviše za prvo izdanje. Ono je zahvaljujući uglednom izdavaču Slavku Goldsteinu izišlo u ratnim uvjetima i pod uzbunama. Kao prvo izdanje rječnika, on pomalo pati od »zrnatosti«, premale informativnosti uz opseg koji nije mogao biti konačan. Rječnik je rađen u vrijeme kad su lingvisti za koje se uzimalo da su informirani u leksikografiji tvrdili da nam treba rječnik od 18.000 riječi! U tom, za mene inače velikom duhovnom i fizičkom ispitu, vidio sam koliko sa takvim svetim brojkama neću moći biti zadovoljan.

Za taj ste posao dobili mnoge pohvale, ali i doživjeli prilične neugodnosti. Možda i zato što ste, kao pojedinac, ostvarili ono što već desetljećima u nas pokušavaju i najavljuju institucije čiji bi to posao po prirodi stvari i trebao biti?

— Rječnike po iskustvu i po prirodi stvari rade pojedinci dorasli toj vrsti intelektualne avanture. Jedan kritičar je rekao da je rječnik individualno djelo kao roman ili pjesma. Nije baš tako, jer je materijal rječnika živi jezik koji je strukturiran i koji ne dopušta autoru da zaobilazi ono što mu se ne sviđa ili je teška problematika, a ne dopušta mu ni da pjeva kako hoće o onome što mu se sviđa. Rad na rječniku je posao koji kao koncepcija traži jednu svijest i takav skup ideja i asocijacija. U tom smislu tu kolektivnog rada nema. Ne može tridesetak ljudi najednom reći: mi smo sada Zingarelli.

Institucije su pozvane da rade na onome što može biti kolektivno: raditi na dokumentaristici, faktografiji i fundamentalnim poslovima. Ja bih rado vidio lingvistički atlas (ne kartu) jugoistočne Evrope, imenik pseudonima u hrvatskom javnom i umjetničkom životu, katalog tematike u književnosti, katalog (prvog) pojavljivanja riječi i fraza u jeziku, štokavsku dijalektologiju s atlasom koji bi bio izrađen na dobrom kvestionaru (dakle, gdje se što zaista govori) itd.

Jezik je u nas, na žalost, još uvijek političko a ne stručno pitanje, što potvrđuju i mnoga naša dosadašnja iskustva. Kakvi su prema vašemu sudu naši današnji izgledi da jezik uređuje stvarno samo struka?

— Jezik će uvijek biti i političko i stručno pitanje, ali samo u segmentima odnosa jezika kao što su diglosije ili triglosije (razni jezici u raznim položajima u školstvu, vojsci, mornarici, sudstvu) ili u nastavi. Jezik je humano pitanje. Jezik je čovjek sam, on na njemu misli i bez njega se ne može oblikovati u ljudsko biće, bez obzira na to koliko će fiziolog biti spreman da ga kao takvog vidi. Svaki nepismen čovjek zna hrvatski. Ono što se uči kao pravilno, samo je mali dio unutar jezika. Potrebno je osloboditi izvornoga govornika. Zar ne vidimo da ljudi u Slavoniji ili u Lici govore »dobro«, kako je govorila starija filologija? Struka ne može »uređivati jezik«, jer je on uređen i bez nje. Struka ništa ne proizvodi i ništa ne postoji u jeziku kao njezin izum. Nijedan padež, konstrukcija rečenice, glas, organizacija fraze itd. ne postoji po tome što bi to uredila struka. Struka može izrađivati udžbenike i pisati knjige o jeziku. Ukratko, struka jezik proučava dokle može doprijeti svojom metodom. Hrvatski jezik ima rodove (neki jezici nemaju): niti je to struka stvorila, niti zna odgovoriti na pitanje što je u bukvi ženstveno pa je ženskoga roda, ili zašto je hrast u jednom jeziku ženskoga a u drugom muškoga roda. Šteta je što lingvisti sami proizvode zabune o svom odnosu prema jeziku.

Doduše, u nas je i struka, iako malobrojna, još uvijek podijeljena i neusuglašena. Je li u takvim prilikama moguće ostvariti minimum zajedništva oko ključnih jezičnih pitanja?

— Minimum — ne bih rekao zajedništva nego jednoglasnosti — dolazi po prirodi stvari, ako je nešto u normi bolje. Tko još žali za nepraktičnom i krutom Boranićevom interpunkcijom? Inače, zdravlje struke nije u dosadnoj jednoličnosti, nego u samostalnim uvidima, kritičkom mišljenju i širenju horizonata, kako dolikuje humanističkoj znanosti.

Mnogima vaš Rječnik nije bio dovoljno hrvatski, osobito prvo izdanje. Prednost je tada gotovo bila dana raznim razlikovnim rječnicima. Može li se jezik, u zemlji u kojoj su temelji pismenosti više negoli slabi, učiti s pomoću razlikovnih rječnika?

— »Dovoljno hrvatski« ili ne, jedna je od najprimitivnijih floskula koje su izbačene u pseudoznanstvenim tekstovima. Među ozbiljnim lingvistima nije se ni čula. Razlikovni rječnici nastali su u suhoparnim činovničkim glavama. Oni nemaju nikakve vrijednosti ni za što. Sve što bi u njima moglo biti točno (neka nešto i jest) opisano je u Rječniku hrvatskoga jezika. Ti razlikovni rječnici pali su u kontradikciju: ako hrvatsko-engleski rječnik nije razlikovni, onda što oni razlikuju unutar čega?

Slažete li se s tvrdnjama nekih naših jezičnih stručnjaka da je u posljednjem desetljeću, i unatoč svim mjerama »predostrožnosti« u naš jezik ušlo više srbizama negoli u prethodnih četrdeset godina kada smo živjeli u istoj državi. Kako zapravo postići veću odgovornost, a da istodobno budemo oslobođeni straha prema vlastitom jeziku. O tome ste već i pisali u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Jezik i sloboda...

— Te tvrdnje, moram priznati, nisam čuo i ne znam tko bi na tu temu htio ozbiljnije razgovarati. U svakom slučaju, bojati se svoga vokabulara nije dobro. Ostalo piše među ostalim u Jeziku i slobodi.

Čini mi se ipak da bismo više pažnje jeziku trebali posvećivati u školama i, recimo, učiti ga na način kako to činimo kada je riječ o stranom jeziku. Što bismo morali učiniti da bi barem novi naraštaji pošteno svladali svoj jezik?

— Naša struka je kriva u mnogočemu. I od ozbiljnijih lingvista se čuje da se jezik ne uči dovoljno u školi. Ako se pri tome misli da se ne uči bogaćenje vokabulara, da se zaobilazi nalog »reci to svojim riječima«, da se ne ulazi u pragmatiku, dakle u jezik u dijalogu i u situaciji, da se ne pita kako nešto reći kad se drži referat, kad se izlaže stručna tema i tako dalje, onda su rezultat ove štreberske dikcije koje slušate s televizije, lijene intonacije i sirot rječnik. Ja sam protiv besmislenog bubanja gramatike i učenja lingvistike umjesto jezika! Bit ću jasniji.

Prvo, dijete kad pođe u školu »vlada jezikom« da može biti podvrgnuto odgoju, obrazovanju i indoktriniranju (nitko se ne školuje za nezavisnog pametnog građanina, nego za ono što od njega misli napraviti školski program). Nešto sam rekao u Jeziku i slobodi o tome. Dijete još ne vlada svim konstrukcijama rečenice, ne vlada česticama ni elementima koji vežu tekst. Dijete će reći Da bi vjeverica imala rep kao štakor, mi ne bi rekli da je lijepa. Ali ne može u sedmoj godini još reći u slučaju da; kad bi se složile okolnosti; pretpostavimo da itd. To će sve dobiti čitanjem i pisanjem, dakle načitanošću. Od gramatike će onda naučiti da se ne kaže da bi nego kad bi i bismo, a ne bi rekli. Ali bubanje gramatike ne radi na svemu tome, nego onaj nesretni imperfekt pecijah prati ga do kraja obrazovanja. Svježe misli dolaze iz drugih, očito slobodnijih lingvistika. U jednoj diskusiji prevodilaca sjećam se da je Vladimir Ivir rekao kako za dobro znanje engleskog nije potrebno znati konjuktiv, a pragmatiku pretpostavlja bubanju gramatike Pavao Tekavčić u tekstu o česticama. To je tako dobar tekst da spada u one za koje bih rado rekao: žao mi je što ja to nisam napisao.

Drugo, dijete ne uči svoj jezik kao papagaj, nego ga otkriva (iako ga ne može naučiti bez drugih ljudi). Ono kaže zovio prema zovem, a ne što bi ga tako majka učila. Ono sebe čuje da kaže pašću, a onda mora učiti past ću da bi i dalje izgovaralo pašću, kako je pravično. Ali tko mu je u stanju objasniti zašto? Umjesto toga čeka ga lingvistika i duga pravila o jednačenjima suglasnika s rijetkim i uglavnom nepotrebnim situacijama. Za sve to vrijeme, a to traje lijepe tri važne godine razvoja, zanemaruje se i počiva ono drugo što sam rekao. U gramatici svakog jezika, mislim na žive jezike, ima nepotrebnoga, mada to često pedagozi najviše vole. Nedavno je na RAI bio kviz i tražio se odgovor kako glasi passato remoto od jednoga običnog glagola (redimere). Nitko nije znao, svi su se veselo smijali pitanju i odgovoru. Kod nas šala ne bi uspjela, jer mi naš npr. pecijah naučimo! Ne bojim se za jezik novih naraštaja, jer bi to slutilo na smrt hrvatskoga jezika. Ali bojim se za načitanost i opću kulturu. Međutim, pedagozi i metodičari, zajedno s tehničarima jezika, misle da postoji kultura jezika bez kulture uopće.

Ozbiljan je problem što nemamo dovoljno potrebnih temeljnih priručnika — nedostaju nam (dobri) priručnici, gramatike i rječnici za različite uzraste. Možda, prije svega, jednostavna, deskriptivna gramatika...

— Tako se misli. Ali to navlačenje naniže, u stilu »nešto za neznalice koje to žele i ostati« ničemu ne vodi. Kultura jezika stvara se ciljanjem naviše, dakle, dati više nego što onaj već zna. Kakav rječnik bismo trebali dati dvanaestogodišnjaku kad prvi put čita Zločin i kaznu? Vrijednost je knjige u onome što se još ne zna.

Ukratko, mi dvanaestogodišnjaka ne smijemo ograničiti na njega kao prosjek, nego moramo pretpostaviti neograničenu zdravu znatiželju. Naravno, ako lučimo pojmove, kao što smo razgovarali prethodno.

Što vas je motiviralo da se upustite u zahtjevan posao na izradi Rječnika stranih riječi? U kolikoj se mjeri to novo izdanje oslanja na već tradicionalan Klaićev rječnik, odnosno koliko se i po čemu od njegova i razlikuje?

— Nimalo nisam zadovoljan s time kako se među nama vuku pojmovi tzv. strane riječi. Pravi naslov, nepraktičan i netradicionalan, bio bi duga priča: rječnik usvojenih riječi u hrvatskom jeziku iz raznih kultura i jezika. Tko se zanima malo više, neka pročita moj Uvod u tu knjigu. U toj knjizi pristupa se tzv. stranim riječima tako da se one problemiziraju kao činjenice našega izražavanja i prožimanja kultura u kulturnim regijama. Regije se ne razgraničavaju, regije se prepoznaju kao kulturne činjenice! Tu su povjesničari umjetnosti otišli mnogo dalje kad govore o provincijskim, perifernim i graničnim sredinama. Mislim da ću o tome reći više na drugom mjestu. Ako gledamo na »strane riječi« kao na činjenice prožimanja kultura, onda ćemo se osloboditi već zaista istrošenih priča o turcizmima, germanizmima itd. Jasno, nisam tu ni za kakvu zbrku ili anarhiju, ali mislim da je Rječnik stranih riječi Ive Goldsteina i moj znak razumijevanja kulturnih činjenica, a da pritom ne zanemaruje normalne zahtjeve hrvatskoga književnog jezika kao što je norma i njegov razgovorni sloj. Preporučujem svakome zainteresiranom da otvori Rječnik i da pročita Uvod u Rječnik stranih riječi. Svoje ideje o graničnim jezicima izložio sam sažeto na web-stranici Filozofskog fakulteta www.ffzg.hr/peace2000.

Uloženi trud u oba rječnika doista je respektabilan. Koliko Vam je u njihovoj izradi pomogla suvremena tehnologija? Na koji način radite?

— Suvremena tehnologija s dobro izrađenim programima vrlo mnogo pomaže. Imamo izvrsno sastavljenu radnu grupu, užu i širu. Tako od pojedinačnog intelektualnog podviga nastaje specijaliziran zavod. Ali da velike organizacije činovničkog tipa rađaju individualna stvaralačka traženja, to je blago rečeno manje obično. U našem načinu organiziranja okupljamo se na projektu, kao u zapadnom svijetu. Otvaranje radnih mjesta, jednom zauvijek dobivenih, u odnosu koji dobro poznajemo »ne mogu oni mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi« nije nešto u čemu bih sudjelovao, niti to može biti perspektivno za sposobne i dinamične izdavače.

Uskoro će iz tiska izaći i novo izdanje Silićeva i vašeg Pravopisnog priručnika kojeg nerijetko nazivaju i Ansilanom. A zapravo sve što se s tim priručnikom dosad događalo nije ni malo umirujuće. U početku problem je bio vezan uz ime jezika, zatim je postao neprikladan, a autori nepodobni, da bi se opet danas i oko novog izdanja otvarale nove rasprave. Taj je priručnik pratila zla sudbina, sigurno zloslutnija od sudbine londonca. Kako tumačite činjenicu da u nas još ni jedan pravopis nije prošao lišo niti se dugo zadržao.

— Ne znam koliko ću moći sažeto odgovoriti na vaše pitanje. U zemlji kronične neorganiziranosti, kako je naziva Josip Horvat, vi znate da sto godina nema rječnika hrvatskoga jezika. (Uzgred rečeno, ne bih s time pretjerivao, nego protivno od onoga što misle idolopoklonici znanosti i lingvistike, kažem da i oni narodi koji još nemaju nikakve pismenosti opet znaju svoj jezik. Ne postoje gramatike i rječnici za sve jezike na svijetu.) Problem nije u tome, nego što je od Boranićeva pravopisa upravo takva knjiga uzimana kao temelj pismenosti, i to takav koji na sebe preuzimlje kompetencije koje ne može preuzeti. Bez ozbiljne argumentacije, ili bez ikakve, mijenjaju se pravila o jatu, kaže se da li se piše sport ili šport, mada to nije pravopisno pitanje, jer se jedno piše sa s, a drugo sa š. U tom traženju koncepcijske čistoće izuzimljem pravopis Silićev i moj: tu vam se u ime pravog pisanja neće vrednovati riječi. Mi smo taj tip zabuna izbjegli tako što smo sve postavili na lingvističke temelje. Ali, pravopis je pogrešno shvaćena knjiga »osnovne pismenosti«, protivno onome o čemu smo do sada govorili. Tako se u nj uvlače tipografske, tehničke i specijalističke teme: »pravopis« postaju mjerne jedinice, i kratice itd. Pa i transkripcije su uzete u tom pannormativizmu kao odlučne za pismenost, iako one nisu svodive na opreke pravilno-nepravilno, nego na praktično-nepraktično i uobičajeno-neuobičajeno. Ovdje ne izuzimljem nikoga, pa ni sebe. Naše su navike takve, ali ne znači da će takve i ostati. Pogledajmo kako se krate imena zemalja na informatički način — prva tri slova i gotovo. Može pedant raskiseliti lice koliko hoće, ali se takvom kraćenju mora priznati da podrazumijeva inteligentnog konzumenta i ne podcjenjuje njegovu inteligenciju, što zasukana normativa itekako čini.

U svim tim, i još drugim zabunama treba tražiti razloge što je cijela biblioteka pravopisa dala alibi čitavim životima i zvučnim karijerama i ujedno zaustavila dublja promišljanja jezika. Nakon Augusta Musića proučavanje sintakse u Hrvatskoj je temeljito zapušteno. Ali srećom sad već ima mladih ljudi.

Koliko će se novi Pravopisni priručnik razlikovati od Vaših ranijih izdanja, napose od posljednjega što je uništen? I što donosi novo u odnosu prema Babić, Finka, Moguševu?

— Najprije Jonke-Stevanovićev Pravopis hrvatskosrpskog jezika 1960. bitnije se razlikuje od Boranićevih 10 izdanja po boljoj i praktičnijoj interpunkciji. Ostalo je sve u tradiciji tzv. fonetskog pravopisanja. Ako princip uspostavimo kao mjerilo, piše se uvijek isti »fonetski« pravopis. Ipak su razlike u detaljima (npr. Boranićevo upotrebiti i upotrijebiti) pridonijele — nisu je uspostavile, nego su pridonijele — navici da se pita »kako je po novome«. Bez obzira na to što su pravopisi i sami živjeli s tim pitanjem, pravopis trojice autora nije se u principima razlikovao od Jonkeova, ali je u eksplikaciji bio manje praktičan. U političkim prilikama kakve su bile i kakve su iz same filologije (lingvistike) proizvođene dobili smo čudnovatu tvorevinu da poduzeće Školska knjiga temeljnu knjigu pismenosti (kako se tada pogrešno provlačilo kao opći stav) izdaje sama sebi, tj. pravopis sa opaskom »samo za internu upotrebu«. S tim anegdotama ne može se ući u historiju, ali može na drugi način. Tu se našao Jakša Kušan i možda s malo emigrantske odsutnosti duha i gubljenja smisla za stvarnost požurio da objavi knjigu u Londonu. Tako je nastao tzv. londonac, kao što svi znamo, i tako je ispravljen neki kult od knjige koja nije sama po sebi ni dobra ni loša, nego jednostavno banalna, jer u odnosu na Boranićeve i Jonkeove pravopise ne donosi ništa novo. Na taj način je održavanje neodrživog mišljenja da je pravopis osnova jezične kulture još jednom poduprto. Vjerujem da g. Kušan danas štošta uviđa i da na mnogo toga gleda drugačije.

Svaka je vlast dosad jedan pravopis zabranila, a ovaj je vaš u našoj, hrvatskoj državi doista neslavno skončao... O tom nemilom iskustvu nikad javno niste progovorili. Zašto? I što se zapravo dogodilo? Prema nekoj logici sada bi u reciklažu trebalo poslati Pravopis Babića, Finke i Moguša. Ili će, možda u daljnjoj uporabi biti i jedan i drugi? Sve upućuje na to da će se naš buran pravopisni život nastaviti, a pravopisna nesigurnost još snažnije odraziti. Kako će to konačno biti riješeno?

— Što se je dogodilo s pravopisom Silićevim i mojim to mnogi znaju bolje od mene. Moji su intelektualni interesi odmakli daleko od takvih tehnika. Čini se da je direktor Dragomir Mađerić bez višeg naloga »povukao« našu knjigu. Nismo dobili nikakvu obavijest. Pitanje je koliko tu pisanih otisaka ima. Možda je sve bilo neka autocenzura g. Mađerića. U svakom slučaju reciklaže knjiga nisu mi ni najmanje bliske. Kad bi netko tražio, kako vi to pretpostavljate, reciklažu jedne knjige da bi moja živjela, ja bih se svoje knjige odrekao. Mislim da ćemo imati, a i želim da imamo, demokratsku praksu kao u kulturnim zemljama, u prvom redu u Njemačkoj.

S obzirom na sve naše (ne)prilike i nevolje što su nas u pravopisnoj praksi dosad snašle, bilo bi vjerujem od iznimne koristi da se konačno struka i nadležne institucije usuglase, izrade jedinstvena pravopisna pravila i upute ih, bez rječnika, u javnost — kao opće dobro. Je li takvu ideju uopće moguće ostvariti? Koliko zapravo općeprihvaćena pravopisna pravila mogu biti, ili — trebaju biti — autorsko pravo pojedin(a)ca?

— Počet ću od kraja vašega pitanja. Ne samo pravopisna nego bilo koja druga jezična pravila ne mogu biti pravo pojedinaca. Reputacija se u lingvistici (u onome dijelu u kojemu ona ima svojstva znanosti) postiže otkrivanjem i opisivanjem zakonitosti na kojima eventualno uspostavljena pravila počivaju. Jezik pripada ukupnosti izvornih govornika hrvatskog jezika, a ne lingvistima. To ponavljam, zato je lingvistika humanistička znanost, ma koliko podaničkim i činovničkim mentalitetima više odgovaralo da jasno znaju koga i što moraju slušati i u korist čega će se odreći svoje kreativne sposobnosti u jeziku. Vidite li te riječi u modi, od danas do sutra. One su odraz lijenosti i nekreativnosti jednog kulturnog stanja. Lingvistika koja bi radila u suradnji s drugim disciplinama vidjela bi u glagolu odrađivati, u kojem nema uživanja i koja počiva na predodžbi rada kao tereta također oslikava stanje u društvu: odrađuje se posao, sportski trening, pauza u kazalištu itd.

Dakle, i Vi ste skloni tom pitanju »zašto se ne dogovore«. Niste sami, čujem to od ljudi izvan struke u najboljoj namjeri. Moram reći sasvim određeno da mi je ideja dovođenja lingvista za uho kao male djece na jedno mjesto da se dogovore apsurdna. Neka i ima kaprica ovdje ili ondje, to ne mijenja na stvari. Kaprici ionako nemaju budućnosti u praksi. Nitko nije silio gramatičare da se odreknu onoga česa niti sili talijanske gramatičare da se odreknu onoga codesto — praksa je to eliminirala. Ali među nama treba prepoznati vjerodostojnu praksu. Jeste li primijetili da je iz uobičajenog filologiziranja nestao pojam »oni koji pišu«? Još je Jonke u njega vjerovao, dakle u pisca, odnosno izvornoga govornika koji piše. Ta je praksa prekrivena lektoriranjima i cenzoriranjima, katkada temeljito neispravnim izmišljotinama. Jedan dnevni list, i to od ozbiljnih, uveo je sintaktički oblik valjam doći prema već iznuđenome trebam doći.

Još jednom: ne radi se samo o kapricima ili se uopće o njima ne radi. Radi se o tome umije li se lingvistika hrvatskoga jezika odrediti prema sebi, svojim dosezima i vjerovanjima. Da li ona misli kako onaj koji ne vlada književnim akcentom u potpunosti zaista smije biti sankcioniran i da li mu se smiju zatvoriti putevi do učionica i govornica? U tom slučaju to znači masovno otpuštanje prosvjetnih djelatnika od vrtića do gimnazije, čistku na Sveučilištu i u Saboru. Ako se to ne želi, onda lingvistika hrvatskog jezika mora sama raditi na smanjenju tenzija oko pojma »pravilno« ili definirati svoje kronično nagnuće k pannormativizmu, drugim riječima mijenjati ništa manje nego svoj mentalitet. Dalje treba reći što je uopće jezik, što način izražavanja, a što ono što s jezikom nema veze; koliko traju pravila u gramatikama i kada ona prestaju važiti u pojedinostima (npr. Florschütz, koju je priredio Stjepan Ivšić za Banovine i gdje se može pisati satavljeni futur kao i u Jonke-Stevanovićevu pravopisu); konačno ili napokon; kada prestaju valjati stavovi široko razrađeni u knjigama, leksikonima i enciklopedijama koje autori zanemaruju, ali ih se nisu odrekli; tko je uopće lingvist, kroatist, što ga kvalificira i da li ga kvalificira odmah i zauvijek da bude dio tzv. struke ili stručne javnosti; za koje pravopise vrijedi i od kojih autora vrijedi neko praktično rješenje, npr. pisanje sastavnih dijelova geografskih pojmova velikim slovom; postoji li mogućnost razgovora oslobođenog predrasuda uzgojenih u samoj lingvistici; ima li volje za sociometrijskim mjerilima s obzirom na glomaznost pravila u nastavi i u vrijeme obrazovanja mladih; ima li smisla proizvoditi praksu (tobožnju normu) tako da se podcjenjuje moć shvaćanja izvornog govornika i njegovu sposobnost da mijenja planove (npr. HNB je zabrinuta — smišlja se još jedan plan HNB je zabrinut itd.). Kako vidite, u novom stoljeću lingvistika hrvatskog jezika morat će — ako želi razmisliti o svojoj vjerodostojnosti — razmisliti o nesporazumima sama sa sobom.

Razgovarala Jelena Hekman